Igre su za igranje, a filmovi za gledanje. Čovjek bi pomislio da je to barem svima jasno. Međutim, uvijek ima onih koji bi da se zovu filmadžijama, ali nemaju dovoljno talenta, pa ga svako malo "posude" od gamerskih studija. Zato vam predstavljamo najgore filmove bazirane na igrama, kako biste ih mogli na vrijeme izbjeći.

Max Payne

Znate i sami kakva je igra: odlična pucačina iz trećeg lica koja svakog ko ima imalo zdrave agresivnosti u sebi, opušta kao 100gr čokolade okorjelog čokoholičara. Istu nasilnu, beskrajno zabavnu akciju očekivala sam i u filmu. Malo je reći da je nisam dobila.

Umjesto akcije, dobila sam odlično obučenu Milu Kunis (jedini plus), koja je valjda trebala preuzeti ulogu Paynove "partnerice" Mone Sax iz drugog dijela igre. Međutim, problem je u tome što u Mili nema ni traga njene agresivnosti: cijelo vrijeme pokušava odglumiti tough chick, a izgleda kao izviđačica spremna za prodaju keksića. Mila, drži se laganih komedija. Puno bolji izbor za ovu ulogu bila bi Milla Jovovich.

Zatim, tu je Olga Kurylenko, koja očito misli da zna dobro odglumiti nadrogiranu prostitutku. Ne zna. U sceni gdje bježi od utvara i pada na beton, ispod nje se nalazi strateški postavljen karton kako se gospodična ne bi isprljala. Triple facepalm.

I na kraju, najveće razočarenje dolazi u samom glavnom liku Maxa Payna, kojeg glumi Mark Whalberg, a prava je šteta što nije Bruce Willis. Bruce bi, za razliku od Marka, znao potrefiti onu sarkastičnu notu kojom obiluje Paynova naracija u igri, a da ne spominjem da bi rekao scenaristima i režiserima da od samog početka filma dodaju više akcije. Umjesto toga, akcija počinje tek sredinom filma, poprilično je jadna, a radnja je nikakva. Patetično.

Hitman

Za razliku od igre koja je podijeljena na zanimljive pojedinačne slučajeve naručenih ubistava, film je jedna velika "cry me a river" bljuvotina, čija se priča vrti oko – naravno – ruskog predsjednika, za čije je ubistvo Agent 47 (Timothy Olyphant) zadužen. I ubije ga. Ostatak filma svodi se na mozganje oko toga kako je i pored rupe u mozgu ovaj ostao živ.

A, da. Tu je OPET Olga Kurylenko, koja (opet veoma loše) glumi predsjednikovu nevoljnu ljubavnicu/elitnu prostitutku i koja lošim naglaskom pokušava izazvati sažaljenje kod Hitmana. Što je najgore, to joj i uspijeva, pa kraj filma podsjeća na neku noćnu moru od romantične komedije sa Jennifer Lopez.


Hitman, sa druge strane, uopšte ne izgleda kao potencijalni ubica. Lik ima facu nedonoščeta, a svaki put kada izgovori neku liniju dijaloga, izgleda kao da se napinje na wc šolji i pri tome mu se još i od muke plače. I ovdje bi dobro došao Bruce Willis.

I dok je čitava poenta igre u šunjanju i ubijanju iz prikrajka, u filmu se, bogami, niko ne šunja. Iako krajem filma imamo nekoliko pristojnih scena borbe, ako malo bolje obratite pažnju, glavni lik drži oružje kao da mu je preteško. Kao da umjesto dva automatika, u rukama ima dva bureta od 50 litara. U odnosu na igru, poprilično jadno. Sve bi nekako i moglo proći da su na castingu odabrali boljeg i uvjerljivijeg glavnog glumca. Ovako, on je ustvari upropastio čitav film.

BloodRayne

Najgora. Gluma. Ikad. Soft pornić i to veoma loš. I ne dajte da vas prevari uvodna špica koja izgleda dovoljno zanimljivo da bi vas navukla na dalje gledanje: ugazit ćete u agoniju neviđenih razmjera, pogotovo ako ste ljubitelj igre.

