Dženan Suljević

Dženan Suljević

Strastveni ljubitelj Autostoperskog Vodiča kroz Galaksiju i filmova Edgara Wrighta. Previše vremena provodi na netu i u virtuelnim svjetovima, a premalo na suncu. Još uvijek ne posjeduje smartphone.

 

 

Po nepisanom pravilu, Noć vještica smo i ove godine obilježili uz horore - kako filmske, tako i one interaktivne. A obzirom da je Supermassive Games nekoliko dana ranije izbacio i najnoviji nastavak svoje Dark Pictures antologije, nije nam dugo trebalo da odlučimo koji horor ćemo igrati ovog puta.

***

I dok nas prethodni nastavak antologije nije posebno oduševio sa svojom pričom o vješticama, House of Ashes nas je zaintrigirao već od prve minute, vodeći nas put Iraka i pričajući priču o američkim vojnicima koji su umjesto Sadamovog hemijskog oružja tokom svoje misije pronašli nešto stvarnije - i puno opasnije.

Pri tome, igru ćete igrati kao nekoliko različitih likova, redovno uskačući u čizme drugih članova družine i konstantno komunicirajući sa ostatkom ekipe. I što je najbolje od svega, osim sa nekoliko Amerikanaca, igraćete je i kao jedan irački vojnik, a priča će vam u nekoliko navrata skrenuti pažnju na staru izreku o neprijateljima vaših neprijatelja - što možda i zvuči jeftino, ali je premisa koja je igru nama definitivno učinila zanimljivijom.

I baš kao i u prethodnim nastavcima, odluke koje budete donosili kroz dijaloge će utjecati na priču i sudbine svih likova - i to nekada nekada na male, a nekada na velike načine. I nekada odmah, a nekada satima kasnije.

A osim što ćete sa tim odlukama oblikovati svoje likove (možete recimo biti hladnokrvni poručnik kakvog ste do sada vidjeli u američkim filmovima bezbroj puta, otresito reagujući na svaki pokret drugih vojnika, ili možete spustiti loptu na zemlju i biti pristupačnije ljudsko biće), kroz igru ćete istraživati i različite lokacije, te se povremeno pokušavati izvući iz po život opasnih situacija. Dotične će pak od vas zahtijevati da pravovremeno pritisnete tipke prikazane na ekranu, ili da recimo nanišanite određenog protivnika prije nego vam istekne vrijeme - kojeg ćete uvijek priželjkivati barem sekundu više.

Povrh toga, House of Ashes vam daje i znatno više slobode prilikom kontrolisanja kamere, koju ćete ovaj put u dosta situacija moći okrenuti gdje god želite. Štaviše, ne sjećamo se nijednog trenutka sa fiksnim uglom kamere i problemima sa upravljanjem likovima prilikom promjene kadra - ako ih je uopšte i bilo.

Sve to House of Ashes čini najboljim nastavkom Dark Pictures antologije do sada. Sa zanimljivom pričom koja će vas odvesti do neočekivanih mjesta, odlukama koje će istu učiniti vašom, te kontrolama i igrivim sekvencama koje su za nekoliko nijansi bolje u odnosu na prethodnike, u pitanju je horor koji možemo preporučiti svim ljubiteljima žanra i nešto strašnijih avantura.

Official Site

ponedjeljak, 01 Novembar 2021 12:45

IGRALI SMO: Far Cry 6

Nakon kratkog izleta u Montanu i druženja sa ludim američkim kultistima, Far Cry se sa novim nastavkom vraća nešto egzotičnijim lokacijama, vodeći nas put Kubom inspirisane Yare. A tamo nas pak čekaju tropske plaže i šume bogate dobrim starim Far Cry haosom - što će reći gomilom protivničkih kampova kojima možemo pristupiti kako god želimo i karizmatičnim negativcem kojeg treba svrgnuti sa trona.

