Godinu dana nakon što nas je počastio sa svojom predivnom vizijom feudalnog Japana, studio Sucker Punch je odlučio da nas podsjeti na to koliko smo uživali u istoj, lansirajući Ghost of Tsushima Director’s Cut.

***

Glavna zvijezda nove verzije Ghosta je svakako Iki Island ekspanzija, koja vas vodi na potpuno novu lokaciju i koja ovdje stiže u paketu sa originalnom igrom. Naravno, ukoliko već posjedujete kopiju dotične, ekspanziju možete kupiti i zasebno u vidu Director’s Cut nadogradnje, dok svoju PS4 verziju igre možete nadograditi na onu za PS5, sa kojom ćete dobiti i nekoliko dodatnih bonusa.

Tu prije svega mislimo na dinamičku 4K rezoluciju i glatkih 60 frameova u sekundi, ali i odličnu podršku za DualSense kontroler, sa haptičkim feedbackom koji će jahanju na konju, sviranju flaute i mačevanju dati sasvim novu dimenziju. Na kraju, tu je konačno i japanski lip sync, moguć zahvaljujući snazi PlayStationa 5 i njegovom renderisanju cut-scena u stvarnom vremenu, što će cijeniti svi koji Ghost of Tsushimu žele igrati onako kako Buda zapovijeda - sa japanskim glasovima i engleskim (ili hrvatskim) titlovima.

I sa pričom o tehnikalijama iza nas, vrijeme je da se osvrnemo na ono najbitnije - Iki Island je, najkraće rečeno, Ghost of Tsushima u svom najboljem i najljepšem svjetlu. Osim što izgleda fenomenalno, sa pejzažima koji oduzimaju dah - pogotovo kada vas okupaju zlatne sunčeve zraka netom prije njegovog zalaska - Iki donosi i nove gameplay mehanike, kao i gomilu novih ideja i iznenađenja. I sve to upakovano u još interesantniju i za našeg heroja ličniju priču o ostrvu na kojem će pokušati zaustaviti mongolsku invaziju… nakon što je isto palo pod invazijom samuraja predvođenom njegovim vlastitim ocem nekoliko godina ranije.

Svaki od novih questova će tako biti interesantan na drugačiji način, usput redovno mijenjajući pristup igri, sa idealnim omjerom akcije, istraživanja i šunjanja. A da i ne spominjemo to kako će vas Iki Island konstantno oduševljavati sa velikim i malim momentima, pri čemu ne mislimo samo na one orijentisane na gameplay, već i na one narativne. I budite bez brige - čari njihovog otkrivanja ćemo prepustiti vama, iako ovdje moramo pohvaliti barem neke, poput npr. protivnika koji će u pola borbe izvući drugo oružje, tjerajući vas da u letu promijenite svoj mačevalački stav, ili recimo raznih načina na koje će igra narativno reagovati na situacije u kojima ste se zatekli.

***

Koliko god da smo očekivali da će nam se svidjeti, Iki Island - kao i kompletna Director’s Cut verzija Ghosta - nas je uspio iznenaditi i oduševiti još i više, toliko da smo ga spremni proglasiti jednom od najboljih ekspanzija koje smo igrali u dugo vremena.

A ukoliko je u proteklih godinu dana uspio podići kvalitet Ghost of Tsushima formule na ovaj nivo, teško se oteti dojmu da bi nas Sucker Punch sa idućim nastavkom svoje samurajske avanture mogao ostaviti bez teksta i kreirati jednu od najboljih PlayStation ekskluziva u historiji Sonyjeve konzole.

Official Site

Najnoviju igru ekipe iz studija Supergiant Games je najlakše opisati kao kulminaciju svega na čemu su do sada radili.

Tu su tako novi i interesantni načini pričanja priče, koji u sjećanje prizivaju ne samo Bastion sa svojim naratorom, već i Pyre, obzirom da se priča neće zaustaviti kada umrete, umjesto toga se prilagođavajući okvirima igrinog roguelike žanra.

Zatim su tu i pametno zamišljeni i realizovani gameplay sistemi kojih se ne bi postidio ni Transistor, a ne smijemo zaboraviti ni oku ugodni vizuelni stil u kojem ćete uživati iz izometrijske perspektive, bogatu postavu raspričanih i vrhunski odglumljenih likova, te očekivano prvoklasni soundtrack sa potpisom Darrena Korba.

