Dženan Suljević

Dženan Suljević

Strastveni ljubitelj Autostoperskog Vodiča kroz Galaksiju i filmova Edgara Wrighta. Previše vremena provodi na netu i u virtuelnim svjetovima, a premalo na suncu. Još uvijek ne posjeduje smartphone.

 

 

Ratchet & Clank: Rift Apart je igra koja će vas oduševiti u nekoliko navrata nakon što je zaigrate.

Prije svega, ostaviće vas bez teksta kada je konačno vidite u pokretu na svojoj konzoli i po mogućnosti kakvom ogromnom TV-u, jer izgleda nevjerovatno i ostavlja dojam prave next-gen ekskluzive o kakvima smo dugo maštali.

Od prvoklasnih modela likova, impresivnih specijalnih efekata i maestralnih animacija, pa do ray tracing refleksija i skoro instantnih učitavanja, Rift Apart jednostavno vrišti “next-gen”.

A onda će uslijediti novi nalet oduševljenja, kada shvatite da je pred nama cijela generacija konzola od koje možemo očekivati igre koje izgledaju ovako dobro - zamislite samo na šta će tek ličiti nove Naughty Dog ili Santa Monica Studio PS5 ekskluzive!

No, jednom kada sa poda pokupite svoju tada već davno zaboravljenu vilicu, shvatićete da je zapravo najbitnija činjenica kako je Rift Apart odlična igra sama po sebi. Šarena, opuštena i zabavna, nova avantura sa Ratchetom i Clankom će vas provesti kroz nekoliko dimenzija, u kojima ćete uživati u tradicionalnom platformingu i napucavanju iz trećeg lica. Naravno, bogat i maštovit arsenal oružja se podrazumijeva - protivnike ćete pržiti munjama ili gađati eksplodirajućim bušilicama, kada već u pomoć ne budete prizivali raspričana stvorenja u obliku gljiva. Ili kada ih ne budete usporavali vrtnim prskalicama, koje će ih nakratko pretvoriti u njihove lišćem prekrivene pandane.

I tu dolazimo do najvećeg noviteta - skakanja kroz dimenzije, što je trik koji je igri omogućio ludo brzi PlayStation 5 SSD. Zahvaljujući njemu, sa Ratchetom ćete u sekundi prelaziti iz jedne dimenzije u drugu, bilo da ste u mračnoj uličici ogromnog cyberpunk metropolisa otkrili minijaturnu dimenziju sa novim armorom, bilo da se borite sa bossom koji će vas u sred borbe teleportovati u neki sasvim drugi svijet.

Sa izlaskom Wrath of the Druids ekspanzije, posljednjih dana smo se vratili Assassin’s Creed Valhalli - što je dovelo do toga da nam je cijeli serijal toliko na pameti da smo ga doslovno počeli sanjati.

Tačnije, počeli smo sanjati nove gradove koje u njemu do sada nismo vidjeli, sa čime nam naša podsvijest - pretpostavljamo - ukazuje na najveći problem Valhalle. A taj je da je igra jednostavno prevelika, bez dovoljno raznolikih područja, ideja i sistema koji bi na svojim leđima nosili njenu gargantuansku veličinu.

***

Da se razumijemo, u Valhalli smo uživali i uživamo još uvijek. Ali, čini nam se da smo se, nakon lutanja Egiptom, Grčkom i Engleskom, zasitili ogromnih mapa koje pokrivaju kompletne države - i kako bi nam bilo drago vratiti se nešto urbanijem stilu koji je obilježio prve nastavke. No, šta je tu je. A ovaj put je tu Irska, gdje će Eivor nastaviti sa svojim vikinškim pohodima, usput ratujući sa i ujedinjujući brojna irska kraljevstva.

Sama priča i misije koje će vas kroz nju voditi su interesantne koliko i priče iz engleskih pokrajina koje smo posjetili u Valhalli, uz neke simpatične nove likove i koliko-toliko intrigantne nove misterije, a tu je i gomila sporednih aktivnosti bez kojih ne bi mogli ni zamisliti moderni Assassin’s Creed.