No, vratimo se na trenutak spomenutim plažama - Far Cry 6 izgleda odlično, a sa svojim predivnim pješčanim uvalama, bezbrojnim palmama i kristalno čistim morem, Yara je idealno okruženje za istraživanje u ove sumorne jesenje dane. Pogotovo uzimajući u obzir igrin fokus na gerilsko ratovanje, što joj daje zanimljivu - i nešto drugačiju dinamiku u odnosu na prethodne nastavke.

U bilo kojem trenutku tako možete sakriti oružje i utopiti se u lokalno stanovništvo, što će rezultovati time da vas protivnici ostave na miru sve dok ne ušetate u kakvo zabranjeno područje, omogućujući vam da lutate Yarom u miru - što ćete cijeniti kada god poželite jednostavno doći od tačke A do tačke B uživajući u pogledu ili se recimo baciti u potragu za nekim od brojnih izgubljenih blaga.

A kada se zaželite akcije i adrenalina, dovoljno je da izvučete neko od gomile oružja, okrenete se oko sebe i negdje u blizini ćete sigurno pronaći protivnički kamp ili postrojenje koje treba osloboditi i predati u ruke pobunjenicima. Pri tome, protivnicima možete pristupiti na standardne načine, šunjajući se i pažljivo gaseći alarme, dok ih gađate lukom i strijelama - ili se možete osloniti na nešto glasnije mitraljeze ili haotične bacače plamena. A da i ne spominjemo nova gerilska oružja, koja će varirati od uređaja koji protivnike gađa CD-ovima sa Macarenom (dok svira samu Macarenu), preko onog koji će ih pržiti električnim nabojima, pa do prenosne artiljerije koju ćete ispaljivati sa vlastitih leđa.

U početku to bijahu VR misije za originalni Metal Gear Solid, a zatim Substance i Subsistence verzije Metal Gear Solida 2 i 3, da bi se nedavno na našem PlayStationu zavrtila i nova verzija Kojiminog Death Strandinga, podnaslova Director’s Cut.

Međutim, za razliku od istoimene verzije Ghost of Tsushime, koja je uz brojna sitna poboljšanja upakovala i kompletnu Iki Island ekspanziju (sa kojom je nadmašila sva naša očekivanja), Director’s Cut verzija Death Strandinga je sličnija spomenutim reizdanjima MGS igara, fokusirajući se na tek nekoliko kraćih novih misija i omanju gomilu neobičnih noviteta.

Među njima ćete tako pronaći nova oružja i alate koji će vam olakšati transport tereta sa kraja na kraj mape, poput topa sa kojim teret možete lansirati teret na duge distance, ili recimo robota koji će nositi i vas zajedno sa teretom. Pored toga, Director’s Cut donosi i streljanu u kojoj možete vježbati svoje borbene vještine, kao i trkaću stazu na kojoj se možete utrkivati sa raznim vozilima dostupnim u igri, što je nešto što definitivno nismo očekivali.

Ono što pak jesmo očekivali su bolje performanse - Death Stranding se na PlayStationu 5 tako vrti u 60 frameova u sekundi, sa tim da će framerate biti nešto stabilniji u Performance modu, ali ništa manje impresivan u Quality modu koji će igru pokretati u nativnoj 4K rezoluciji. Uz to, u opcijama ćete pronaći i Widescreen mod, koji će igru prikazivati u filmskom 21:9 formatu, sa većim vidnim poljem i crnim trakama na vrhu i dnu ekrana, što je svakako interesantan pristup za konzole bez nativne podrške za ultrawide ekrane.

Na kraju, vrijedi spomenuti i znatno brža učitavanja, kao i odličnu podršku za DualSense haptički feedback i adaptivne triggere, zahvaljujući kojima ćete osjetiti sve, od timefall kiše koja pada po vašem liku, pa do napora prilikom balansiranja ogromnog tereta na leđima dok ga budete stabilizovali sa L2 i R2 tipkama.