Michael Madsen, koji u filmu glumi loše ošišanog tipa Vladimira, rekao je da je film čisti "užas... apsurdan i zastrašujući", a ako je on rekao nešto takvo, onda zaista znate da je stvar loša. Glumica Kristanna Loken, koja glumi Rayne, ne samo da se ne snalazi dobro u scenama borbe (ili bilo kakvim scenama kad smo već kod toga), nego nema ni djelić opakog seksipila i karizme kao Rayne iz igre. Cijeli film hoda u prevelikim kožnim gaćama, seksa se ničim izazvana sa članom grupe, Sebastianom, na anatomski nemoguć način i vrišti kao luđakinja koja je popila previše Jagermeistera.


Michelle Rodriguez, glumica koja je bila odlična u filmovima kao što su  "Machete" i "The Fast and the Furious", ovdje glumi poput omanjeg, nakaradnog meksičkog kaktusa.

O "radnji" ne treba puno ni raspravljati: Kagan (Ben Kingsley), kralj vampira, pravi vojsku trolova koja treba pobiti cijelu ljudsku rasu, a protiv toga se bori grupica ljudi koji traže BloodRayne da im pomogne. Režiser: Uwe Boll. Uprkos svemu nabrojanom, film je beskrajno zabavniji u odnosu na prva dva.

In the Name of the King: A Dungeon Siege Tale

Opet Uwe Boll. Moja bol. Gledajući ovu strahotnu ekranizaciju popularnog akcijskog RPG-a, prosto sam osjećala kako mi se suši jedna strana mozga. Ne znam koja: lijeva ili desna, a nije ni bitno, jer sam poželjela uzeti žarač i zabiti ga Bollu tamo gdje sunce nikada ne sija.

Uzevši u obzir ekipu glumaca koja je pristala na majmunisanje u njegovom filmu (Jason Statham, Burt Reynolds, Ray Liotta, Gabrielle Rose ("Očuh"), očekivala sam bar nešto podnošljivo. Umjesto toga, borila sam se da ne zaspim – u 19:00!


Elem, film ovaj put prati početnu radnju igre: tu je farmer – Farmer – čiji grad napadne vojska trolova (opet trolovi, Uwe!) sa gumenim maskama, a on, onako prpošan, krene u borbu protiv njih.

Ostatak je čisti zjev, a jedino što ga remeti jeste nevjerovatan Liottov (glumi zlog Galliana) izljev bijesa nad Farmerovom ženom, u kojem liči na pobješnjelog jazavca na kokainu. Stvarno Uwe: šta smo ti mi, jadni gledaoci, skrivili?

House of the Dead

Gledajući ovaj masakr sa uobičajenim primjesama porno stila, u očajanju sam pomislila: "A, što ja živim, de?". Zar je neko (čitaj: Uwe frickin' Boll) zaista odlučio OVOME posvetiti ijedan minut svog života? I zašto bi iko uopšte pravio igru na temelju ove pucačine? Kakvu bi uopšte priču takav film mogao i imati?


Kad smo već kod toga, kao i kod ostalih nabrojanih Boll(nih)ovih filmova, neke posebne priče nema: imamo glupe likove koji pričaju puno, a ne kažu skoro ništa. Imamo zgodne cure koje jedva čekaju da se skinu, momke koji također jedva čekaju da se one skinu, rave party na nekom hudu ostrvčetu i zombije koji liče na kuhinjske krpe tete Violete. Većina ravera poumire, a sa njima i jedan dio moje duše. Čovječe, ostavi igre na miru.

Need for Speed

Pet minuta prije nego što će se to desiti u filmu, znala sam da će onaj naivni mali plavušan dobra srca zaginuti. Od samog početka do kraja, kao kakva vidovita Mileva, izbacivala sam svoju frustraciju ovim bezveznim filmom tako što sam naglas predviđala sve što će se desiti.

Kada vas film nijednom ne iznenadi, kada (iako je snimljen prema odličnom trkaćem serijalu) nijednom ne osjetite nalet adrenalina prilikom scena vožnje, onda to više nije film "Need for Speed", nego promašaj u stilu "Need for a gun to kill myself".


U filmu, glavnu ulogu glumi Aaron Paul iz Breaking Bada, ali ovdje kao da nije isti glumac u pitanju. Ili ova uloga jednostavno nije za njega. Ovdje glumi dosadnog automehaničara koji želi spasiti svoju dosadnu radionicu, pa prihvati ponudu zločestog, zločestog čike obučenog u crno. Koji je zločest. I to je otprilike sve što o njemu saznamo.

