Da li je vrijeme za nadogradnju?

Iako je de-facto najbolji mail server koji se trenutno može naći na tržištu, Microsoft Exchange server nije izuzetak iz ovog pravila. Tome u prilog najbolje govori činjenica da je Exchange Server 2010 zapravo tek tokom 2013. godine postao većinski mail sistem u bazi korisnika koji koriste ovo Microsoft rješenje. No, i pored toga, Microsoft je zadržao svoj redovni trogodišnji ciklus izdavanja novih verzija Exchange servera, pa je već početkom prošle godine Exchange Server 2013 ugledao svjetlo dana, odnosno izašao na tržište. Ovdje ćemo se baviti pitanjima nadogradnje, te suštinskih razlika ove verzije u odnosu na prethodne.

Uranio, zoru prevario

Iako mu je, realno gledano, vrijeme bilo da se pojavi tek ove godine ili makar krajem 2013. godine, ekipa iz Microsoft marketinga se držala zlatnog pravila da Exchange uvijek treba da izlazi zajedno sa novom verzijom Office porodice, koja je također doživjela novu verziju 2013 godine. Interesantno je, a istovremeno i indikativno, da je Exchange Server 2013 već po svom izlasku imao jednu osobinu koja je snažno govorila u prilog činjenici da se sa tim proizvodom požurilo pri izlasku na tržište. Naime, Exchange Server 2013 se u svojoj RTM verziji nije mogao dodati u postojeću Exchange Server 2010 organizaciju, što je praktično značilo da je nadogradnju bilo nemoguće napraviti – podržane su bile samo tzv. “green field instalacije, gdje se Exchange server instalira u infrastrukturu u kojoj do tada nije postojao Exchange server u prethodnoj verziji ili tamo gdje postoji neki drugi mail sistem. Ovakvih je okruženja srazmjerno malo u odnosu na stvarno tržište sa kojim Microsoft računa, pa je zato bilo više nego jasno da je datumom za RTM verziju Exchange Servera 2013 upravljao zapravo marketing, a ne product grupa. 

Pored ovog, više nego nezgodnog nedostatka, RTM verzija je imala i nekoliko funkcionalnih bugova i nedostataka, pa se ruku na srce, deployment u produkciji nije mogao preporučiti za iole kompleksnija okruženja. Tehnički dio Microsofta, svjestan problema i nedostataka, zaista je reagovao brzo. Par mjeseci poslije RTM verzije, na tržište je izašao prvi Cumulative Update koji je otklonio neke kritične nedostatke, te donio podršku za instalaciju Exchange Servera u postojeće Exchange organizacije, čime je, praktično, proizvod i pušten na tržište postojećim korisnicima. Nedugo zatim, uslijedio je i CU2, koji je donio dodatna poboljšanja performansi i otklonio još neke bugove, a trenutno važeći je CU3 dok čekamo proljeće kada bi se trebao pojaviti i prvi Service Pack. Izlazak prvog SP-a za većinu Microsoft serverskih proizvoda označava vrijeme kada većina IT okruženja počinje planirati prelazak na novu verziju, gdje Exchange Server nije izuzetak. 

Exchange 2013 arhitektura

Pogledajmo zato šta se može očekivati od nadogradnje na verziju 2013, i o čemu treba voditi računa prilikom planiranja tog procesa. Posljednja verzija Exchange Servera - 2010 SP3, već neko vrijeme predstavlja robusnu i stabilnu mail platformu, sa kojom sretno rade mnogi administratori i krajnji korisnici. Iako sa istom osnovnom arhitekturom od pet serverskih uloga, koju je donio Exchange Server 2007, verzija 2010 donijela je značajno umanjen I/O prema disku, čime se omogućilo korištenje sporijih diskova za Exchange baze, te značajno poboljšan model za visoku dostupnost u vidu Database Availability Group tehnologije. 

1/1

S druge strane, Exchange Server 2010 zadržao je staru, mmc baziranu, upravljačku konzolu, koju je oduvijek odlikovala sporost i nekonzistentnost, uz dodavanje nešto jednostavnijeg web baziranog interfejsa nazvanog Exchange Control Panel. Exchange Server 2010 donio je i korisničku arhivu, rješenje za kojim se dosta dugo tragalo posebno među korisnicima sa većim mailboxima, te je dodatno dao na značaju Client Access Server ulozi, koja od verzije 2010 predstavlja end-point za sve klijentske konekcije, bez obzira na protokol kojim dolaze ili lokaciju sa koje se spajaju. Unifikacija načina spajanja klijenata, dosta je pojednostavila i sam troubleshooting, što je opet dočekano sa odobravanjem.

