Koliko puta ste se, gledajući ili igrajući kakav horor, zapitali kako bi isti izgledao iz perspektive čudovišta koje tamani glavne likove jednog po jednog?

Pogađate - igra kojom se danas bavimo će odgovoriti upravo na to pitanje.

***

Originalno objavljen na ljeto prošle godine na skoro svim bitnim platformama, Carrion je nedavno konačno stigao i na PlayStation, gdje smo ga jedva čekali zaigrati. A da se čekanje isplatilo, bilo nam je jasno već od prve minute - pred nama je igra koja ne davi dijalozima, ekspozicijom ili dugim tutorialima. Umjesto toga, Carrion će vam svoju priču ispričati organski, stavljajući vas u ulogu čudovišta koje će život započeti kao malo ljigavo stvorenje u laboratoriji, odakle ćete ubrzo pobjeći i krenuti da tamanite naučnike koji su na vama eksperimentisali.

Usput, čudovište koje ćete kontrolisati je najlakše opisati kao deformisanu crvenu masu pipaka, očiju i usta prepunih oštrih zuba, koja će postajati sve veća i veća što više ljudi budete jeli.

A ljude ćete jesti konstantno, nekada se šunjajući iznad njih kroz ventilaciju ili izbjegavajući napade vojnika koji patroliraju misterioznom laboratorijom u kojoj ste se zatekli, a nekada svemoćno jureći kroz hodnike dok oko vas vrište bespomoćni naučnici. I to zaista jureći - naime, iako ćete ga igrati iz sidescrolling perspektive, u Carrionu nećete skakutati kao u mnogim drugim sidescrollerima i klasičnim 2D metroidvania naslovima, već ćete se slobodno kretati kuda god poželite, hvatajući se sa svojim pipcima za zidove, podove, plafone i sve između njih.

Žanrovski, Carrion bismo - osim u “obrnute horore”, kako ga opisuju developeri i ekipa iz Devolver Digitala - mogli svrstati u jednostavne metroidvanie, obzirom da ćete redovno nailaziti na područja kojima ćete moći pristupiti tek nešto kasnije, kada otključate nove moći za svoje stvorenje.

I tu dolazimo do glavnog, ali i jedinog problema kojeg smo imali sa igrom - njenog nedostatka mape. Ukoliko igru recimo ugasite i zaigrate nešto drugo (ili jednostavno odete na spavanje), velike su šanse da ćete se, idući put kada je pokrenete, osjećati izgubljeno jer nemate ni markere koji će vas voditi do idućeg objektiva, ni mapu uz koju bi se mogli lakše snaći i zaputiti ka neistraženim područjima.

Istina, na ovaj način, igra vam daje autentično čudovišno iskustvo, obzirom da stvorenja poput onog iz Carriona sa sobom rijetko kada nose dnevnike ili mape. Ali, da ova dizajnerska odluka nekada otežava uživanje igri… to svakako.

No, ukoliko Carrionu progledamo kroz pipke, ostaje nam vrlo interesantna i atmosferična igra sa nešto drugačijom vizijom horora, u kojoj ćete moći doživjeti nešto što ste do sada iskusili bezbroj puta - ali iz jedne potpuno nove i potpuno divlje perspektive.

Official Site

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni. Neki dan smo tako, na primjer, ostali oduševljeni kada smo shvatili da su koordinate koje treba unijeti na početku Guardians of the Galaxy igre zapravo legendarni Deus Ex kod, 0451.

Na taj način, njeni kreatori iz Eidos Montreala, inače zaslužni za maestralni Human Revolution i Mankind Divided, su nam namignuli i dali do znanja da smo u sigurnim rukama. Jer čak i kada zaglave na drugom kraju galaksije sa potpuno drugačijom igrom, možemo biti sigurni da su za nas pripremili još jednu vrhunsku avanturu.

***

Ako Guardianse poznajete kao i mi - iz Marvelovih filmova - neće vam dugo trebati da se naviknete ni na njihove pandane iz igre. A i zašto bi, kada je tu sve što vam treba: humor, raspričani likovi, muzika iz 80-ih i maštovita naučno-fantastična okruženja obojena u sve boje vidljivog spektra.

