Ako immersive sim igrama poput Deus Exa i Dishonoreda pristupate kao i mi, polako se šunjajući kroz njihove svjetove i promptno učitavajući posljednju snimljenu poziciju svaki put kada vas neko otkrije - Deathloop je igra za vas.

I to samo zato što vam neće dopustiti da se oslonite na već spomenuti i itekako izlizani trik.

***

Na prvi pogled, najnoviji naslov majstora iz Arkane Lyona je Dishonored na LSD-u, sa opičenim likovima koje trebate eliminisati i šarenom estetikom koja je pobjegla iz 60-ih godina prošlog stoljeća. No, čim malo zagrebete ispod površine, otkrićete i druge slojeve igre, koji u sjećanje prizivaju nekoliko drugih, ali ništa manje genijalnih naslova - od Hitmana, pa do Dark Soulsa.

Kao i Dishonored, Deathloop ćete igrati iz prvog lica, kombinujući mačetu i vatrena oružja sa specijalnim vještinama poput teleporta ili recimo povezivanja protivnika nevidljivom vezom kako bi se ono što uradite jednom primijenilo na sve njih. Isto tako, kroz svijet igre se možete kretati kao manijak koji prvo puca pa postavlja pitanja, ili tiho, šunjajući se kroz protivničke redove i eliminišući ih najtiše što možete. A za koji god pristup da se odlučite, svako malo ćete čitati kojekakve dokumente razbacane okolo i prisluškivati protivničke razgovore - i to sve u nadi da ćete otkriti nove načine kako pristupiti zabranjenim područjima i samim metama.

I tu dolazimo do ključnog elementa po kojem se Deathloop razlikuje od Dishonoreda - vremenske petlje oko koje se vrti kompletna igra.

Ako je Alien: Isolation bio idealna igra za ljubitelje originalnog Aliena, Aliens: Fireteam Elite je igra krojena po mjeri ljubitelja Aliensa.

Drugim riječima, nećete je igrati kao članica porodice Ripley, sakrivajući se od jednog ubitačnog xenomorpha, već ćete uskočiti u čizme marinaca koji će ljigavim problemima uvijek pristupati u timu i sa adekvatnim arsenalom oružja u rukama.

I odmah na početku vam možemo reći kako je Aliens: Fireteam Elite upravo ono što smo i očekivali - jednostavna, ali atmosferična kooperativna pucačina iz trećeg lica, u kojoj ćete sa svojim timom napucavati na stotine xenomoprha. No, nemojte nas shvatiti pogrešno kada kažemo “jednostavna”, jer pri tome ne mislimo ništa loše. Naprotiv - očigledno je kako je razvojni tim Cold Iron Studios znao šta može i sa čime raspolaže, pri tome pametno realizujući svoju viziju.

Na svakom ćošku ćete tako primjetiti njihovu ljubav ka izvornom materijalu - od odličnih vizuala, preko još boljeg soundtracka sa potpisom Austina Wintoryja, pa do brojnih citata u menijima, skoro svaki element igre će u sjećanje prizivati i biti savršeno vjeran Alien filmovima i mitologiji.

Uzmite samo za primjer botove koji će činiti ostatak vašeg tima ukoliko igru budete igrali sami - umjesto da ih prikažu kao regularne marince, developeri su se odlučili da ih prikažu kao klasične Alien androide, što je samo jedan od bezbroj detalja koji doprinose vrhunskoj atmosferi igre.

Sama kampanja je podijeljena u nekoliko poglavlja, od kojih će svako biti sačinjeno od po tri misije od po 20-30 minuta, dok ćete nakon prvog odigravanja priče otključati i Horde mod, u kojem će vam cilj biti da preživite što duže možete.

Međutim, ako ćemo iskreno, dotične misije nikada neće biti mehanički posebno interesantne, baš kao što ni napucavanje xenomorpha neće krasiti neka spektakularna shooting mehanika. Ali, misije će pratiti interesantnu priču, baš kao što će i shooting mehanika služiti svojoj svrsi, nikada ne kvareći iluziju da ste izgubljeni negdje u dubinama svemira, gdje će vaš vrisak čuti samo ostatak tima… prije nego i sami zaginu.