***

Uzimajući u obzir da nam je već i originalno izdanje igre bilo fantastično, a njen fokus na transport tereta i borbu sa terenom umjesto sa protivnicima dašak svježeg zraka u moru akcijom nabijenih blockbustera, Director’s Cut noviteti nam i nisu bili neophodni za uživanje u PS5 verziji Kojiminog najnovijeg remek-djela.

Da se razumijemo, poboljšane performanse su svakako dobrodošle, ali ono što Death Stranding čini Death Strandingom je njegov duh indie igre sa neobičnom premisom i nesvakidašnjim gameplay sistemima, umotan u ruho multimilionskog blockbustera. A taj duh i dalje živi, tako da vam Director’s Cut možemo preporučiti bilo da ste Death Stranding već odigrali, bilo da mu tek trebate dati šansu.

Official Site

ponedjeljak, 11 Oktobar 2021 13:40

God of War Ragnarök dobija hrvatsku lokalizaciju

Nakon što nas je God of War 2018. godine iznenadio sa opcijom da ga igramo ne samo sa hrvatskim titlovima, već i sa kompletnim menijima prevedenim na jezik naših zapadnih susjeda, Sony je potvrdio kako će i God of War Ragnarök biti lokalizovan na hrvatski jezik.

nedjelja, 10 Oktobar 2021 12:00

IGRALI SMO: Kena: Bridge of Spirits

Sa svojim ljupkim likovima, vrhunskim animacijama i šarenim vizualima, Kena je jedna od onih igara koje plijene pažnju od prvog trailera. A ukoliko se pitate kako ranije niste čuli za njen razvojni tim, ubijeđeni kako već znate većinu njih sposobnih za vizuale i animacije ovog nivoa, budite bez brige - niste jedini.

Naime, studio Ember Lab se donedavno uopšte nije bavio razvojem igara, već animacijom, zbog čega i ne čudi što je upravo to highlight igre. Svijet u Keni tako izgleda bajkovito, a likovi kao da su ispali iz kakvog Disneyevog ili Pixarovog animiranog filma, sa velikim ekspresivnim očima, šarmantnim osmijesima i naglašenim pokretima.

Ništa manje od vizuala nije impresivan ni zvuk (izuzev glasovne glume, kojoj fali malo više... strasti?), sa melodičnim soundtrackom i razigranim i simpatičnim zvučnim efektima koji će u sjećanje prizivati Zeldu i Okami, baš kao što će to činiti i neki drugi elementi igre.

Ono što je pak upakovano u te tehnički prvoklasne i artistički šarmantne vizuale je klasična akciona avantura, u kojoj ćete malo trčkarati okolo usput rješavajući poneku zagonetku, a malo se boriti sa raznoraznim protivnicima.

I tu dolazimo do glavnog problema - ako grafiku i soundtrack ostavimo po strani, Bridge of Spirits se ničim ne izdvaja iz mora drugih akcionih avantura. Priča o samoj Keni i njenim nastojanjima da pomogne duhovima umrlih pri prelasku na drugi svijet nam nije bila posebno interesantna, baš kao ni likovi koje smo do sada sreli. Nešto zanimljivije nam je bilo istraživanje svijeta igre - ali nikada narativno, već uglavnom mehanički, zahvaljujući načinu na koji bismo rješavali zagonetke korištenjem luka i strijele i malih Rot stvorenja koji pomažu Keni.

Slična situacija je i sa borbom - protivnike smo tako tukli štapom i gađali sa lukom i strijelama, povremeno se boreći i sa nešto opasnijim bossovima, ali nikada nismo ostali bez daha ili oduševljeni nekim potezom, protivnikom ili jednostavno osjećajem tokom borbe.