Samu igru ćete igrati iz trećeg lica - i to kao Star-Lord - dok će vam Rocket, Gamora, Drax i Groot praviti društvo u borbi, ali i izvan nje, pomažući vam u rješavanju jednostavnih zagonetki, ili jednostavno pričajući sa vama. A pričaće puno - i pričaće konstantno, prepucavajući se, dobacujući jedni drugima i zezajući se međusobno, ali i sa gomilom drugih likova koje ćete sresti tokom svoje avanture.

Eidosu ovdje moramo skinuti kapu i na uvjerljivim odnosima između članova vaše družine, kojima će trebati vremena da se zbliže i počnu vjerovati jedni drugima, ali i humoru, obzirom da nas je igra često znala nasmijati ne samo sa svojim dijalozima, već i sa raznim komičnim situacijama i vizuelnim šalama.

Zahvaljujući svemu tome, velike su šanse da ćete se u jednom trenutku, nakon povratka na brod sa ko zna koje po redu lude planete, uhvatiti kako se tu osjećate kao kod kuće, sa osmijehom na licu i okruženi dobrim prijateljima.

Ako volite snijeg, boardanje i ekstremne sportove, velike su šanse da se sjećate Steepa, Ubisoftove igre koja nas je odvela na virtuelne Alpe i dala nam priliku da se spuštamo niz njihove vrhove na skijama i snowboardu - ali i da poletimo iznad njih uz uvijek zabavni wingsuit.

A sada, pet godina kasnije, pred nama je Riders Republic, nova igra sa potpisom kreatora Steepa, Ubisoftovog Annecy studija, koja obogaćuje formulu svog prethodnika sa brdskim biciklizmom.

I ne samo to - Riders Republic donosi i još veću mapu, koja kombinuje nekoliko američkih nacionalnih parkova, uključujući Yosemite Valley, Grand Teton i Bryce Canyon. Drugim riječima, od igre možete očekivati znatno više različitih okruženja - a ne samo ona prekrivena snijegom - u kojima ćete se utrkivati i tražiti sakrivene bonuse, od neobičnih novih bicikala, pa do najvećih prirodnih znamenitosti spomenutih parkova.

Sami sportovi u kojima ćete učestvovati su solidno razrađeni - na biciklu ćete npr. moći pedalati regularno ili “sprintati”, što će vam trošiti staminu, dok ćete leteći sa wingsuitom postepeno puniti skalu koja vam omogućava da se nakratko izdignete nešto više iznad tla, kako bi produžili let i prošli kroz checkpoint čiju visinu niste na vrijeme pravilno procijenili.

I što je najbolje od svega, osjećaj brzine je vrhunski u svim sportovima, što ćete vam postati još i jasnije ukoliko se odlučite u trkama učestvovati iz prvog lica, bilo da se spuštate na biciklu niz  skoro pa okomite stijene, ili jurite kroz krošnje drveća sa wingsuitom na raketni pogon.

Ostatak izazova u igri će činiti izvođenje različitih trikova na biciklu, skijama i snowboardu - što nas podsjeća kako moramo pohvaliti Ubisoftov pristup kontrolama i asistencijama u izvođenju trikova. Naime, ako se želite opustiti i eksperimentisati sa trikovima bez puno muke i sa automatskim okretanjem prilikom slijetanja - tu je opcija za vas. Baš kao što je tu i opcija za manuelno okretanje i slijetanje, koja će zahtjevnijim igračima donositi više iskustvenih poena i kredita.

Unatoč svemu tome, neki bi Riders Republic i dalje mogli posmatrati kao još samo još jednu open world igru sa ogromnom mapom ispunjenom raznim aktivnostima - ali, ako nas pitate, to je zadnje što bi trebali uraditi.

Uostalom, malo koja sportska igra nas je ovoliko zadržala uz ekran… iako je ovdje zapravo više riječ o trkaćoj igri, u kojoj ćete se utrkivati na nešto drugačije načine. Kada već ne budete jednostavno uživali u slobodi kretanja koju vam nudi i nekada vanzemaljskim, a nekada sasvim normalnim - ali oku uvijek ugodnim pejzažima.

Drugim riječima, Riders Republic je definitivno vrijedan vaše pažnje i zaslužuje da mu date šansu, a zatim nam se  pridružite i u njegovim haotičnim masovnim utrkama za 64 igrača.