No, krenimo nekim redom.

***

Hades je najnoviji u nizu indie roguelike naslova koji će vas voditi kroz randomizirane nivoe na kojima ćete pronalaziti razne nadogradnje za svog lika, od kojih će neke biti trajne, a većina privremene. Što će reći da ćete ih izgubiti nakon što zaginete - a u Hadesu ćete ginuti često.

I dok smo sve to vidjeli već bezbroj puta u drugim igrama, ono što Hades izdvaja iz gomile je način na koji je svoje roguelike elemente upakovao u priču inspirisanu grčkom mitologijom. Naime, u igri preuzimate ulogu besmrtnog Zagreusa, sina naslovnog boga grčkog podzemlja - i cilj vam je pobjeći iz očevog carstva (usput ćete upoznati ostatak grčkog panteona, ali i mnoge druge likove iz grčke mitologije, koji će vam davati raznorazne i za borbu sa dušama umrlih itekako korisne bonuse).

I tu se vraćamo na ono što smo rekli ranije - u igri ćete ginuti često, ali to nikada neće zaustaviti priču, već je samo pogurati dalje. Nakon svake pogibije ćete se tako vratiti u odaje svog oca, koje ćete moći uređivati po želji i gdje ćete se družiti sa nekoliko interesantnih likova, slušajući njihove nekada ohrabrujuće, a nekada podrugljive komentare na vaše uzaludne pokušaje bijega.

Sama akcija je izuzetno tečna i dinamična, sa nekoliko različitih oružja od kojih ćete sa sobom uvijek moći ponijeti samo jedno, te ga zatim nadograđivati i poboljšavati do iduće pogibije. A obzirom da je svako od oružja u potpunosti drugačije od drugih, te da ćete u svakom prolazu kroz igru nailaziti na različite modifikacije za njih (koje će vam nuditi bogovi grčkog panteona), trebaće vam vremena da se naviknete na njihove prednosti i mane. I vremena da se naviknete na navikavanje na nove modifikacije, što će nekada rezultovati brzom i lakom eliminacijom protivnika i bossova, a nekada vašim satjerivanjem u ćošak.

Ali, čak i kada vas satjera u ćošak, Hades će vam ponuditi sasvim dovoljno opcija da se iz istog izvučete. Naravno, tu prije svega mislimo na permanentne nadogradnje koje ćete otključavati u toku igre, a koje će vam recimo davati više healtha i dodatne živote, ili npr. povećavati štetu koju nanosite protivnicima kada ih napadate sa leđa. Povrh toga, u opcijama ćete pronaći i God Mode, koji će vam sa svakom pogibijom podizati otpornost na štetu koju nanose protivnici, što igru čini pristupačnijom manje vještim i igračima bez puno strpljenja.

***

Uzimajući u obzir sve navedeno, nimalo nas ne čudi što je Hades zaintrigirao kako fanove žanra, tako i igrače koji ranije i nisu bili zagrijani za njega. Sa interesantnom pričom, šarmantnim likovima, fluidnom akcijom i pametnim načinom na koji je sve te elemente upakovao u roguelike žanr, najnovije čedo Supergiant Gamesa je igra koju jednostavno ne smijete propustiti.

A ukoliko i dalje niste ubijeđeni da mu date šansu… eh onda se bojimo kako za vas više nema nade, baš kao ni za duše vječito zarobljene u grčkom podzemlju.

Official Site

Ne znamo za vas, ali nama je ideja o Resident Evilu sa vampirima i vukodlacima zvučala odlično i prije nego je Capcom najavio osmi nastavak ovog kultnog serijala, čim su Internetom krenule kružiti glasine o istom.

A sada, kada smo ga konačno odigrali, možemo mirne duše reći - naš optimizam je bio na mjestu.

***

Resident Evil Village nastavlja tamo gdje je stao Resident Evil 7: Biohazard i čim ga pokrenete biće vam jasno kako je Capcom inspiraciju ovaj put potražio u legendarnom Resident Evilu 4.

Kao i prošli nastavak, Village ćete igrati iz prvog lica, u ulozi Ethana Wintersa - sa tim da ćete se ovaj put zateći u misterijom obavijenom selu u Rumuniji, koje će u sjećanje prizvati Leonove avanture iz Ganadosima opkoljenih španskih zabiti. Tome dodajte i sumnjivog trgovca, koji će se uvijek naći na pravom mjestu u pravo vrijeme, igranje tetrisa sa inventarom, kao i nešto veći fokus na akciju u odnosu na horor - i dobićete svoju dozu Resident Evila 4 u nekom novom ruhu.