Među dotičnim, pronaći ćete i jedan od najvećih noviteta koje donosi Wrath of the Druids - sistem trgovanja sa drugim državama. Naime, nedugo nakon što počnete ekspanziju, posjetićete Dublin i otvoriće vam se mogućnost da osvajate i obnavljate trgovačke centre diljem Irske. Dotični će pak slati specijalne resurse u Dublin, koje ćete zatim moći slati u druge države u zamjenu za dodatne resurse i opremu. U teoriji, cijeli sistem zvuči zanimljivo, ali se u praksi svodi na poneku borbu kako biste osvojili novu lokaciju, te zatim čačkanje po menijima kako biste za svoje trgovačke napore bili nagrađeni sa oku ugodnim novim setovima armora, dizajniranim u egipatskom, bizantskom ili recimo iberijskom stilu.

Sa druge strane, u Irskoj nažalost nećete pronaći nijedan od sporednih questova u vidu interesantnih, bizarnih ili simpatičnih avantura i priča kojima je originalna Valhalla obilovala. Ali su zato tu mnoge druge sporedne aktivnosti - od susreta sa starim vikinzima koji traže slavnu smrt u borbi, preko potrage za drevnim artifaktima, pa do borbenih izazova ovaj put upakovanih u novo, druidsko ruho.

Drugim riječima, Wrath of the Druids je nova doza Valhalle idealna za igrače koji su u njoj uživali bez da su je se pri tome zasitili. Istina, ne donosi ništa drastično novo ni bolje, niti priča neku posebno intrigantnu priču, ali vas vodi u Irsku koja izgleda prelijepo (iako skoro isto kao i Engleska), gdje ćete se upoznati sa djelićem njene historije i ponekim mitološkim bićem, usput pronalazeći novi izgovor za nastavak svojih vikinških pohoda.

Official Site

Novi-stari NieR, punog naziva NieR Replicant ver.1.22474487139... (da, sa tri tačke na kraju) je jedna vrlo interesantna igra. Uostalom, to bi vam trebalo biti jasno već i iz njenog imena, koje simbolizuje činjenicu kako ovdje nije riječ o klasičnom remasteru ili remakeu, već o novoj verziji igre, numerisanoj sa kvadratnim korijenom od broja 1,5.

No, ako ekscentrične ideje razvojnog tima ostavimo po strani, NieR Replicant je skoro u potpunosti identičan originalnom NieRu objavljenom 2010. I to, da budemo precizniji, japanskoj verziji igre, gdje je glavni lik pokušavao spasiti svoju sestru od misteriozne bolesti - za razliku od evropske i američke verzije, u kojoj smo preuzeli ulogu nešto starijeg lika koji je pokušavao spasiti svoju kćerku.

A kada kažemo kako je novi NieR “skoro u potpunosti identičan” starom, onda to zaista i mislimo, obzirom da sa njim dijeli sve njegove dobre, ali i skoro sve njegove loše aspekte. Priča o čovječanstvu na rubu propasti je tako i dalje interesantna kao i prvi put - i ponovo ćete igru morati odigrati nekoliko puta kako biste vidjeli sve njene krajeve i u potpunosti shvatili njenu radnju.

Isto tako, svako njeno novo odigravanje će biti skoro identično prethodnom - za razliku od recimo treće rute u NieR Automati, koja se drastično razlikovala od prve i druge.

Ako ništa, borba je u potpunosti redizajnirana i sada je zabavnija pod prstima, te od vas očekuje nešto više pažnje i refleksa nego prije. Nama su se recimo posebno svidjele opcije za izmicanje protivničkim napadima, uz koju im se bilo lako pozicionirati iza leđa, kao i mogućnost pariranja njihovim napadima, što akciju čini nešto bližom Automati i drugim igrama ekipe iz PlatinumGamesa.