Usput, vrijedi istaći kako ćete osim običnih aliena napucavati i razne specijalne xenomorphe (poput recimo onih koji vas iz daljine gađaju kiselinom ili onih koji se zalijeću na vas kako bi vam eksplodirali pred nosom), te kako ćete na raspolaganju imati i nekoliko igrivih klasa (svakako preporučujemo da sa sobom što češće vodite i jednog bolničara), kao i nekoliko različitih nivoa težina, od kojih će oni viši definitivno igru učiniti napetijom i zanimljivijom.

I dok će čak i oni niži biti relativno izazovni - pogotovo ako poslušate naš prijedlog i isključite UI elemente koji vam označavaju protivnike na ekranu, ili vam sa velikim crvenim X znakom daju do znanja kada ste ih ubili - na višim ćete morati paziti na puno više stvari, od izbjegavanja pucanja po ostalim članovima tima, pa do izbjegavanja još opasnijih aliena i lokvi smrtonosne kiseline koje će isti redovno ostavljati za sobom.

A sada zamislite sve to u igri u kojoj će gomile xenomorpha redovno izlaziti iz svake moguće pukotine, pužući po zidovima i plafonima i izluđujući vaš motion tracker, dok oko vas grme oružja vaših suboraca - i shvatićete zašto nam se Aliens: Fireteam Elite toliko svidio i zašto ćemo ga srdačno preporučiti svim ljubiteljima ove legendarne franšize.

Official Site

Iako za kormilom serijala više nisu njegovi originalni kreatori, Life is Strange nastavlja svojim putem, pričajući nam nove priče o omladini i njihovim borbama, umotane u ruho modernih avantura. I sve to uz dašak natprirodnog.

***

Life is Strange: True Colors vas stavlja u čizme Alex Chen, djevojke koja nakon godina provedenih po hraniteljskim porodicama konačno nađe dom u Haven Springsu, fiktivnom gradiću usred američke nedođije.

Tamo ćete upoznati šaroliku postavu lokalaca, koji će varirati od starih rudara, pa do omladine zaluđene LARP-ovima, te usput otkriti kako Alex ima moć da osjeti tuđe emocije. Što će u igri pak biti prikazano kroz njihove aure različitih boja - i mogućnost da im praktično čitate misli.

I dok su likovi sa kojima ćete se družiti interesantni, baš kao i njihove priče bogate tragedijama i sretnijim momentima, glavna priča nas se nije dojmila kao što je to pošlo za rukom priči originala ili Before the Storma. A ukoliko nas pitate zašto, ne bismo znali na šta tačno pokazati prstom - iako bismo vjerovatno spomenuli kako nam Alexina specijalna moć nije posebno zanimljiva, baš kao što nam nije bila posebno intrigantna ni misterija koja se krije u Haven Springsu. Uostalom, čitanje tuđih misli - barem u igri - nudi manje potencijala nego premotavanje vremena iz originala, a ni borba malih ljudi i velikih korporacija nam nije bila na nivou borbe sa sudbinom koju su vodile Chloe i Max.

Samu igru ćete (kao i njene prethodnike) igrati iz trećeg lica, lutajući okolo i razgovarajući sa drugim likovima, povremeno zabadajući nos u zabačene uglove kako bi pronašli kojekakve sakrivene detalje - koji će vam pak otključati nove opcije u budućim dijalozima.

A osim modernog pristupa žanru koji stavlja veći fokus na dijaloge nego na zagonetke, True Colors je zadržao i prepoznatljivu Life is Strange estetiku - što će reći da izgleda i zvuči kao kakav indie film, sa stilizovanom grafikom i svijetom obojenim u tople pastelne nijanse i ušuškanim u muziku nama uglavnom nepoznatih, ali uhu ugodnih indie rock bendova.