I to kakvom samo ruhu - Village izgleda jednostavno fantastično, od lokacija poput sela u kojem ćete početi svoju avanturu, preko ogromnog gotičkog dvorca nalik na Yharnam i njegovu okolicu iz Bloodbornea, pa do dizajna protivnika kakve do sada nismo viđali u serijalu. Umjesto zombija, ovaj put će vam se tako na putu naći kojekakvi vukodlaci i vampiri, ali i razni drugi protivnici koji se odlično uklapaju u Resident Evil univerzum, istovremeno ga osvježavajući sa nekim novim i drugačijim stilom.

I što je najbolje od svega, to važi za kompletnu igru - koliko je sličan svojim prethodnicima, Village se od njih toliko i razlikuje. Sve u igri je tako na svom mjestu, bilo da je u pitanju neka potpuno nova ideja, lokacija ili protivnik, bilo da su u pitanju klasične Resi zagonetke. Uz to, atmosfera je standardno vrhunska i dovoljno napeta - ali i svježa taman toliko da se osjećate kao da igrate nešto novo i drugačije. Sa druge strane, priču bismo okarakterisali čak i kao nešto interesantniju nego smo očekivali - pogotovo zbog toga što nas vodi u neke nove krajeve Resi univerzuma, istovremeno ih uvezujući sa likovima i korporacijama koje smo upoznavali tokom proteklih 25 godina.

Jedini problem - i to uslovno rečeno - je taj što Village uprkos svim svojim kvalitetama neće revolucionizirati serijal, a kamoli neki od žanrova u koje bi ga mogli svrstati, kao što je to pošlo za rukom njegovom uzoru. A kada je to jedini problem koji nam pada na pamet, možete biti sigurni da je pred vama prvoklasna igra za sve ljubitelje Resident Evila, ali i akcionih horora.

Official Site

Prerenderisane 2D pozadine, izometrijska perspektiva, retro interfejs i ekrani sa dijalozima nalik na one iz Fallouta 2 - kako god ga okrenete, Beautiful Desolation izgleda i zvuči kao kakav RPG sa kraja prošlog stoljeća. Međutim, jednom kada ga zaigrate, shvatićete da je pred vama zapravo old-school point & click avantura bez ikakve borbe, u kojoj ćete svijet posmatrati iz izometrijske perspektive.

Kao i svaka avantura koja drži do sebe, Beautiful Desolation će vam pažnju privući svojom interesantnom pričom - nakon što se na nebu iznad Južne Afrike pojavila misteriozna vanzemaljska letjelica, svijet je postao drugačije mjesto. Nekoliko godina kasnije, dvojica baće - Mark i Don - će se zaputiti put spomenute letjelice kako bi istražili njene tajne, gdje će se izgubiti u vremenu i naći u postapokaliptičnoj verziji svoje domovine u dalekoj budućnosti.

Ono što slijedi je znatno drugačija postapokaliptična avantura nego biste to očekivali, sa užarenim afričkim savanama, naučno-fantastičnim afričkim selima i ruševinama tropskih gradova - te šarolikom postavom likova koji će varirati od religioznih robota, pa do ljudi bez kože i sa vrlo malo mesa, čija tijela su uništile kojekakve augmentacije.

I dok sve to izgleda i zvuči interesantno, pogađate - kontrolisanje likova u izometrijskoj point & click avanturi sa prerenderisanim 2D pozadinama na konzoli i nije baš idealno. Pogotovo jer vam nekada neće biti najjasnije koja područja su vam pristupačna, a koja ne, zbog čega ćete se nerijetko zalijetati u nevidljive zidove, pokušavajući dovesti svog lika do nekog naizgled pristupačnog mjesta. Ako ništa, na overworld mapi ćete prilikom upravljanja svojim brodom moći aktivirati autopilota do svih otkrivenih lokacija, što će vam pak pomoći da izbjegnete nevidljive zidove kojima su okružene igrine planine i doline.