Official Site

Po nepisanom pravilu, Noć vještica smo i ove godine obilježili uz horore - kako filmske, tako i one interaktivne. A obzirom da je Supermassive Games nekoliko dana ranije izbacio i najnoviji nastavak svoje Dark Pictures antologije, nije nam dugo trebalo da odlučimo koji horor ćemo igrati ovog puta.

***

I dok nas prethodni nastavak antologije nije posebno oduševio sa svojom pričom o vješticama, House of Ashes nas je zaintrigirao već od prve minute, vodeći nas put Iraka i pričajući priču o američkim vojnicima koji su umjesto Sadamovog hemijskog oružja tokom svoje misije pronašli nešto stvarnije - i puno opasnije.

Pri tome, igru ćete igrati kao nekoliko različitih likova, redovno uskačući u čizme drugih članova družine i konstantno komunicirajući sa ostatkom ekipe. I što je najbolje od svega, osim sa nekoliko Amerikanaca, igraćete je i kao jedan irački vojnik, a priča će vam u nekoliko navrata skrenuti pažnju na staru izreku o neprijateljima vaših neprijatelja - što možda i zvuči jeftino, ali je premisa koja je igru nama definitivno učinila zanimljivijom.

I baš kao i u prethodnim nastavcima, odluke koje budete donosili kroz dijaloge će utjecati na priču i sudbine svih likova - i to nekada nekada na male, a nekada na velike načine. I nekada odmah, a nekada satima kasnije.

A osim što ćete sa tim odlukama oblikovati svoje likove (možete recimo biti hladnokrvni poručnik kakvog ste do sada vidjeli u američkim filmovima bezbroj puta, otresito reagujući na svaki pokret drugih vojnika, ili možete spustiti loptu na zemlju i biti pristupačnije ljudsko biće), kroz igru ćete istraživati i različite lokacije, te se povremeno pokušavati izvući iz po život opasnih situacija. Dotične će pak od vas zahtijevati da pravovremeno pritisnete tipke prikazane na ekranu, ili da recimo nanišanite određenog protivnika prije nego vam istekne vrijeme - kojeg ćete uvijek priželjkivati barem sekundu više.

Povrh toga, House of Ashes vam daje i znatno više slobode prilikom kontrolisanja kamere, koju ćete ovaj put u dosta situacija moći okrenuti gdje god želite. Štaviše, ne sjećamo se nijednog trenutka sa fiksnim uglom kamere i problemima sa upravljanjem likovima prilikom promjene kadra - ako ih je uopšte i bilo.

Sve to House of Ashes čini najboljim nastavkom Dark Pictures antologije do sada. Sa zanimljivom pričom koja će vas odvesti do neočekivanih mjesta, odlukama koje će istu učiniti vašom, te kontrolama i igrivim sekvencama koje su za nekoliko nijansi bolje u odnosu na prethodnike, u pitanju je horor koji možemo preporučiti svim ljubiteljima žanra i nešto strašnijih avantura.

Official Site

Nakon kratkog izleta u Montanu i druženja sa ludim američkim kultistima, Far Cry se sa novim nastavkom vraća nešto egzotičnijim lokacijama, vodeći nas put Kubom inspirisane Yare. A tamo nas pak čekaju tropske plaže i šume bogate dobrim starim Far Cry haosom - što će reći gomilom protivničkih kampova kojima možemo pristupiti kako god želimo i karizmatičnim negativcem kojeg treba svrgnuti sa trona.

No, vratimo se na trenutak spomenutim plažama - Far Cry 6 izgleda odlično, a sa svojim predivnim pješčanim uvalama, bezbrojnim palmama i kristalno čistim morem, Yara je idealno okruženje za istraživanje u ove sumorne jesenje dane. Pogotovo uzimajući u obzir igrin fokus na gerilsko ratovanje, što joj daje zanimljivu - i nešto drugačiju dinamiku u odnosu na prethodne nastavke.

U bilo kojem trenutku tako možete sakriti oružje i utopiti se u lokalno stanovništvo, što će rezultovati time da vas protivnici ostave na miru sve dok ne ušetate u kakvo zabranjeno područje, omogućujući vam da lutate Yarom u miru - što ćete cijeniti kada god poželite jednostavno doći od tačke A do tačke B uživajući u pogledu ili se recimo baciti u potragu za nekim od brojnih izgubljenih blaga.