***

Nakon nekoliko sati druženja sa igrom, moramo priznati da nas Kena nije posebno impresionirala. Da je pravi slatkiš za oči i uši - jeste. Da je sasvim kompetentna po pitanju gameplay sistema i strukture - jeste i to. Ali, ni u jednom trenutku nas nije zaintrigirala sa svojom pričom i likovima, baš kao što nas nije iznenadila sa svojom borbom ili istraživanjem svijeta da je poželimo preporučiti drugima i sa njima pričati o njoj.

Naravno, nije isključeno da je problem u nama i da proteklih dana nismo bili u adekvatnom raspoloženju za jednostavnu i oku ugodnu avanturu, baš kao što nije isključeno ni to da ćemo joj se jednog dana vratiti u nadi da će drugi utisak biti bolji od prvog.

Official Site

četvrtak, 07 Oktobar 2021 16:00

IGRALI SMO: Lost Judgment

U želji da nam dokažu koliko su hiperproduktivni (kao da to nismo već znali), Ryu Ga Gotoku Studio nas je nepunih godinu dana nakon posljednje Yakuze počastio sa novom igrom o japanskom kriminalnom podzemlju.

No, umjesto ko zna koje po redu Yakuze, ovaj put je u pitanju novi nastavak Judgment serijala koji igramo sa druge strane zakona.

***

Kao i njegovog prethodnika, Lost Judgment ćete igrati u ulozi zgodnog privatnog detektiva Takayukija Yagamija, istražujući razne zločine i gubeći se u moru sporednih aktivnosti i mini-igara.

Očekivano, Yagami će problemima pristupati na nešto drugačiji način nego smo to navikli u Yakuzi. Drugim riječima, Lost Judgment ćete igrati onako kako bi jedan detektiv i trebao, prateći mete i prisluškujući njihove razgovore, povremeno ih fotografišući u kompromitirajućim situacijama ili se bacajući u potjeru za njima kada daju petama vjetra.

Pri tome, tokom praćenja ćete morati držati distancu, sakrivajući se iza uglova ili se praveći da gledate nešto na telefonu ili vežete pertle kada mete postanu sumnjive, dok će njihovo fotografisanje podrazumijevati obraćanje pažnje na ključne detalje same istrage (ali i tehnikalije poput fokusiranja i zumiranja).

Usput, ako vam nakon najnovije Yakuze i njenog sistema borbe na poteze nedostaje old school beat-em-up šaketanje sa protivnicima, imamo dobre vijesti za vas! Lost Judgment nudi klasični sistem borbe kojeg se ne bi postidio ni Kazuma Kiryu, u kojem ćete protivnike tabanati i bacati okolo, svako malo aktivirajući specijalne poteze sa kojim ćete ih recimo zatući biciklom koje vam se našlo pri ruci. A kako bi se dodatno prilagodili različitim situacijama, na raspolaganju ćete imati i nekoliko stilova borbe koje ćete moći mijenjati u letu.

Kada probleme ne budete rješavali šakama - ili za Judgment nešto prikladnijim šunjanjem - vrijeme ćete provoditi lutajući ulicama dobro poznatog Kamurocha, ali i jedne nove lokacije. Tamo ćete pak pronaći planinu distrakcija u vidu raznih sporednih aktivnosti i mini-igara, među kojima su i ovaj put neki stari Segini naslovi, igrivi na Yagamijevoj Sega Master System konzoli.

***

I dok Lost Judgment, barem ako je suditi po prvih nekoliko sati igre, neće nadmašiti fantastičnu Yakuzu: Like a Dragon, ne sumnjamo kako će nas nastaviti nasmijavati, šarmirati i intrigirati sa svojim detektivskim misterijama.

Official Site

Trava je uvijek zelenija negdje drugdje, tamo gdje vi inače ne koračate - što nam je dokazala i nova ekspanzija za Assassin’s Creed Valhallu, vodeći nas put lijepe Francuske. Ili, bolje rečeno - Franačke.