U verziji 2013 ponovo, nakon što je to posljednji put urađeno pri prelasku sa verzije 2003 na 2007, imamo promjenu u arhitekturi. Iako se činilo da, nakon što je koncept Front End – Back End arhitekture napušten, Microsoft ostaje pri arhitekturi 5 server uloga na duže staze, to se ipak nije desilo. U verziji Exchange Server 2013, Microsoft se vraća na koncept od dvije osnovne serverske uloge, koje se sada zovu Client Access Server i Mailbox Server. 

Unutar ove dvije osnovne uloge, integrisane su funkcije većine ranije poznatih pet uloga – Client Access Server, Mailbox Server, Hub Transport Server, Edge Transport Server i Unified Messaging server, te su izvršene izmjene na dijelu koji upravlja SMTP transportom. Exchange Server 2013 zapravo većinu svojih funkcija koje se tiču same baze, database enginea, unutrašnjeg SMTP transporta, usmjeravanja i kategorizacije poruka, unified messaginga, kao i anti-malware funkcija, zadržao na Mailbox Server komponenti. Client Access Server, iako i dalje ključna tačka za spajanje svih vrsta klijenata na Exchange Server, sada je ostao samo sa proxy funkcijom, te vanjskim SMTP prijemom i slanjem poruka (što je ranije, pored ostalog, bila uloga Edge Transport serverske uloge). Na ovaj je način značajno pojednostavljena arhitektura Exchange baziranog mail sistema. Neki će reći da ovo jako liči na koncept kakav smo imali u Exchange Serveru 2003, te da se Microsoft nakon 10 godina vratio na staro, no to može biti rezultat vrlo površnog gledanja. Verzije 2003 i 2013 se razlikuju u mnogo stvari, pa je i sama arhitektura teško uporediva. Arhitektura samog SMTP usmjeravanja, koja je možda doživjela i najviše promjena u smislu lokacije pojedinih modula, može se vidjeti na skici uz tekst.

Iako je integracija Hub i UM funkcija unutar Mailbox server uloge donekle i prirodna, prebacivanje SMTP saobraćaja na Client Access Server, te uklanjanje Edge transport serverske uloge odluke su koje su pomalo iznenadile i one iskusnije. Iako je djelovalo da Microsoft napušta posao SMTP Gateway komponeti (što je Edge server zapravo i bio), nakon što je ugasio i gotovo čitavu ForeFront porodicu, izgleda da će SP1 verzija za Exchange server ipak vratiti Edge transport server role, makar još u verziji 2013. 

Način spajanja klijenata je dodatno unificiran – RPCoverHTTPS se sada koristi i za vanjske i za interne klijente, što u praksi znači da je Outlook Anywhere kao metod spajanja sada zaista primjenjiv u svim situacijama, bez obzira na lokaciju korisnika, što pojednostavljuje i podešavanja na klijentskoj strani. 

Važno je napomenuti da, pored ove izmjene, postoji još jedna jako bitna promjena koja se tiče spajanja Outlook klijenata. Naime, umjesto dosadašnjeg pristupa u kojem je klijentski connection point bio puno FQDN ime Client Access Servera (koje se moglo konfigurisati kroz Autodiscover servis ili ručno), sada je to mailbox GUID. Ovo praktično znači da je klijent zakačen direktno na svoj mailbox (bez obzira gdje se nalazio) ali kroz Client Access Server koji mu služi kao proxy. Ovo pojednostavljuje arhitekturu, ali i pojednostavljuje implementaciju visoke dostupnosti na CAS nivou. Rezultat toga je praktično ukidanje Client Access Array logičke komponente, koja više nije neophodna za uspostavu CAS NLB clustera, a i sam NLB se može uspostaviti već na layeru 4. Mapiranje funkcija u staroj i novoj arhitekturi, grafički je prikazano na skici uz tekst.

Za administratore i korisnike

Pored promjena u arhitekturi, Exchange Serveru 2013 ne manjka ni promjena u funkcijama. Iako realno nema neke opšte “killer feature” funkcije bez koje do sada nismo mogli živjeti, postoji niz funkcija koje bi mogle da budu zanimljive različitim skupinama korisnika. 

Na prvom mjestu treba istaći radikalan zaokret u administracijskoj konzoli, koja je konačno napustila sporo, mmc bazirano okruženje. Administrativna konzola, koja se sada zove Exchange Admin Center, sada je u potpunosti web bazirana i locirana na /ecp virtualnom direktoriju gdje je u Exchangeu 2010 bio Exchange Control Panel. Ispravnije bi zapravo bilo reći da je Exchange Management console alat u potpunosti ukinut, a da je Exchange Control Panel evoluirao u Exchange Admin Center (EAC). 