A kada se zaželite akcije i adrenalina, dovoljno je da izvučete neko od gomile oružja, okrenete se oko sebe i negdje u blizini ćete sigurno pronaći protivnički kamp ili postrojenje koje treba osloboditi i predati u ruke pobunjenicima. Pri tome, protivnicima možete pristupiti na standardne načine, šunjajući se i pažljivo gaseći alarme, dok ih gađate lukom i strijelama - ili se možete osloniti na nešto glasnije mitraljeze ili haotične bacače plamena. A da i ne spominjemo nova gerilska oružja, koja će varirati od uređaja koji protivnike gađa CD-ovima sa Macarenom (dok svira samu Macarenu), preko onog koji će ih pržiti električnim nabojima, pa do prenosne artiljerije koju ćete ispaljivati sa vlastitih leđa.

U početku to bijahu VR misije za originalni Metal Gear Solid, a zatim Substance i Subsistence verzije Metal Gear Solida 2 i 3, da bi se nedavno na našem PlayStationu zavrtila i nova verzija Kojiminog Death Strandinga, podnaslova Director’s Cut.

Međutim, za razliku od istoimene verzije Ghost of Tsushime, koja je uz brojna sitna poboljšanja upakovala i kompletnu Iki Island ekspanziju (sa kojom je nadmašila sva naša očekivanja), Director’s Cut verzija Death Strandinga je sličnija spomenutim reizdanjima MGS igara, fokusirajući se na tek nekoliko kraćih novih misija i omanju gomilu neobičnih noviteta.

Među njima ćete tako pronaći nova oružja i alate koji će vam olakšati transport tereta sa kraja na kraj mape, poput topa sa kojim teret možete lansirati teret na duge distance, ili recimo robota koji će nositi i vas zajedno sa teretom. Pored toga, Director’s Cut donosi i streljanu u kojoj možete vježbati svoje borbene vještine, kao i trkaću stazu na kojoj se možete utrkivati sa raznim vozilima dostupnim u igri, što je nešto što definitivno nismo očekivali.

Ono što pak jesmo očekivali su bolje performanse - Death Stranding se na PlayStationu 5 tako vrti u 60 frameova u sekundi, sa tim da će framerate biti nešto stabilniji u Performance modu, ali ništa manje impresivan u Quality modu koji će igru pokretati u nativnoj 4K rezoluciji. Uz to, u opcijama ćete pronaći i Widescreen mod, koji će igru prikazivati u filmskom 21:9 formatu, sa većim vidnim poljem i crnim trakama na vrhu i dnu ekrana, što je svakako interesantan pristup za konzole bez nativne podrške za ultrawide ekrane.

Na kraju, vrijedi spomenuti i znatno brža učitavanja, kao i odličnu podršku za DualSense haptički feedback i adaptivne triggere, zahvaljujući kojima ćete osjetiti sve, od timefall kiše koja pada po vašem liku, pa do napora prilikom balansiranja ogromnog tereta na leđima dok ga budete stabilizovali sa L2 i R2 tipkama.

***

Uzimajući u obzir da nam je već i originalno izdanje igre bilo fantastično, a njen fokus na transport tereta i borbu sa terenom umjesto sa protivnicima dašak svježeg zraka u moru akcijom nabijenih blockbustera, Director’s Cut noviteti nam i nisu bili neophodni za uživanje u PS5 verziji Kojiminog najnovijeg remek-djela.

Da se razumijemo, poboljšane performanse su svakako dobrodošle, ali ono što Death Stranding čini Death Strandingom je njegov duh indie igre sa neobičnom premisom i nesvakidašnjim gameplay sistemima, umotan u ruho multimilionskog blockbustera. A taj duh i dalje živi, tako da vam Director’s Cut možemo preporučiti bilo da ste Death Stranding već odigrali, bilo da mu tek trebate dati šansu.

Official Site

Nakon što nas je God of War 2018. godine iznenadio sa opcijom da ga igramo ne samo sa hrvatskim titlovima, već i sa kompletnim menijima prevedenim na jezik naših zapadnih susjeda, Sony je potvrdio kako će i God of War Ragnarök biti lokalizovan na hrvatski jezik.

Sa svojim ljupkim likovima, vrhunskim animacijama i šarenim vizualima, Kena je jedna od onih igara koje plijene pažnju od prvog trailera. A ukoliko se pitate kako ranije niste čuli za njen razvojni tim, ubijeđeni kako već znate većinu njih sposobnih za vizuale i animacije ovog nivoa, budite bez brige - niste jedini.