I dok su nam franačke livade definitivno djelovale zelenije od engleskih, usput nas sa svojim vinogradima podsjećajući na maestralni The Witcher 3: Blood and Wine, The Siege of Paris kao cjelina se pokazao tek OK.

Pođimo od sporednih aktivnosti - tamo gdje nas je prethodna ekspanzija počastila sa jednostavnom, ali relativno interesantnom mogućnošću razvoja trgovačke mreže u Irskoj i pokretanja trgovine sa drugim državama, The Siege of Paris nudi nešto još jednostavnije. Naime, najveći novitet na polju sporednih aktivnosti su ovaj put misije u kojima ćete sa nekoliko pripadnika francuskog pokreta otpora trebati eliminirati određene protivnike ili ukrasti određene dokumente. A sve što ćete dobiti kao nagradu je jedan novi set armora (koji istini za volju izgleda dobro), ali da su nas navedene misije zabavile… to vam baš i ne bi mogli reći.

Sa druge strane, nova ekspanzija donosi nekoliko kratkih sporednih questova i avantura kojih nije bilo u prethodnoj… iako nam ni oni nisu bili na nivou onih iz originalne Valhalle.
Srećom, glavna priča je ovaj put nešto zanimljivija i prati Eivor na njenom (ili njegovom) putu ka Parizu, gdje će pokušati uvjeriti karolinškog kralja Karla Debelog da Englesku ostavi na miru. Naravno, Eivor će se usput zateći u središtu kojekakvih političkih igara i kraljevskih spletki, iz kojih će se uglavnom izvlačiti borbom, šunjanjem i ponekim dijalogom.

A onda su tu i tzv. “Infiltration”, odnosno “Black Box” misije, urađene u stilu istoimenih misija iz Assassin’s Creed Syndicatea, u kojima će vam igra dati metu i nekoliko načina da joj priđete i eliminišete na specifičan način, što je svakako vrijedno hvale. Ovisno od vašeg raspoloženja i stila igre, nekada tako možete pratiti manje sporedne priče i likove koji će vam pomoći da priđete meti - ili se možete osloniti na svoje vještine percepcije i parkoura, istražujući protivnička područja u potrazi za adekvatnim rupama u odbrani kroz koje ćete se provući do svog cilja.

I sve to ćete završiti za nekih desetak sati - ako ne i brže - što The Siege of Paris čini jednom od kraćih Assassin’s Creed ekspanzija u proteklih nekoliko godina. A od vašeg zasićenja serijalom će ovisiti koliko slađom - nama je uprkos manjku kvalitetnih i interesantnih sporednih aktivnosti bila sasvim solidna, pogotovo sa svojom glavnom pričom punom političkih spletki i pitoresknim franačkim brdima i dolinama.

Official Site

petak, 01 Oktobar 2021 15:00

RECENZIJA: Deathloop

Ako immersive sim igrama poput Deus Exa i Dishonoreda pristupate kao i mi, polako se šunjajući kroz njihove svjetove i promptno učitavajući posljednju snimljenu poziciju svaki put kada vas neko otkrije - Deathloop je igra za vas.

I to samo zato što vam neće dopustiti da se oslonite na već spomenuti i itekako izlizani trik.

***

Na prvi pogled, najnoviji naslov majstora iz Arkane Lyona je Dishonored na LSD-u, sa opičenim likovima koje trebate eliminisati i šarenom estetikom koja je pobjegla iz 60-ih godina prošlog stoljeća. No, čim malo zagrebete ispod površine, otkrićete i druge slojeve igre, koji u sjećanje prizivaju nekoliko drugih, ali ništa manje genijalnih naslova - od Hitmana, pa do Dark Soulsa.