Sa druge strane, najgori i najdosadniji aspekti originala se - nažalost - nisu mijenjali. Što će reći kako vas i ovaj put čekaju neinspirativni sporedni questovi, tokom kojih ćete skakutati sa kraja na kraj mape radi trivijalnih zadataka, tek povremeno popraćenih kakvom interesantnom pričom. A da i ne spominjemo kako ćete i dalje gledati u loading ekrane prilikom prelaska iz jednog područja u drugo, a nekada čak i prilikom prelaska iz eksterijera u interijere - što je bio aspekt originala za koji smo bili uvjereni da će biti modernizovan sa open world mapom bez vidljivih učitavanja.

Uprkos tome, ne sumnjamo da će i novi NieR zadržati kultni status koji uživa i njegov prethodnik - iako bismo ga mi preporučili isključivo igračima koji su uživali u NieR Automati i koji se pri tome nisu zasitili njegovog nesvakidašnjeg svijeta i ideja koje stoje iza njega, a svjesni su da ih čeka igra slabija od Automate.

I, naravno, igračima koji su obožavali originalni NieR, iako su oni novu verziju Replicanta sigurno već završili barem pet puta u potrazi za svakom njenom novom tajnom.

Official Site

petak, 07 Maj 2021 16:00

IGRALI SMO: Returnal

Izaći iz svoje zone komfora nije lako, ali je rizik koji se nekada definitivno isplati. Pogotovo ako pri tome uspijete iskoristiti svoje iskustvo i vještine kako bi postigli nešto veće i bolje nego ikada prije - što nam je sa svojom novom igrom dokazao i finski studio Housemarque.

Returnal tako kombinuje njihovo iskustvo u kreiranju vrhunskih arkadnih i bullet hell pucačina sa roguelike žanrom, uz akciju koju ćemo posmatrati iz - za njih potpuno nove - perspektive trećeg lica. I, kao da nam novi žanr i perspektiva nisu bili dovoljni, Housemarque je sve to upakovao u intrigantnu i atmosferičnu naučno-fantastičnu priču koja se savršeno uklapa u cijeli koncept igre.

Vi ste Selene, astronautkinja čiji brod se srušio na misterioznu planetu Atropos, gdje ćete zaglaviti u vremenskoj petlji koja će vas nakon svake pogibije vraćati u trenutak u kojem se vaš brod ruši. Ono što slijedi su bezbrojni pokušaji da preživite što duže i otkrijete kako priču o planeti na kojoj ste se zatekli, tako i o našoj heroini.

Po svojoj strukturi, Returnal je klasični primjer roguelike žanra - nivoi su randomizirani i podijeljeni u “svjetove”, a smrt permanentna, što će reći da ćete oružja i poboljšanja za njih, kao i ona za svog lika, gubiti nakon svake pogibije. Srećom, kroz igru ćete pronalaziti i neke trajne gadgete i bonuse, poput recimo mača za borbu na blizinu ili kratica za prelazak u naredni svijet, koje ćete otključati jednom kada pobijedite bossa u trenutnom svijetu.

subota, 01 Maj 2021 16:00

Resident Evil retrospektiva

Do izlaska novog Resident Evila je ostalo još svega nekoliko dana, što nam daje sasvim dovoljno vremena da se osvrnemo na historiju ovog legendarnog serijala i usput proslavimo njegov 25. rođendan.

***

Originalno objavljen u martu 1996., Resident Evil je sa svojim fiksnim uglovima kamere i ograničenom količinom resursa i municije postavio temelje survival horror žanra, dok su mu njegova priča i live-action cut-scene dostojne jeftinih B filmova osigurale kultni status kod miliona igrača širom svijeta.

Od tada, serijal je prošao kroz brojne faze - nakon nekoliko napetih horora u maniri originala, Resi je 2005. zaplovio akcionim vodama sa legendarnim Resident Evilom 4, koji nas je ostavio bez daha svojom atmosferom, akcijom iz trećeg lica i tempom na kojem bi mu mnoge igre i dan danas mogle pozavidjeti.