Osim toga, znalo nam je zasmetati i nešto tromije kretanje glavnog lika, koji će ubrzati korak tek nekoliko sekundi nakon što se pokrene, dok najveću zamjerku možemo uputiti manjku opcija poput markera za objektive i hintova koji bi nam dali do znanja gdje otići kako bi nastavili ili završili određene questove. Naime, Beautiful Desolation će vam nerijetko dati tek natuknice gdje trebate ići i šta tamo trebate raditi, bez nekog detaljnijeg žurnala u kojem bi pratili status aktivnih questova, zbog čega ćete nekada morati lutati sa kraja na kraj mape, pričajući ponovo sa svima dok ne otkrijete gdje se krije nastavak priče.

Ali, ako ste spremni na malo old-school game dizajna i poneku point & click zagonetku upakovane u nešto drugačiju priču i atmosferu, Beautiful Desolation bi mogao biti vrijedan vaše pažnje.

Official Site

Ako švedskom studiju Experiment 101 ne možemo prigovoriti na nečemu, onda je to bogatstvo ideja koje su inkorporirali u svoj debitantski naslov. Istina, dobar dio njih smo već vidjeli u bezbroj drugih igara, ali hej - kada nas je iteracija spriječila da uživamo u idejama koje je neko uklopio u nešto novo i potencijalno drugačije?

***

Za jednu postapokaliptičnu igru, Biomutant ima interesantnu premisu - ljudi su svojom bahatošću i glupošću uspjeli istrijebiti sami sebe i planetom sada vladaju mutirane životinje. A jednom takvom ćete upravljati i vi, nakon što kreirate svog idealnog - i po želji grotesknog - krznatog avatara, koji će se sa ostatkom novog životinjskog carstva boriti kombinovanjem borilačkih vještina, magije, te hladnog i vatrenog oružja.

Naravno, obzirom da je u pitanju open world akcioni RPG, tu su i neizbježna potraga za resursima razbacanim po mapi (čitaj: po olupinama automobila obraslih u zelenilo ili po ostacima opustošenih stanova u srušenim zgradama), crafting sistem za oružja i odjeću, kao i protivničke utvrde koje trebate osvajati kako bi spriječili novi smak svijeta. A kako bi se još malo pohvalio svojim bogatstvom ideja i sistema, Biomutant će vam uz to ponuditi još i sistem moralnosti, direktno povezan sa vještinama koje ćete imati na raspolaganju, kao i različite tipove opasnih područja, poput npr. hladnih i toksičnih, za čije istraživanje će vam biti neophodna posebna oprema.

Međutim, skoro svaki od navedenih elemenata je nazvan imenom koje zvuči kao da su mu ga dale mutirane životinje sa izuzetno ograničenim vokabularom. Što možda i ima smisla, ali je nas, nakon nekoliko sati provedenih uz igru, od nje i odbilo jer više nismo mogli slušati i čitati raznorazne “pling-plong” nazive za opremu i gadgete - kako one usputne, na koje i nismo obraćali puno pažnje (poput crafting materijala), tako i one neophodne za preživljavanje.

Tome dodajte i činjenicu da će svi likovi sa kojima budete komunicirali tokom igre samo mumljati, dok će njihov govor prevoditi narator sa glasom negdje između glasa Stephena Frya iz LittleBigPlaneta i Mythbusters naratora - koji će uz to pripovijedati i samu priču, ali i skoro svaku vašu akciju - i dobićete igru koja zna biti prilično naporna.

Srećom, učestalost naracije, kao i mumljanja drugih likova, možete smanjiti u opcijama, tako da će vaše uživanje u Biomutantu ovisiti od vašeg praga tolerancije ka open world avanturama - i toga koliko ste spremni da se posvetite učenju njegovog vokabulara.

I dok mi smo bili spremni za istraživanje interesantnog open worlda sa mutiranim životinjama i borilačkim vještinama (pogotovo kada smo otkrili različite poteze sa različitim oružjima), od Biomutanta smo na kraju ipak digli ruke jer nismo imali strpljenja za njegove jezičke budalaštine, dosadnog naratora i protivničke utvrde koje nam nisu davale toliko slobode koliko bi je imali recimo u protivničkim kampovima u jednom Far Cryu ili npr. u Ghost of Tsushimi. Ali, ko zna, možda igri jednog dana, kada je Experiment 101 izda na PlayStationu 5, damo i novu šansu...

Official Site

Ratchet & Clank: Rift Apart je igra koja će vas oduševiti u nekoliko navrata nakon što je zaigrate.