Kao i Dishonored, Deathloop ćete igrati iz prvog lica, kombinujući mačetu i vatrena oružja sa specijalnim vještinama poput teleporta ili recimo povezivanja protivnika nevidljivom vezom kako bi se ono što uradite jednom primijenilo na sve njih. Isto tako, kroz svijet igre se možete kretati kao manijak koji prvo puca pa postavlja pitanja, ili tiho, šunjajući se kroz protivničke redove i eliminišući ih najtiše što možete. A za koji god pristup da se odlučite, svako malo ćete čitati kojekakve dokumente razbacane okolo i prisluškivati protivničke razgovore - i to sve u nadi da ćete otkriti nove načine kako pristupiti zabranjenim područjima i samim metama.

I tu dolazimo do ključnog elementa po kojem se Deathloop razlikuje od Dishonoreda - vremenske petlje oko koje se vrti kompletna igra.

utorak, 28 Septembar 2021 12:00

IGRALI SMO: Aliens: Fireteam Elite

Ako je Alien: Isolation bio idealna igra za ljubitelje originalnog Aliena, Aliens: Fireteam Elite je igra krojena po mjeri ljubitelja Aliensa.

Drugim riječima, nećete je igrati kao članica porodice Ripley, sakrivajući se od jednog ubitačnog xenomorpha, već ćete uskočiti u čizme marinaca koji će ljigavim problemima uvijek pristupati u timu i sa adekvatnim arsenalom oružja u rukama.

I odmah na početku vam možemo reći kako je Aliens: Fireteam Elite upravo ono što smo i očekivali - jednostavna, ali atmosferična kooperativna pucačina iz trećeg lica, u kojoj ćete sa svojim timom napucavati na stotine xenomoprha. No, nemojte nas shvatiti pogrešno kada kažemo “jednostavna”, jer pri tome ne mislimo ništa loše. Naprotiv - očigledno je kako je razvojni tim Cold Iron Studios znao šta može i sa čime raspolaže, pri tome pametno realizujući svoju viziju.

Na svakom ćošku ćete tako primjetiti njihovu ljubav ka izvornom materijalu - od odličnih vizuala, preko još boljeg soundtracka sa potpisom Austina Wintoryja, pa do brojnih citata u menijima, skoro svaki element igre će u sjećanje prizivati i biti savršeno vjeran Alien filmovima i mitologiji.

Uzmite samo za primjer botove koji će činiti ostatak vašeg tima ukoliko igru budete igrali sami - umjesto da ih prikažu kao regularne marince, developeri su se odlučili da ih prikažu kao klasične Alien androide, što je samo jedan od bezbroj detalja koji doprinose vrhunskoj atmosferi igre.

Sama kampanja je podijeljena u nekoliko poglavlja, od kojih će svako biti sačinjeno od po tri misije od po 20-30 minuta, dok ćete nakon prvog odigravanja priče otključati i Horde mod, u kojem će vam cilj biti da preživite što duže možete.

Međutim, ako ćemo iskreno, dotične misije nikada neće biti mehanički posebno interesantne, baš kao što ni napucavanje xenomorpha neće krasiti neka spektakularna shooting mehanika. Ali, misije će pratiti interesantnu priču, baš kao što će i shooting mehanika služiti svojoj svrsi, nikada ne kvareći iluziju da ste izgubljeni negdje u dubinama svemira, gdje će vaš vrisak čuti samo ostatak tima… prije nego i sami zaginu.

Usput, vrijedi istaći kako ćete osim običnih aliena napucavati i razne specijalne xenomorphe (poput recimo onih koji vas iz daljine gađaju kiselinom ili onih koji se zalijeću na vas kako bi vam eksplodirali pred nosom), te kako ćete na raspolaganju imati i nekoliko igrivih klasa (svakako preporučujemo da sa sobom što češće vodite i jednog bolničara), kao i nekoliko različitih nivoa težina, od kojih će oni viši definitivno igru učiniti napetijom i zanimljivijom.