Sa druge strane, Deck Nine moramo posebno pohvaliti na odličnom kadriranju i osvjetljenju scena, ali i animacijama kretanja likova - i pogotovo njihovih lica - koje izgledaju za klasu ili tri bolje nego u prethodnim nastavcima.

No, da ne dužimo - True Colors će fanovi serijala odigrati bez obzira na to šta im mi kažemo. Ali, ukoliko do sada niste imali priliku zaigrati Life is Strange - i moderne narativne avanture vam pri tome nisu mrske - True Colors bi vam mogao biti interesantan...

...iako bismo vam mi prije njega svakako preporučili originalni Life is Strange i Life is Strange: Before the Storm.

Official Site

Godinu dana nakon što nas je počastio sa svojom predivnom vizijom feudalnog Japana, studio Sucker Punch je odlučio da nas podsjeti na to koliko smo uživali u istoj, lansirajući Ghost of Tsushima Director’s Cut.

***

Glavna zvijezda nove verzije Ghosta je svakako Iki Island ekspanzija, koja vas vodi na potpuno novu lokaciju i koja ovdje stiže u paketu sa originalnom igrom. Naravno, ukoliko već posjedujete kopiju dotične, ekspanziju možete kupiti i zasebno u vidu Director’s Cut nadogradnje, dok svoju PS4 verziju igre možete nadograditi na onu za PS5, sa kojom ćete dobiti i nekoliko dodatnih bonusa.

Tu prije svega mislimo na dinamičku 4K rezoluciju i glatkih 60 frameova u sekundi, ali i odličnu podršku za DualSense kontroler, sa haptičkim feedbackom koji će jahanju na konju, sviranju flaute i mačevanju dati sasvim novu dimenziju. Na kraju, tu je konačno i japanski lip sync, moguć zahvaljujući snazi PlayStationa 5 i njegovom renderisanju cut-scena u stvarnom vremenu, što će cijeniti svi koji Ghost of Tsushimu žele igrati onako kako Buda zapovijeda - sa japanskim glasovima i engleskim (ili hrvatskim) titlovima.

I sa pričom o tehnikalijama iza nas, vrijeme je da se osvrnemo na ono najbitnije - Iki Island je, najkraće rečeno, Ghost of Tsushima u svom najboljem i najljepšem svjetlu. Osim što izgleda fenomenalno, sa pejzažima koji oduzimaju dah - pogotovo kada vas okupaju zlatne sunčeve zraka netom prije njegovog zalaska - Iki donosi i nove gameplay mehanike, kao i gomilu novih ideja i iznenađenja. I sve to upakovano u još interesantniju i za našeg heroja ličniju priču o ostrvu na kojem će pokušati zaustaviti mongolsku invaziju… nakon što je isto palo pod invazijom samuraja predvođenom njegovim vlastitim ocem nekoliko godina ranije.

Svaki od novih questova će tako biti interesantan na drugačiji način, usput redovno mijenjajući pristup igri, sa idealnim omjerom akcije, istraživanja i šunjanja. A da i ne spominjemo to kako će vas Iki Island konstantno oduševljavati sa velikim i malim momentima, pri čemu ne mislimo samo na one orijentisane na gameplay, već i na one narativne. I budite bez brige - čari njihovog otkrivanja ćemo prepustiti vama, iako ovdje moramo pohvaliti barem neke, poput npr. protivnika koji će u pola borbe izvući drugo oružje, tjerajući vas da u letu promijenite svoj mačevalački stav, ili recimo raznih načina na koje će igra narativno reagovati na situacije u kojima ste se zatekli.

***

Koliko god da smo očekivali da će nam se svidjeti, Iki Island - kao i kompletna Director’s Cut verzija Ghosta - nas je uspio iznenaditi i oduševiti još i više, toliko da smo ga spremni proglasiti jednom od najboljih ekspanzija koje smo igrali u dugo vremena.