A kada vam pođe od ruke da toliko oduševite kritiku i fanove, vjerovatno vam neće biti na kraj pameti da mijenjate konja koji pobjeđuje. Što je bilo jasno i Capcomu, zbog čega su nastavili u istom smjeru i sa idućim nastavkom. Resident Evil 5 se tako još više fokusirao na akciju, zadržavajući i neke tradicionalne elemente serijala, ali uvodeći i podršku za kooperativni multiplayer - što je recept koji je će na kraju eskalirati sa bombastičnim, te za naš ukus predugim i ne posebno kvalitetnim Resident Evilom 6.

Tu negdje, Capcom je napravio još nekoliko loših procjena, lansirajući i mlako prihvaćeni multiplayer naslov Umbrella Corps, ali nas je kroz godine znao iznenaditi i sa nešto kvalitetnijim spin-off igrama poput Resident Evil: Revelationsa i njegovog drugog nastavka. A onda su se odlučili vratiti korijenima serijala - i to ne samo sa Resident Evilom 7, koji je akciju iz šestice zamijenio sa klasičnim survival hororom, već i sa serijom vrhunskih remakeova starih igara.

Resident Evil 7: Biohazard nas je tako isprepadao više nego ijedan raniji nastavak - čemu je posebno doprinijela činjenica da smo ga igrali u virtuelnoj stvarnosti, što je cijelo iskustvo učinilo opipljivijim i jezivijim nego ikada prije. Ništa manje nismo bili oduševljeni ni sa Resident Evil 2 i Resident Evil 3 remakeovima, koji su zadržali duh originala, istoremeno ih uvodeći u moderno doba - i zbog kojih se itekako radujemo svakoj novoj glasini o remakeu Četvorke.

Ali, o tom potom - za sada ćemo ovom kultnom serijalu poželjeti sretan 25. rođendan, te se vratiti iščekivanju Resident Evil Villagea i svih onih vampira, vukodlaka i drugih horora kojima će nas Capcom kroz koji dan ostaviti na milost i nemilost.

utorak, 23 Mart 2021 16:00

IGRALI SMO: Yakuza: Like a Dragon

Nakon sedam numerisanih nastavaka, par remakeova i nekoliko spin-off igara, kreatori Yakuze su odlučili okrenuti novi list i - usudili bi se reći - drastično osvježiti serijal koji ih je proslavio.

***

Prije svega, novu Yakuzu nećete igrati kao legendarni Kazuma Kiryu, već ćete uskočiti u cipele i odijelo Ichibana Kasuge, novog lika sa kojim ćete umjesto ulicama Tokija, lutati ulicama Yokohame.

Povrh toga, Like a Dragon donosi i potpuno novi sistem borbe - ovaj put tako možete zaboraviti na beat ‘em up bitke, te se pripremiti na borbe na poteze, tokom kojih ćete upravljati grupom od nekoliko likova. Naravno, Ichiban će uvijek biti na čelu dotične, dok će mu društvo praviti šarolika postava likova iz svih sfera života - od beskućnika, pa do bivših detektiva. I da, svaki od njih će orbi pristupati na svoj način, što će se ogledati i u sistemu klasa, odnosno poslova koji će im biti na raspolaganju, a od kojih će svaki sa sobom donositi unikatne skillove.

No, uprkos svim tim novitetima, Yakuza: Like a Dragon je zadržala i skoro sve ono na što smo u ovom serijalu navikli. Što će reći - lude sporedne questove, gomilu mini-igara, otkačene likove, kao i priču punu intrige, preokreta i humora. I, što je najbitnije, dobričinu od glavnog lika koji će gledati da ugodi svima, pri tome vas šarmirajući na nešto drugačiji, emotivniji i glasniji način nego je to radio Kazuma Kiryu u prethodnim nastavcima.