I dok će čak i oni niži biti relativno izazovni - pogotovo ako poslušate naš prijedlog i isključite UI elemente koji vam označavaju protivnike na ekranu, ili vam sa velikim crvenim X znakom daju do znanja kada ste ih ubili - na višim ćete morati paziti na puno više stvari, od izbjegavanja pucanja po ostalim članovima tima, pa do izbjegavanja još opasnijih aliena i lokvi smrtonosne kiseline koje će isti redovno ostavljati za sobom.

A sada zamislite sve to u igri u kojoj će gomile xenomorpha redovno izlaziti iz svake moguće pukotine, pužući po zidovima i plafonima i izluđujući vaš motion tracker, dok oko vas grme oružja vaših suboraca - i shvatićete zašto nam se Aliens: Fireteam Elite toliko svidio i zašto ćemo ga srdačno preporučiti svim ljubiteljima ove legendarne franšize.

Official Site

srijeda, 22 Septembar 2021 14:00

RECENZIJA: Life is Strange: True Colors

Iako za kormilom serijala više nisu njegovi originalni kreatori, Life is Strange nastavlja svojim putem, pričajući nam nove priče o omladini i njihovim borbama, umotane u ruho modernih avantura. I sve to uz dašak natprirodnog.

***

Life is Strange: True Colors vas stavlja u čizme Alex Chen, djevojke koja nakon godina provedenih po hraniteljskim porodicama konačno nađe dom u Haven Springsu, fiktivnom gradiću usred američke nedođije.

Tamo ćete upoznati šaroliku postavu lokalaca, koji će varirati od starih rudara, pa do omladine zaluđene LARP-ovima, te usput otkriti kako Alex ima moć da osjeti tuđe emocije. Što će u igri pak biti prikazano kroz njihove aure različitih boja - i mogućnost da im praktično čitate misli.

I dok su likovi sa kojima ćete se družiti interesantni, baš kao i njihove priče bogate tragedijama i sretnijim momentima, glavna priča nas se nije dojmila kao što je to pošlo za rukom priči originala ili Before the Storma. A ukoliko nas pitate zašto, ne bismo znali na šta tačno pokazati prstom - iako bismo vjerovatno spomenuli kako nam Alexina specijalna moć nije posebno zanimljiva, baš kao što nam nije bila posebno intrigantna ni misterija koja se krije u Haven Springsu. Uostalom, čitanje tuđih misli - barem u igri - nudi manje potencijala nego premotavanje vremena iz originala, a ni borba malih ljudi i velikih korporacija nam nije bila na nivou borbe sa sudbinom koju su vodile Chloe i Max.

Samu igru ćete (kao i njene prethodnike) igrati iz trećeg lica, lutajući okolo i razgovarajući sa drugim likovima, povremeno zabadajući nos u zabačene uglove kako bi pronašli kojekakve sakrivene detalje - koji će vam pak otključati nove opcije u budućim dijalozima.

A osim modernog pristupa žanru koji stavlja veći fokus na dijaloge nego na zagonetke, True Colors je zadržao i prepoznatljivu Life is Strange estetiku - što će reći da izgleda i zvuči kao kakav indie film, sa stilizovanom grafikom i svijetom obojenim u tople pastelne nijanse i ušuškanim u muziku nama uglavnom nepoznatih, ali uhu ugodnih indie rock bendova.

Sa druge strane, Deck Nine moramo posebno pohvaliti na odličnom kadriranju i osvjetljenju scena, ali i animacijama kretanja likova - i pogotovo njihovih lica - koje izgledaju za klasu ili tri bolje nego u prethodnim nastavcima.

No, da ne dužimo - True Colors će fanovi serijala odigrati bez obzira na to šta im mi kažemo. Ali, ukoliko do sada niste imali priliku zaigrati Life is Strange - i moderne narativne avanture vam pri tome nisu mrske - True Colors bi vam mogao biti interesantan...

...iako bismo vam mi prije njega svakako preporučili originalni Life is Strange i Life is Strange: Before the Storm.

Official Site

Stranica 3 od 322