A ukoliko je u proteklih godinu dana uspio podići kvalitet Ghost of Tsushima formule na ovaj nivo, teško se oteti dojmu da bi nas Sucker Punch sa idućim nastavkom svoje samurajske avanture mogao ostaviti bez teksta i kreirati jednu od najboljih PlayStation ekskluziva u historiji Sonyjeve konzole.

Official Site

Najnoviju igru ekipe iz studija Supergiant Games je najlakše opisati kao kulminaciju svega na čemu su do sada radili.

Tu su tako novi i interesantni načini pričanja priče, koji u sjećanje prizivaju ne samo Bastion sa svojim naratorom, već i Pyre, obzirom da se priča neće zaustaviti kada umrete, umjesto toga se prilagođavajući okvirima igrinog roguelike žanra.

Zatim su tu i pametno zamišljeni i realizovani gameplay sistemi kojih se ne bi postidio ni Transistor, a ne smijemo zaboraviti ni oku ugodni vizuelni stil u kojem ćete uživati iz izometrijske perspektive, bogatu postavu raspričanih i vrhunski odglumljenih likova, te očekivano prvoklasni soundtrack sa potpisom Darrena Korba.

No, krenimo nekim redom.

***

Hades je najnoviji u nizu indie roguelike naslova koji će vas voditi kroz randomizirane nivoe na kojima ćete pronalaziti razne nadogradnje za svog lika, od kojih će neke biti trajne, a većina privremene. Što će reći da ćete ih izgubiti nakon što zaginete - a u Hadesu ćete ginuti često.

I dok smo sve to vidjeli već bezbroj puta u drugim igrama, ono što Hades izdvaja iz gomile je način na koji je svoje roguelike elemente upakovao u priču inspirisanu grčkom mitologijom. Naime, u igri preuzimate ulogu besmrtnog Zagreusa, sina naslovnog boga grčkog podzemlja - i cilj vam je pobjeći iz očevog carstva (usput ćete upoznati ostatak grčkog panteona, ali i mnoge druge likove iz grčke mitologije, koji će vam davati raznorazne i za borbu sa dušama umrlih itekako korisne bonuse).

I tu se vraćamo na ono što smo rekli ranije - u igri ćete ginuti često, ali to nikada neće zaustaviti priču, već je samo pogurati dalje. Nakon svake pogibije ćete se tako vratiti u odaje svog oca, koje ćete moći uređivati po želji i gdje ćete se družiti sa nekoliko interesantnih likova, slušajući njihove nekada ohrabrujuće, a nekada podrugljive komentare na vaše uzaludne pokušaje bijega.

Sama akcija je izuzetno tečna i dinamična, sa nekoliko različitih oružja od kojih ćete sa sobom uvijek moći ponijeti samo jedno, te ga zatim nadograđivati i poboljšavati do iduće pogibije. A obzirom da je svako od oružja u potpunosti drugačije od drugih, te da ćete u svakom prolazu kroz igru nailaziti na različite modifikacije za njih (koje će vam nuditi bogovi grčkog panteona), trebaće vam vremena da se naviknete na njihove prednosti i mane. I vremena da se naviknete na navikavanje na nove modifikacije, što će nekada rezultovati brzom i lakom eliminacijom protivnika i bossova, a nekada vašim satjerivanjem u ćošak.

Ali, čak i kada vas satjera u ćošak, Hades će vam ponuditi sasvim dovoljno opcija da se iz istog izvučete. Naravno, tu prije svega mislimo na permanentne nadogradnje koje ćete otključavati u toku igre, a koje će vam recimo davati više healtha i dodatne živote, ili npr. povećavati štetu koju nanosite protivnicima kada ih napadate sa leđa. Povrh toga, u opcijama ćete pronaći i God Mode, koji će vam sa svakom pogibijom podizati otpornost na štetu koju nanose protivnici, što igru čini pristupačnijom manje vještim i igračima bez puno strpljenja.