Naravno, kao svemogući alat za administraciju, tu je i dalje Exchange Management Shell, na koji se i pored skoro sedam godina postojanja, razmaženi Windows administratori još navikavaju. Exchange Admin Centar je, na prvi pogled, izrazito jednostavno koncipirana konzola, ogoljena od bilo kakve grafike, te dizajnirana u skladu sa novim modernim konceptom interfejsa. Bitno je drugačije organizovana od ranijih Exchange konzola, pa će trebati neko vrijeme za privikavanje. Za razliku od stare konzole, mnogo je brža, te su rezultati koje prikazuje znatno pouzdaniji, čak i za zadatke koji traju duže vremena. Sa aspekta dostupnih funkcija, i dalje je gotovo sve tu, mada i dalje vrijedi pravilo da se za napredniju administraciju i dalje koristi Powershell bazirani interfejs. U svakom slučaju, EAC je vidan napredak kada je grafička administracija Exchange Servera u pitanju.

Administratori će biti zadovoljni time što je Microsoft konačno odlučio da unaprijedi Public foldere u Exchange serveru, te je njihova administracija sada u potpunosti integrisana u EAC, kao i implementacija visoke dostupnosti. Iako se radi o funkciji koja je još u verziji 2010 trebala da bude ukinuta u korist Sharepointa, to se ipak nije desilo, jer je tržište drugačije reagovalo, te su Public folderi zadržani kao dio Exchange ponude servisa.

Visoka dostupnost se, za mailbox baze, i dalje realizuje kroz Database Availability Group tehnologiju, koja se nije radikalno promijenila, ali je unaprijeđena, a sistem za dostupnost je i dodatno obogaćen Managed Availability tehnologijom, koja za primarni cilj ima da reaguje na otkazivanja pojedinačnih Exchange servisa. Za visoku dostupnosti na CAS ulozi se i dalje brine NLB, mada je sada moguće koristiti i mnogo jednostavnije Layer 4 load balancere, obzirom da session affinity više nije neophodan na ovoj tački.

Onima kojima je važna sigurnost informacija koje putem Exchange servera idu, radovat će postojanje Data Loss Prevention Policy tehnologije (DLP). DLP je zapravo unapređenje postojećih transport pravila, i ova tehnologija sada omogućava praćenje sadržaja mailova koji kruže unutar kompanije ili izlaze izvan kompanije u cilju pronalaska unaprijed definisanih sigurnosno kritičnih podataka (tipa brojeva kreditnih kartica, računa, ličnih podataka ili nekog predefinisanog teksta).

Korisnici Exchange Servera 2013 najviše će profitirati od novog OWA interfejsa, koji je sada unificiran na svim platformama, od mobilnih telefona, preko tableta do laptopa i desktopa, čime je Microsoft zaista uradio veliki korak naprijed u smislu adaptacije OWA interfejsa za sve ekrane, ali i za sve mobilne platforme (OWA aplikacija dostupna je i za iOS i za Android). Ako se koristi Outlook 2013, koji je i preporučena klijentska platforma za Exchange Server 2013, mogu se koristiti i tzv. Mail Apps, koji daju dodatne mogućnosti pri radu sa mailovima i mogu se instalirati bilo preko Exchange servera ili direktno u Outlook sa Office Apps storea.

Da li je vrijeme za upgrade?

Exchange Server 2013 je danas, uz CU3, te nadolazeći SP1, već prilično zrela platforma o kojoj ozbiljno vrijedi razmisliti ako trenutno imate instaliran Exchange 2007 ili 2010. Važno je napomenuti da direktni upgrade (odnosno migracija) sa Exchange Servera 2003 nije podržan, što može predstavljati problem ako trenutno koristite ovu verziju. Slično, ni Outlook 2003 kao klijent platforma nije podržan i to treba imati na umu prilikom deploymenta. 

U ovom momentu, Exchange Server 2013 na prvom mjestu će biti zanimljiv onima sa Exchange 2007 verzijom jer će im donijeti sve što ima verzija 2010 i još više od toga. Oni koji trenutno koriste Exchange 2010, od nove verzije na prvom mjestu mogu profitirati na poljima pojednostavljene arhitekture i novog administrativnog interfejsa, što su zaista najjače strane novog Exchange servera. 

U svakom slučaju, 2014.godina bit će godina u kojoj će se pokazati da li je Microsoft napravio dobru stvar sa novim Exchange Serverom ili će tržište ipak sačekati još jednu verziju, koja, kako se nagađa, treba da ugleda svjetlo dana 2015.godine.