A kada kombinujete Ichibanov karakter sa tradicionalnim Yakuza humorom i srcem, dobićete igru sa kojom nećete biti sigurni šta vas više oduševljava - likovi koji će na protivnike bacati hranu za ptice, nakon čega će ih eliminisati jato golubova, ili recimo situacija u kojoj ćete u rasponu od nekoliko minuta promijeniti nekoliko poslova. I to počevši kao “propalica”, da bi zatim, kada krenete obavljati razne posliće za svoju gazdaricu, postali “freelancer” - a na kraju prerasli u “heroja”, nakon što iz betona poput Excalibura izvučete magičnu baseball palicu.

Najkraće rečeno, imamo dojam kako nakon prvih desetak sati druženja sa njom nismo zagrebali ni površinu nove Yakuze i čini nam se kako su pred nama i Ichibanom nebrojene druge avanture. A uzimajući u obzir koliko svježine Like a Dragon unosi u serijal sa novim glavnim likom i sistemom borbe, itekako se radujemo svim tim avanturama - i vjerujemo kako bi one Like a Dragon mogle bez puno muke pretvoriti u nama najdraži nastavak ovog kultnog serijala.

Official Site

subota, 13 Mart 2021 16:00

RECENZIJA: Maquette

Kada vidite da iza neke igre stoji izdavačka kuća Annapurna Interactive, možete biti sigurni da je pred vama interesantan i kvalitetan, a nerijetko i poseban naslov drugačiji od svega što ste do tada igrali. Samim tim, Maquette smo dočekali raširenih ruku - i to ne samo jer je u njega vjerovala ekipa iz Annapurne, već i zbog toga što nas je premisa igre zaintrigirala već na prvi pogled.

Naime, Maquette je jedna od onih puzzle igara koje se igraju sa perspektivom na nesvakidašnji način. U sredini svakog nivoa ćete tako pronaći maketu tog nivoa, što će vam omogućiti da manipulišete veličinom objekata ključnih za rješavanje zagonetki.

Na primjer, ključ koji ste izvukli iz obližnjih vrata vam može poslužiti kao most za prelaženje prepreke na drugom kraju nivoa - dovoljno je samo da sa njim dođete do makete i tamo ga postavite na željeno mjesto, nakon čega će se pojaviti na samom nivou u tom omjeru. Ili, ako želite smanjiti neki objekat, dovoljno je da ga spustite na pod pored objekta gdje se nalazi maketa, te zatim priđete istoj i tamo ga potražite u njegovoj minijaturnoj varijanti.

Osim interesantne premise, Maquette karakteriše i priča o zaljubljenom paru i njihovoj vezi, ispričana kroz kratke sekvence i sjećanja iz njihovog života - i sve zanimljivija što bude bliža svom kraju. Pogotovo kada vas natjera da se zamislite o preprekama u vezama koje možda i nisu toliko male ili velike koliko se čine na prvi pogled - što će se ogledati i u zagonetkama koje ćete u tom trenutku rješavati.

Na kraju, moramo reći kako nas Maquette nažalost nije oduševio onoliko koliko je to polazilo za rukom drugim igrama koje je izdala Annapurna Interactive. Istina, igrine zagonetke su znale biti interesantne, a ni njena priča nam nije bila mrska, ali se ispostavilo kako svi ti elementi nisu kliknuli zajedno u mjeri u kojoj smo očekivali.

No, nemojte nas krivo shvatiti - Maquette je sasvim solidan i vrijedi vaše pažnje ukoliko vam je ovih dana dosadno, a već ste odigrali sve druge puzzle igre koje su vam se dopale šaka.

Official Site

srijeda, 10 Mart 2021 15:00

RECENZIJA: Little Nightmares II

Da budemo iskreni, iako smo itekako uživali u njegovoj nesvakidašnjoj kombinaciji atmosferičnog horora i jednostavnog platformera, sa vremenom smo u potpunosti zaboravili originalni Little Nightmares.