***

Uzimajući u obzir sve navedeno, nimalo nas ne čudi što je Hades zaintrigirao kako fanove žanra, tako i igrače koji ranije i nisu bili zagrijani za njega. Sa interesantnom pričom, šarmantnim likovima, fluidnom akcijom i pametnim načinom na koji je sve te elemente upakovao u roguelike žanr, najnovije čedo Supergiant Gamesa je igra koju jednostavno ne smijete propustiti.

A ukoliko i dalje niste ubijeđeni da mu date šansu… eh onda se bojimo kako za vas više nema nade, baš kao ni za duše vječito zarobljene u grčkom podzemlju.

Official Site

Ne znamo za vas, ali nama je ideja o Resident Evilu sa vampirima i vukodlacima zvučala odlično i prije nego je Capcom najavio osmi nastavak ovog kultnog serijala, čim su Internetom krenule kružiti glasine o istom.

A sada, kada smo ga konačno odigrali, možemo mirne duše reći - naš optimizam je bio na mjestu.

***

Resident Evil Village nastavlja tamo gdje je stao Resident Evil 7: Biohazard i čim ga pokrenete biće vam jasno kako je Capcom inspiraciju ovaj put potražio u legendarnom Resident Evilu 4.

Kao i prošli nastavak, Village ćete igrati iz prvog lica, u ulozi Ethana Wintersa - sa tim da ćete se ovaj put zateći u misterijom obavijenom selu u Rumuniji, koje će u sjećanje prizvati Leonove avanture iz Ganadosima opkoljenih španskih zabiti. Tome dodajte i sumnjivog trgovca, koji će se uvijek naći na pravom mjestu u pravo vrijeme, igranje tetrisa sa inventarom, kao i nešto veći fokus na akciju u odnosu na horor - i dobićete svoju dozu Resident Evila 4 u nekom novom ruhu.

I to kakvom samo ruhu - Village izgleda jednostavno fantastično, od lokacija poput sela u kojem ćete početi svoju avanturu, preko ogromnog gotičkog dvorca nalik na Yharnam i njegovu okolicu iz Bloodbornea, pa do dizajna protivnika kakve do sada nismo viđali u serijalu. Umjesto zombija, ovaj put će vam se tako na putu naći kojekakvi vukodlaci i vampiri, ali i razni drugi protivnici koji se odlično uklapaju u Resident Evil univerzum, istovremeno ga osvježavajući sa nekim novim i drugačijim stilom.

I što je najbolje od svega, to važi za kompletnu igru - koliko je sličan svojim prethodnicima, Village se od njih toliko i razlikuje. Sve u igri je tako na svom mjestu, bilo da je u pitanju neka potpuno nova ideja, lokacija ili protivnik, bilo da su u pitanju klasične Resi zagonetke. Uz to, atmosfera je standardno vrhunska i dovoljno napeta - ali i svježa taman toliko da se osjećate kao da igrate nešto novo i drugačije. Sa druge strane, priču bismo okarakterisali čak i kao nešto interesantniju nego smo očekivali - pogotovo zbog toga što nas vodi u neke nove krajeve Resi univerzuma, istovremeno ih uvezujući sa likovima i korporacijama koje smo upoznavali tokom proteklih 25 godina.

Jedini problem - i to uslovno rečeno - je taj što Village uprkos svim svojim kvalitetama neće revolucionizirati serijal, a kamoli neki od žanrova u koje bi ga mogli svrstati, kao što je to pošlo za rukom njegovom uzoru. A kada je to jedini problem koji nam pada na pamet, možete biti sigurni da je pred vama prvoklasna igra za sve ljubitelje Resident Evila, ali i akcionih horora.

Official Site

Prerenderisane 2D pozadine, izometrijska perspektiva, retro interfejs i ekrani sa dijalozima nalik na one iz Fallouta 2 - kako god ga okrenete, Beautiful Desolation izgleda i zvuči kao kakav RPG sa kraja prošlog stoljeća. Međutim, jednom kada ga zaigrate, shvatićete da je pred vama zapravo old-school point & click avantura bez ikakve borbe, u kojoj ćete svijet posmatrati iz izometrijske perspektive.

