Ako se sve bude odvijalo kako treba, ovaj tinejdžer, čiji identitet još uvijek nije poznat, došetat će na teren i šutnuti loptu u gol, dok će mu motorizirane metalne proteze (koje su već uspješno testirane na primatima) podupirati noge. Same proteze bit će stabilizirane žiroskopima, te pogonjene baterijom koju će mladić nositi u svom ruksaku. Ovaj tinejdžer izabran je između deset kandidata, a već mjesecima trenira šutiranje lopte preko simulatora virtualne realnosti.

Shematski prikaz egzoskeleta uključuje i senzore koji će zamijeniti osjećaj podražaja na koži za onoga ko ga bude nosio, a Miguel Nicolelis – vođa projekta, nada se ne samo da će postići da ovaj tinejdžer osjeti loptu pri šutu, nego da će ovaj slučaj pružiti nadu svim osobama sa invaliditetom. U Nicolelisovoj laboratoriji majmuni su već mogli osjetiti virtuelne objekte prikazane na ekranu računara, kada su im bila stimulirana područja mozga povezana sa osjećajem dodira.

Ovaj projekat rezultat je internacionalne saradnje najvećih istraživačkih centara na svijetu:  na čelu projekta nalazi se  spomenuti Nicolelis sa Duke univerzitetskog centra za neuroinžinjering, a tu je i Tehnički univerzitet iz Minhena te različiti instituti i univerziteti iz Švicarske, Brazila i Amerike. Kao posljedica, nastali su senzori koji su napravljeni u Njemačkoj, a koji će slati osjećaj pritiska kada noge dotaknu tlo.



Treba nagalasiti i to da je vođa projekta, Nicolelis, pionir na ovom području neuroprostetike, te je još '90-tih pomogao u izradi prve ruke kojom se upravljalo mislima. Cijeli ovaj projekat konstruisanja naprednog egzoskeleta, počeo je sa prvim real-time interfejsom mozak-računar (BMI), koji je omogućio direktno povezivanje mozga primata sa vještačkim uređajima.

I u ovom projektu koristili su se sličnim interfejsom, samo što su kroz godine ispitivanja uspjeli prevesti nervne signale u mozgovima primata. Tada se ispostavilo da su manje grupe neurona izuzetno sposobne za komuniciranje sa digitalnim uređajima. Međutim, obuhvatanje stotina neurona neće ni izbliza biti dovoljno za pokretanje dva mehanička ekstremiteta istovremeno, tako da je naučnicima cilj obuhvatanje na hiljade neurona, u čemu će, nadajmo se i uspjeti. Naime, Nicolelisov tim cijelo ovo vrijeme razvija novu vrstu elektrode koja se grana poput drveta, pokrivajući veći volumen mozga. Ova elektroda napravljena je od fleksibilne plastike koja uspješno provodi elektricitet, tako da može nadzirati skoro 2.000 moždanih ćelija kod miševa. Dakle, što se više neurona obuhvati, to je mogućnost uspjeha veća.

Sa dovoljno političke volje i investiranja, invalidska kolica mogla bi postati prošlost.

Sa druge strane, već se radi i na tehnologiji koja bi mogla smanjiti mogućnost kvarenja elektrode. Na Univerzitetu Washington u St. Louisu, elektrode postavljaju na površinu mozga umjesto da ih ugrađuju u njega, što omogućava da elektrokortikografija (mjerenje električne aktivnosti cerebralnog korteksa), bude sigurnija i samim time izdržljivija.

Inače, uređaji povezani direktnim putem sa mozgom mogli bi, između ostalog, pomoći osobama koje su doživjele teži moždani udar kako bi povratile izgubljenu sposobnost samostalnog kretanja, a pomogle bi i onima koji su preživjeli teške saobraćajne nesreće, te svim osobama kojima je kretanje otežano iz različitih razloga.

Predvodnik projekta, brazilski neurolog Miguel Nicolelis, rekao je da bi sa dovoljno političke volje i investranja, mogli od invalidskih kolica napraviti nepotrebnu i zastarjelu tehnologiju. Navijamo za to!

http://virtualreality.duke.edu/project/walk-again-project/


1/1