Srećom, tu je Little Nightmares II da nas podsjeti na sve ono što smo voljeli u originalu, ali i da nas odvede u nove avanture u još bizarnijim noćnim morama.

***

I ovaj put ćete tako sa malim likom lutati ogromnim svijetom, gdje će vas čekati izobličeni protivnici, interesantne zagonetke i poneki platformerski izazov. I što je najbolje od svega, tokom igre ćete se, baš kao i u originalu, osjećati mali i kao potpuni stranac koji je zalutao u nepoznatom svijetu.

A stranac ćete nerijetko i biti - kako doslovno, tako i figurativno - bilo da bježite od ludog lovca u mračnoj šumi, bilo da lutate hodnicima škole u kojoj vas čekaju horde glasne i nemirne djece iz pakla, koja će se tući, vrištati i visiti sa lustera. A da i ne spominjemo grozomorne učitelje koji će vas sa vremena na vrijeme proganjati okolo, podsjećajući vas na školske horore iz vašeg djetinjstva…

No, nije sve ostalo isto kao u originalu - Little Nightmares II će od vas, osim da se šunjate, očekivati i da eliminišete određene protivnike, a tu su i situacije u kojima ćete sa sobom voditi i drugog lika, kojeg ćete pokušati spasiti od noćne more u kojoj ste se zajedno zatekli.

Ako bi igri morali nešto zamjeriti, onda bi to bila trial and error priroda rješavanja njenih zagonetki - naime, nekada ćete jednostavno požuriti da prođete kroz vrata ispred vas, ne primjećujući zamku koja će vas ubiti i vratiti na zadnji checkpoint. Ili ćete zamahnuti svojim improvizovanim oružjem djelić sekunde prerano ili prekasno i tako omogućiti protivnicima da vas se dočepaju - što će nakon nekoliko pokušaja da ga riješite, učiniti da isprva zanimljiv i atmosferičan problem djelomično izgubi svoju čar.

No, u novom Little Nightmaresu će vas iza svakog ugla čekati neki novi problem, izazov ili zagonetka, nerijetko još jeziviji nego ste očekivali, tako da možete slobodno zanemariti naše prigovore i prvom prilikom uroniti u njegov nesvakidašnji i izuzetno atmosferični svijet.

Official Site

I dan danas se sjećamo svog prvog susreta sa vukodlacima iz World of Darkness univerzuma.

Godina je bila 2004. i igrali smo originalni Vampire: The Masquerade - Bloodlines, razmišljajući kojoj vampirskoj frakciji da se priključimo, kada nas je zaskočilo ogromno i dlakavo stvorenje, koje je svijet igre odjednom učinilo većim i interesantnijim nego smo uopšte mogli i zamisliti.

Sedamnaest godina kasnije, pred nama je Werewolf: The Apocalypse - Earthblood, old-school akciona igra fokusirana upravo na vukodlake ovog svijeta. A kada kažemo old-school, onda to zaista i mislimo - nivoi u Earthbloodu su linearni, priča je jednostavna, a na vama je uglavnom da pobijete sve protivnike na koje naiđete.

I budite bez brige - oni to ovdje itekako zaslužuju, radeći za korporaciju koja sa svojim projektima šteti Majci Prirodi na bezbroj načina. No, Earthblood definitivno nećete igrati radi priče, a ni radi likova, koji nisu posebno dobro napisani, interesantni, ni animirani. Tome dodajte jednostavna okruženja i cut-scene prezentovane kroz grubo kompresovane video fajlove - i dobićete igru koja izgleda kao remaster kakvog mid-budget PS3 naslova.

Ali, jednom kada krene akcija, zaboravićete na sve to. Naime, iako će vam igra redovno davati mogućnost da se šunjate u ljudskoj ili formi solidno animiranog vuka, njeno srce čini pretvaranje u vukodlaka i borba sa gomilom protivnika. I ne, nama nije smetalo ni to što se više-manje svaka borba odvijala isto - prvo bi, šunjajući se, eliminisali šačicu protivnika, prije nego nas neko primjeti. A tada bi krenuo haos, sve sa heavy metal soundtrackom i grebanjem protivnika kandžama, skakanjem po njima i bacanjem njihovih tijela na sve strane.