Kao i svaka avantura koja drži do sebe, Beautiful Desolation će vam pažnju privući svojom interesantnom pričom - nakon što se na nebu iznad Južne Afrike pojavila misteriozna vanzemaljska letjelica, svijet je postao drugačije mjesto. Nekoliko godina kasnije, dvojica baće - Mark i Don - će se zaputiti put spomenute letjelice kako bi istražili njene tajne, gdje će se izgubiti u vremenu i naći u postapokaliptičnoj verziji svoje domovine u dalekoj budućnosti.

Ono što slijedi je znatno drugačija postapokaliptična avantura nego biste to očekivali, sa užarenim afričkim savanama, naučno-fantastičnim afričkim selima i ruševinama tropskih gradova - te šarolikom postavom likova koji će varirati od religioznih robota, pa do ljudi bez kože i sa vrlo malo mesa, čija tijela su uništile kojekakve augmentacije.

I dok sve to izgleda i zvuči interesantno, pogađate - kontrolisanje likova u izometrijskoj point & click avanturi sa prerenderisanim 2D pozadinama na konzoli i nije baš idealno. Pogotovo jer vam nekada neće biti najjasnije koja područja su vam pristupačna, a koja ne, zbog čega ćete se nerijetko zalijetati u nevidljive zidove, pokušavajući dovesti svog lika do nekog naizgled pristupačnog mjesta. Ako ništa, na overworld mapi ćete prilikom upravljanja svojim brodom moći aktivirati autopilota do svih otkrivenih lokacija, što će vam pak pomoći da izbjegnete nevidljive zidove kojima su okružene igrine planine i doline.

Osim toga, znalo nam je zasmetati i nešto tromije kretanje glavnog lika, koji će ubrzati korak tek nekoliko sekundi nakon što se pokrene, dok najveću zamjerku možemo uputiti manjku opcija poput markera za objektive i hintova koji bi nam dali do znanja gdje otići kako bi nastavili ili završili određene questove. Naime, Beautiful Desolation će vam nerijetko dati tek natuknice gdje trebate ići i šta tamo trebate raditi, bez nekog detaljnijeg žurnala u kojem bi pratili status aktivnih questova, zbog čega ćete nekada morati lutati sa kraja na kraj mape, pričajući ponovo sa svima dok ne otkrijete gdje se krije nastavak priče.

Ali, ako ste spremni na malo old-school game dizajna i poneku point & click zagonetku upakovane u nešto drugačiju priču i atmosferu, Beautiful Desolation bi mogao biti vrijedan vaše pažnje.

Official Site

Ako švedskom studiju Experiment 101 ne možemo prigovoriti na nečemu, onda je to bogatstvo ideja koje su inkorporirali u svoj debitantski naslov. Istina, dobar dio njih smo već vidjeli u bezbroj drugih igara, ali hej - kada nas je iteracija spriječila da uživamo u idejama koje je neko uklopio u nešto novo i potencijalno drugačije?

***

Za jednu postapokaliptičnu igru, Biomutant ima interesantnu premisu - ljudi su svojom bahatošću i glupošću uspjeli istrijebiti sami sebe i planetom sada vladaju mutirane životinje. A jednom takvom ćete upravljati i vi, nakon što kreirate svog idealnog - i po želji grotesknog - krznatog avatara, koji će se sa ostatkom novog životinjskog carstva boriti kombinovanjem borilačkih vještina, magije, te hladnog i vatrenog oružja.