Naime, studio Ember Lab se donedavno uopšte nije bavio razvojem igara, već animacijom, zbog čega i ne čudi što je upravo to highlight igre. Svijet u Keni tako izgleda bajkovito, a likovi kao da su ispali iz kakvog Disneyevog ili Pixarovog animiranog filma, sa velikim ekspresivnim očima, šarmantnim osmijesima i naglašenim pokretima.

Ništa manje od vizuala nije impresivan ni zvuk (izuzev glasovne glume, kojoj fali malo više... strasti?), sa melodičnim soundtrackom i razigranim i simpatičnim zvučnim efektima koji će u sjećanje prizivati Zeldu i Okami, baš kao što će to činiti i neki drugi elementi igre.

Ono što je pak upakovano u te tehnički prvoklasne i artistički šarmantne vizuale je klasična akciona avantura, u kojoj ćete malo trčkarati okolo usput rješavajući poneku zagonetku, a malo se boriti sa raznoraznim protivnicima.

I tu dolazimo do glavnog problema - ako grafiku i soundtrack ostavimo po strani, Bridge of Spirits se ničim ne izdvaja iz mora drugih akcionih avantura. Priča o samoj Keni i njenim nastojanjima da pomogne duhovima umrlih pri prelasku na drugi svijet nam nije bila posebno interesantna, baš kao ni likovi koje smo do sada sreli. Nešto zanimljivije nam je bilo istraživanje svijeta igre - ali nikada narativno, već uglavnom mehanički, zahvaljujući načinu na koji bismo rješavali zagonetke korištenjem luka i strijele i malih Rot stvorenja koji pomažu Keni.

Slična situacija je i sa borbom - protivnike smo tako tukli štapom i gađali sa lukom i strijelama, povremeno se boreći i sa nešto opasnijim bossovima, ali nikada nismo ostali bez daha ili oduševljeni nekim potezom, protivnikom ili jednostavno osjećajem tokom borbe.

***

Nakon nekoliko sati druženja sa igrom, moramo priznati da nas Kena nije posebno impresionirala. Da je pravi slatkiš za oči i uši - jeste. Da je sasvim kompetentna po pitanju gameplay sistema i strukture - jeste i to. Ali, ni u jednom trenutku nas nije zaintrigirala sa svojom pričom i likovima, baš kao što nas nije iznenadila sa svojom borbom ili istraživanjem svijeta da je poželimo preporučiti drugima i sa njima pričati o njoj.

Naravno, nije isključeno da je problem u nama i da proteklih dana nismo bili u adekvatnom raspoloženju za jednostavnu i oku ugodnu avanturu, baš kao što nije isključeno ni to da ćemo joj se jednog dana vratiti u nadi da će drugi utisak biti bolji od prvog.

Official Site

U želji da nam dokažu koliko su hiperproduktivni (kao da to nismo već znali), Ryu Ga Gotoku Studio nas je nepunih godinu dana nakon posljednje Yakuze počastio sa novom igrom o japanskom kriminalnom podzemlju.

No, umjesto ko zna koje po redu Yakuze, ovaj put je u pitanju novi nastavak Judgment serijala koji igramo sa druge strane zakona.

***

Kao i njegovog prethodnika, Lost Judgment ćete igrati u ulozi zgodnog privatnog detektiva Takayukija Yagamija, istražujući razne zločine i gubeći se u moru sporednih aktivnosti i mini-igara.

Očekivano, Yagami će problemima pristupati na nešto drugačiji način nego smo to navikli u Yakuzi. Drugim riječima, Lost Judgment ćete igrati onako kako bi jedan detektiv i trebao, prateći mete i prisluškujući njihove razgovore, povremeno ih fotografišući u kompromitirajućim situacijama ili se bacajući u potjeru za njima kada daju petama vjetra.

Pri tome, tokom praćenja ćete morati držati distancu, sakrivajući se iza uglova ili se praveći da gledate nešto na telefonu ili vežete pertle kada mete postanu sumnjive, dok će njihovo fotografisanje podrazumijevati obraćanje pažnje na ključne detalje same istrage (ali i tehnikalije poput fokusiranja i zumiranja).

