U svemiru se sada, pored ruskih i američkih, nalazi i jedan peruanski nanosatelit, kojeg su lansirali ruski kosmonauti prilikom svemirske šetnje van Međunarodne svemirske stanice. Ovaj nanosatelit, nazvan Chasqui 1, dug je 10 cm i težak 1 kg, a namijenjen je snimanju infracrvenih slika Zemlje i opremljen tako da mjeri temperaturu i atmosferski pritisak.

Minijaturnih satelita ima koliko i različitih sorti jabuka, ali mi ćemo se ovaj put skoncentrisati na nanosatelite. Glavna razlika između mikrosatelita, nanosatelita, pikosatelita i femtosatelita leži u njihovoj kilaži.  Tako se nanosatelitima smatraju sateliti sa omjerom mase između jednog i deset kilograma. Mnogi od njih prave se u standardnom formatu poznatom pod nazivom CubeSat, čiji promjer iznosi desetak centimetara, a težina 1.3 kg ili manje.

Inače, ideja o konstruisanju minijaturnih satelila proizašla je iz frustracije Boba Twiggsa, profesora na Univerzitetu "Stanford", koji nije mogao podnijeti silne odgode na projektima vezanim za satelite. Do ovih odlaganja dolazilo je jer su veliki sateliti zahtijevali ogromna finansijska ulaganja kojima kao da nikada nije bilo kraja. Ova frustracija rezultirala je konstruisanjem CubeSata, osnovnog dizajna svih budućih minijaturnih satelita, a pored toga, Twiggs je konstruisao i PocketQube, nanosatelit veličine 5cm i maksimalne težine od 180 grama.

Sudeći prema tome u kojem smjeru se razvijaju nanosateliti, oni bi u budućnosti mogli biti korišteni za ulaženje u trag nestalim avionima.

Zašto su nanosateliti "the next big thing" u svijetu tehnologije? Zato što su u stanju bez problema obaviti sve poslove koje su do sada obavljali oni konvencionalni, ali pri tome to rade za djelić cijene koja se ulaže u konstrukciju većih satelita.

Sjećate li se nedavnog nestanka malezijskog aviona Malaysian Airlinesa? Sudeći prema tome u kojem smjeru se razvijaju nanosateliti, oni bi u budućnosti mogli biti korišteni za ulaženje u trag na sličan način nestalih aviona. Naime, jedna od njihovih glavnih prednosti tiče se lociranja različitih predmeta na površini Zemlje.

Kao još jedan primjer njihove upotrebljivosti možemo navesti sljedeće: grupa nanosatelita smještena u niskoj orbiti mogla bi uhvatiti identifikacijske signale modernih brodova i obezbjediti najnovije informacije o njihovoj trenutnoj lokaciji, tako da brodovi više ne budu prisiljeni koristiti skupe komunikacijske veze sa satelitima.

Prava pomama za nanosatelitima nastala je i u firmama lociranim u San Franciscu koje su prepoznale potencijal ove tehnologije. Tako firma Planet Labs planira poslati 100 nanosatelita u orbitu u sljedećih 12 do 18 mjeseci, dok druga firma, Nanosatisfi, radi na open source platformi nazvanoj ArduSat. Riječ je o nanosatelitima koji sadržavaju veliki broj senzora za pronalaženje različitih predmeta. Pošto su open source, javnost će ih moći iskoristiti na razne načine kojih se dosjete. Dva ArduSata već su odaslana u svemir prošle godine, zajedno sa vijetnamskim PicoDragon nano satelitom. Sredstva za Nanosatisfiove svemirske letjelice prikupljene su preko Kickstarter kampanje, a krajnji rezultat bio je taj što su svi učesnici u ovom projektu mogli zatražiti slike posebnih dijelova Zemlje ili jednostavno izvoditi vlastite eksperimente sa satelitima.

1/1

Dalji planovi za nanosatelite odnose se na pronalazak načina da se pošalju što dalje od Zemlje i pripomognu u sakupljanju informacija o udaljenim planetama i pojavama u svemiru. Jedan od projekata koji najviše obećava pokrenut je od strane NASA-e, a tiče se takozvanih PhoneSat nanosatelita koji su izgrađeni pomoću najobičnijih komercijalnih smartphonea u kombinaciji sa Arduino platformom, a tri ovakva smartphone satelita lansirana su prošle godine. Njihova glavna svrha jeste da utvrde da li se komercijalni napredni telefoni mogu koristiti kao glavna komponenta moćne, ali jeftine svemirske letjelice. Ispostavlja se da su za sada PhoneSatovi najjeftiniji sateliti ikada poslani u svemir.