Naravno, obzirom da je u pitanju open world akcioni RPG, tu su i neizbježna potraga za resursima razbacanim po mapi (čitaj: po olupinama automobila obraslih u zelenilo ili po ostacima opustošenih stanova u srušenim zgradama), crafting sistem za oružja i odjeću, kao i protivničke utvrde koje trebate osvajati kako bi spriječili novi smak svijeta. A kako bi se još malo pohvalio svojim bogatstvom ideja i sistema, Biomutant će vam uz to ponuditi još i sistem moralnosti, direktno povezan sa vještinama koje ćete imati na raspolaganju, kao i različite tipove opasnih područja, poput npr. hladnih i toksičnih, za čije istraživanje će vam biti neophodna posebna oprema.

Međutim, skoro svaki od navedenih elemenata je nazvan imenom koje zvuči kao da su mu ga dale mutirane životinje sa izuzetno ograničenim vokabularom. Što možda i ima smisla, ali je nas, nakon nekoliko sati provedenih uz igru, od nje i odbilo jer više nismo mogli slušati i čitati raznorazne “pling-plong” nazive za opremu i gadgete - kako one usputne, na koje i nismo obraćali puno pažnje (poput crafting materijala), tako i one neophodne za preživljavanje.

Tome dodajte i činjenicu da će svi likovi sa kojima budete komunicirali tokom igre samo mumljati, dok će njihov govor prevoditi narator sa glasom negdje između glasa Stephena Frya iz LittleBigPlaneta i Mythbusters naratora - koji će uz to pripovijedati i samu priču, ali i skoro svaku vašu akciju - i dobićete igru koja zna biti prilično naporna.

Srećom, učestalost naracije, kao i mumljanja drugih likova, možete smanjiti u opcijama, tako da će vaše uživanje u Biomutantu ovisiti od vašeg praga tolerancije ka open world avanturama - i toga koliko ste spremni da se posvetite učenju njegovog vokabulara.

I dok mi smo bili spremni za istraživanje interesantnog open worlda sa mutiranim životinjama i borilačkim vještinama (pogotovo kada smo otkrili različite poteze sa različitim oružjima), od Biomutanta smo na kraju ipak digli ruke jer nismo imali strpljenja za njegove jezičke budalaštine, dosadnog naratora i protivničke utvrde koje nam nisu davale toliko slobode koliko bi je imali recimo u protivničkim kampovima u jednom Far Cryu ili npr. u Ghost of Tsushimi. Ali, ko zna, možda igri jednog dana, kada je Experiment 101 izda na PlayStationu 5, damo i novu šansu...

Official Site

Ratchet & Clank: Rift Apart je igra koja će vas oduševiti u nekoliko navrata nakon što je zaigrate.

Prije svega, ostaviće vas bez teksta kada je konačno vidite u pokretu na svojoj konzoli i po mogućnosti kakvom ogromnom TV-u, jer izgleda nevjerovatno i ostavlja dojam prave next-gen ekskluzive o kakvima smo dugo maštali.

Od prvoklasnih modela likova, impresivnih specijalnih efekata i maestralnih animacija, pa do ray tracing refleksija i skoro instantnih učitavanja, Rift Apart jednostavno vrišti “next-gen”.

A onda će uslijediti novi nalet oduševljenja, kada shvatite da je pred nama cijela generacija konzola od koje možemo očekivati igre koje izgledaju ovako dobro - zamislite samo na šta će tek ličiti nove Naughty Dog ili Santa Monica Studio PS5 ekskluzive!

No, jednom kada sa poda pokupite svoju tada već davno zaboravljenu vilicu, shvatićete da je zapravo najbitnija činjenica kako je Rift Apart odlična igra sama po sebi. Šarena, opuštena i zabavna, nova avantura sa Ratchetom i Clankom će vas provesti kroz nekoliko dimenzija, u kojima ćete uživati u tradicionalnom platformingu i napucavanju iz trećeg lica. Naravno, bogat i maštovit arsenal oružja se podrazumijeva - protivnike ćete pržiti munjama ili gađati eksplodirajućim bušilicama, kada već u pomoć ne budete prizivali raspričana stvorenja u obliku gljiva. Ili kada ih ne budete usporavali vrtnim prskalicama, koje će ih nakratko pretvoriti u njihove lišćem prekrivene pandane.