Ostatak filma ljudi se trkaju, kola bivaju uništena, a meni srce nijednom ne poskoči od uzbuđenja. Čak ni u sceni u kojoj njegov auto prenosi helikopter preko ogromne provalije. U završnoj sceni, glavni lik pušta tačno jednu suzu uz muzičku pozadinu koju komotno mogu okarakterisati kao najljigavije muzičko smeće koje sam čula od početka ove godine. Nadam se da je i posljednje, ali za neke stvari čovjek se ne može dovoljno pripremiti.

Alone in the Dark

Igra je, kao što znate, klasik survival horror žanra u kojem je cilj uživati u istraživanju. Film je, sa druge strane, veća akcija od Hitmana i Max Paynea zajedno.

Priča, kao i u igri, prati detektiva Edwarda Carnbyja (Christian Slater) koji traži neke artefakte davno izumrlog plemena Abkani, a koje je vjerovalo da postoji svijet svjetla i svijet tame. Također su vjerovali u demone koji sada ponovo pokušavaju izbiti na površinu Zemlje, a Edward ih mora spriječiti u tome.


Naravno, tu je i mlado žensko u obličju Tare Reid, koja mu u svemu tome treba pomoći jer eto, ona je arheolog, pa je samim time kvalifikovana za rat protiv demona. BTW, ti demoni i nisu tako loše urađeni, ali glumačka postava djeluje dovoljno tupo da vam upropasti potencijalno uživljavanje u film.

Uz sve to, iako je izašao 2005., film izgleda kao oni filmovi iz '94/95. godine. I ovo je snimio Uwe Boll, a ni ovaj put nije propustio da snimi cheesy ljubavnu scenu između Christiana i Tare. Film jeste podnošljiv, ali u odnosu na igru, izgleda kao kupus pored Kate Beckinsale.

* * *

Par pozitivnih primjera - da sve ne bi bilo tako crno, evo dokaza da od igara mogu nastati i solidni fimovi, pa preporučujemo da ih odgledate ako već niste:

Postal

Nakon BloodRayne, Uwe Bool se našao na mojoj zvaničnoj listi za odstrel. Znate onu mentalnu listu na kojoj se nalaze ljudi za koje biste najradije da ih pojede mrak? E, ta. Jer, to iživljavanje nad meni dragom igrom nekako je previše lično.

E, pa moram priznati da sam malo omekšala nakon gledanja Postala, jer je Uwe u ovom slučaju napravio pravu pravcatu komediju kakvih već neko vrijeme nema u filmskoj industriji. U filmu je iskoristio i svima nam poznatu mačku iz igre kao prigušivač za pušku, a što je najbolje, skoro svi su poumirali, ali mačka nije.

Ni odabir glavnog glumca nije mogao biti bolji (Zack Ward) jer se odlično uklopio u Postalov svijet nereda i čistog ludila. U svakom slučaju, nisam se ovako ismijala još od britanske TV serije "Miranda". Ako volite film "Ne budi zao dok ispijaš đus u predgrađu", onda bi vam se i ovo moglo svidjeti.

Prince of Persia: The Sands of Time

Začuđujuće pristojan film utemeljen na igri. Disney je uspješno prenio atmosferu iz igre u film, a tu je i pomalo vrckav, djetinjast humor, pa ga je zgodno gledati u društvu sa mlađom djecom. I scene borbe su odlično urađene, a i priča je veoma slična onoj u igri: igrom slučaja, glavni lik (Jake Gyllenhaal) bude optužen za ubistvo kralja Sharamana, koji ga je još kao dječaka usvojio jer je bio zadivljen njegovom spretnošću, snalažljivošću i hrabrošću. Ovaj otkriva magični pijesak koji ima moć da vrati vrijeme unazad, a koji bi mu mogao pomoći da izbjegne tragičnu smrt svog usvojitelja.

Naravno, u svemu tome mu pomaže i princeza poprilično iritantnog glasa, na koji se naviknete nakon što shvatite da joj uloga i jeste da bude "pain in Prince of Persia's ass". Zabava zagarantovana. Dobri stari Disney.

1/1
Najgori filmovi snimljeni po igrama