Usput, ako vam nakon najnovije Yakuze i njenog sistema borbe na poteze nedostaje old school beat-em-up šaketanje sa protivnicima, imamo dobre vijesti za vas! Lost Judgment nudi klasični sistem borbe kojeg se ne bi postidio ni Kazuma Kiryu, u kojem ćete protivnike tabanati i bacati okolo, svako malo aktivirajući specijalne poteze sa kojim ćete ih recimo zatući biciklom koje vam se našlo pri ruci. A kako bi se dodatno prilagodili različitim situacijama, na raspolaganju ćete imati i nekoliko stilova borbe koje ćete moći mijenjati u letu.

Kada probleme ne budete rješavali šakama - ili za Judgment nešto prikladnijim šunjanjem - vrijeme ćete provoditi lutajući ulicama dobro poznatog Kamurocha, ali i jedne nove lokacije. Tamo ćete pak pronaći planinu distrakcija u vidu raznih sporednih aktivnosti i mini-igara, među kojima su i ovaj put neki stari Segini naslovi, igrivi na Yagamijevoj Sega Master System konzoli.

***

I dok Lost Judgment, barem ako je suditi po prvih nekoliko sati igre, neće nadmašiti fantastičnu Yakuzu: Like a Dragon, ne sumnjamo kako će nas nastaviti nasmijavati, šarmirati i intrigirati sa svojim detektivskim misterijama.

Official Site

Trava je uvijek zelenija negdje drugdje, tamo gdje vi inače ne koračate - što nam je dokazala i nova ekspanzija za Assassin’s Creed Valhallu, vodeći nas put lijepe Francuske. Ili, bolje rečeno - Franačke.

I dok su nam franačke livade definitivno djelovale zelenije od engleskih, usput nas sa svojim vinogradima podsjećajući na maestralni The Witcher 3: Blood and Wine, The Siege of Paris kao cjelina se pokazao tek OK.

Pođimo od sporednih aktivnosti - tamo gdje nas je prethodna ekspanzija počastila sa jednostavnom, ali relativno interesantnom mogućnošću razvoja trgovačke mreže u Irskoj i pokretanja trgovine sa drugim državama, The Siege of Paris nudi nešto još jednostavnije. Naime, najveći novitet na polju sporednih aktivnosti su ovaj put misije u kojima ćete sa nekoliko pripadnika francuskog pokreta otpora trebati eliminirati određene protivnike ili ukrasti određene dokumente. A sve što ćete dobiti kao nagradu je jedan novi set armora (koji istini za volju izgleda dobro), ali da su nas navedene misije zabavile… to vam baš i ne bi mogli reći.

Sa druge strane, nova ekspanzija donosi nekoliko kratkih sporednih questova i avantura kojih nije bilo u prethodnoj… iako nam ni oni nisu bili na nivou onih iz originalne Valhalle.
Srećom, glavna priča je ovaj put nešto zanimljivija i prati Eivor na njenom (ili njegovom) putu ka Parizu, gdje će pokušati uvjeriti karolinškog kralja Karla Debelog da Englesku ostavi na miru. Naravno, Eivor će se usput zateći u središtu kojekakvih političkih igara i kraljevskih spletki, iz kojih će se uglavnom izvlačiti borbom, šunjanjem i ponekim dijalogom.

A onda su tu i tzv. “Infiltration”, odnosno “Black Box” misije, urađene u stilu istoimenih misija iz Assassin’s Creed Syndicatea, u kojima će vam igra dati metu i nekoliko načina da joj priđete i eliminišete na specifičan način, što je svakako vrijedno hvale. Ovisno od vašeg raspoloženja i stila igre, nekada tako možete pratiti manje sporedne priče i likove koji će vam pomoći da priđete meti - ili se možete osloniti na svoje vještine percepcije i parkoura, istražujući protivnička područja u potrazi za adekvatnim rupama u odbrani kroz koje ćete se provući do svog cilja.

I sve to ćete završiti za nekih desetak sati - ako ne i brže - što The Siege of Paris čini jednom od kraćih Assassin’s Creed ekspanzija u proteklih nekoliko godina. A od vašeg zasićenja serijalom će ovisiti koliko slađom - nama je uprkos manjku kvalitetnih i interesantnih sporednih aktivnosti bila sasvim solidna, pogotovo sa svojom glavnom pričom punom političkih spletki i pitoresknim franačkim brdima i dolinama.

Official Site