I tu dolazimo do najvećeg noviteta - skakanja kroz dimenzije, što je trik koji je igri omogućio ludo brzi PlayStation 5 SSD. Zahvaljujući njemu, sa Ratchetom ćete u sekundi prelaziti iz jedne dimenzije u drugu, bilo da ste u mračnoj uličici ogromnog cyberpunk metropolisa otkrili minijaturnu dimenziju sa novim armorom, bilo da se borite sa bossom koji će vas u sred borbe teleportovati u neki sasvim drugi svijet.

Sa izlaskom Wrath of the Druids ekspanzije, posljednjih dana smo se vratili Assassin’s Creed Valhalli - što je dovelo do toga da nam je cijeli serijal toliko na pameti da smo ga doslovno počeli sanjati.

Tačnije, počeli smo sanjati nove gradove koje u njemu do sada nismo vidjeli, sa čime nam naša podsvijest - pretpostavljamo - ukazuje na najveći problem Valhalle. A taj je da je igra jednostavno prevelika, bez dovoljno raznolikih područja, ideja i sistema koji bi na svojim leđima nosili njenu gargantuansku veličinu.

***

Da se razumijemo, u Valhalli smo uživali i uživamo još uvijek. Ali, čini nam se da smo se, nakon lutanja Egiptom, Grčkom i Engleskom, zasitili ogromnih mapa koje pokrivaju kompletne države - i kako bi nam bilo drago vratiti se nešto urbanijem stilu koji je obilježio prve nastavke. No, šta je tu je. A ovaj put je tu Irska, gdje će Eivor nastaviti sa svojim vikinškim pohodima, usput ratujući sa i ujedinjujući brojna irska kraljevstva.

Sama priča i misije koje će vas kroz nju voditi su interesantne koliko i priče iz engleskih pokrajina koje smo posjetili u Valhalli, uz neke simpatične nove likove i koliko-toliko intrigantne nove misterije, a tu je i gomila sporednih aktivnosti bez kojih ne bi mogli ni zamisliti moderni Assassin’s Creed.

Među dotičnim, pronaći ćete i jedan od najvećih noviteta koje donosi Wrath of the Druids - sistem trgovanja sa drugim državama. Naime, nedugo nakon što počnete ekspanziju, posjetićete Dublin i otvoriće vam se mogućnost da osvajate i obnavljate trgovačke centre diljem Irske. Dotični će pak slati specijalne resurse u Dublin, koje ćete zatim moći slati u druge države u zamjenu za dodatne resurse i opremu. U teoriji, cijeli sistem zvuči zanimljivo, ali se u praksi svodi na poneku borbu kako biste osvojili novu lokaciju, te zatim čačkanje po menijima kako biste za svoje trgovačke napore bili nagrađeni sa oku ugodnim novim setovima armora, dizajniranim u egipatskom, bizantskom ili recimo iberijskom stilu.

Sa druge strane, u Irskoj nažalost nećete pronaći nijedan od sporednih questova u vidu interesantnih, bizarnih ili simpatičnih avantura i priča kojima je originalna Valhalla obilovala. Ali su zato tu mnoge druge sporedne aktivnosti - od susreta sa starim vikinzima koji traže slavnu smrt u borbi, preko potrage za drevnim artifaktima, pa do borbenih izazova ovaj put upakovanih u novo, druidsko ruho.

Drugim riječima, Wrath of the Druids je nova doza Valhalle idealna za igrače koji su u njoj uživali bez da su je se pri tome zasitili. Istina, ne donosi ništa drastično novo ni bolje, niti priča neku posebno intrigantnu priču, ali vas vodi u Irsku koja izgleda prelijepo (iako skoro isto kao i Engleska), gdje ćete se upoznati sa djelićem njene historije i ponekim mitološkim bićem, usput pronalazeći novi izgovor za nastavak svojih vikinških pohoda.

Official Site