Štaviše, u vukodlaka se možete pretvoriti ne samo u toku borbe, već čak i usred nekih dijaloga, ukoliko nemate strpljenja da pokušate doći do kritičnih informacija bez proljevanja hektolitara korporativne krvi.

Šteta samo što boss borbe nisu maštovitije i izazovnije, a priča i likovi interesantniji, jer bi Earthblood sa njima mogao puno bolja igra. Ali, čak i ovako nam ostaje solidan akcioni naslov sa interesantnom mitologijom i zabavnom borbom, uz koju se lako opustiti nakon napornog radnog dana ili recimo stotinjak i kusur sati provedenih uz Assassin’s Creed: Valhallu i druge blockbustere koje smo igrali proteklih mjeseci.

Official Site

ponedjeljak, 15 Februar 2021 16:00

IGRALI SMO: Destruction AllStars

Iako bi ga na prvi pogled mogli opisati kao jednostavnu destruction derby arkadu, u kojoj se gomila automobila sudara u areni, Destruction AllStars je ipak nešto drugačija igra. I to iz jednog jednostavnog razloga - osim što ćete pokušavati slupati protivničke automobile prije nego oni slupaju vas, iz svog četverotočkaša možete u svakom trenutku iskočiti i zatim parkourati po areni sa jednim od 16 različitih i izuzetno šarenih likova.

Naravno, svaki od njih ima specijalnu vještinu, koju možete aktivirati kada prikupite dovoljno dijamanata razbacanih po arenama. No, teško se oteti dojmu kako su ove vještine neinspirativne i kako je njihova korisnost upitna - barem za casual igrače koji igri neće pristupati previše kompetitivno.

Sa druge strane, čak će i njima biti interesantna unikatna vozila svakog lika, koja možete pozvati kada zaradite dovoljno bodova za njih - pri čemu svako ima i vlastiti specijalni skill. Najbolji će uništavati protivnike jednim udarcem, a oni malo slabiji ih samo oštećivati, usporavati ili im otežavati vidljivost - tako da je na vama da pronađete lika i vozilo koji najviše odgovaraju vašem stilu igre.

Taj proces ćete pak prolaziti kroz četiri moda, igriva ne samo online, već i sa botovima - što je i više nego dobrodošla opcija. Prvi od njih je klasični deathmatch, nazvan Mayhem, dok je za ljubitelje battle royalea tu Gridfall, mod u kojem će se arena smanjivati tako što će se njeno tlo doslovno raspadati i iza sebe ostavljati smrtonosne provalije.

Na kraju, tu su i nama nešto zanimljiviji timski modovi Stockpile i Carnado. Stockpile će od vas zahtijevati da redovno izlazite iz vozila kako biste prikupljali zupčanike razbacane okolo nakon brojnih sudara, dok će Carnado sličnom problemu pristupiti nešto drugačije. Naime, u ovom modu, cilj vam je uništiti što više protivnika i prikupiti zupčanike iz njihovih automobila, bez da morate izaći iz svog četverotočkaša. Zatim, sa prikupljenim zupčanicima i u jednom komadu trebate stići do tornada na sredini mape, koji će uništiti vaše vozilo i zupčanike, dodajući vašem timu odgovarajući broj bodova.

Ako vam to sve zvuči haotično, niste daleko od istine - Destruction AllStars jeste haotičan i od vas će zahtijevati period navikavanja na njegovu nesvakidašnju akciju na točkovima… i nerijetko na nogama. Ali jednom kada se na istu naviknete, igri ćete vjerovatno oprostiti njene mane - poput singleplayer izazova zaključanih iza mikrotransakcija - polako prepoznajući njen potencijal, razrađujući taktike i pristup borbi i uživajući u njenom haosu.

Official Site

Stranica 1 od 319