Prije svega, ostaviće vas bez teksta kada je konačno vidite u pokretu na svojoj konzoli i po mogućnosti kakvom ogromnom TV-u, jer izgleda nevjerovatno i ostavlja dojam prave next-gen ekskluzive o kakvima smo dugo maštali.

Od prvoklasnih modela likova, impresivnih specijalnih efekata i maestralnih animacija, pa do ray tracing refleksija i skoro instantnih učitavanja, Rift Apart jednostavno vrišti “next-gen”.

A onda će uslijediti novi nalet oduševljenja, kada shvatite da je pred nama cijela generacija konzola od koje možemo očekivati igre koje izgledaju ovako dobro - zamislite samo na šta će tek ličiti nove Naughty Dog ili Santa Monica Studio PS5 ekskluzive!

No, jednom kada sa poda pokupite svoju tada već davno zaboravljenu vilicu, shvatićete da je zapravo najbitnija činjenica kako je Rift Apart odlična igra sama po sebi. Šarena, opuštena i zabavna, nova avantura sa Ratchetom i Clankom će vas provesti kroz nekoliko dimenzija, u kojima ćete uživati u tradicionalnom platformingu i napucavanju iz trećeg lica. Naravno, bogat i maštovit arsenal oružja se podrazumijeva - protivnike ćete pržiti munjama ili gađati eksplodirajućim bušilicama, kada već u pomoć ne budete prizivali raspričana stvorenja u obliku gljiva. Ili kada ih ne budete usporavali vrtnim prskalicama, koje će ih nakratko pretvoriti u njihove lišćem prekrivene pandane.

I tu dolazimo do najvećeg noviteta - skakanja kroz dimenzije, što je trik koji je igri omogućio ludo brzi PlayStation 5 SSD. Zahvaljujući njemu, sa Ratchetom ćete u sekundi prelaziti iz jedne dimenzije u drugu, bilo da ste u mračnoj uličici ogromnog cyberpunk metropolisa otkrili minijaturnu dimenziju sa novim armorom, bilo da se borite sa bossom koji će vas u sred borbe teleportovati u neki sasvim drugi svijet.

Sa izlaskom Wrath of the Druids ekspanzije, posljednjih dana smo se vratili Assassin’s Creed Valhalli - što je dovelo do toga da nam je cijeli serijal toliko na pameti da smo ga doslovno počeli sanjati.

Tačnije, počeli smo sanjati nove gradove koje u njemu do sada nismo vidjeli, sa čime nam naša podsvijest - pretpostavljamo - ukazuje na najveći problem Valhalle. A taj je da je igra jednostavno prevelika, bez dovoljno raznolikih područja, ideja i sistema koji bi na svojim leđima nosili njenu gargantuansku veličinu.

***

Da se razumijemo, u Valhalli smo uživali i uživamo još uvijek. Ali, čini nam se da smo se, nakon lutanja Egiptom, Grčkom i Engleskom, zasitili ogromnih mapa koje pokrivaju kompletne države - i kako bi nam bilo drago vratiti se nešto urbanijem stilu koji je obilježio prve nastavke. No, šta je tu je. A ovaj put je tu Irska, gdje će Eivor nastaviti sa svojim vikinškim pohodima, usput ratujući sa i ujedinjujući brojna irska kraljevstva.

Sama priča i misije koje će vas kroz nju voditi su interesantne koliko i priče iz engleskih pokrajina koje smo posjetili u Valhalli, uz neke simpatične nove likove i koliko-toliko intrigantne nove misterije, a tu je i gomila sporednih aktivnosti bez kojih ne bi mogli ni zamisliti moderni Assassin’s Creed.

Među dotičnim, pronaći ćete i jedan od najvećih noviteta koje donosi Wrath of the Druids - sistem trgovanja sa drugim državama. Naime, nedugo nakon što počnete ekspanziju, posjetićete Dublin i otvoriće vam se mogućnost da osvajate i obnavljate trgovačke centre diljem Irske. Dotični će pak slati specijalne resurse u Dublin, koje ćete zatim moći slati u druge države u zamjenu za dodatne resurse i opremu. U teoriji, cijeli sistem zvuči zanimljivo, ali se u praksi svodi na poneku borbu kako biste osvojili novu lokaciju, te zatim čačkanje po menijima kako biste za svoje trgovačke napore bili nagrađeni sa oku ugodnim novim setovima armora, dizajniranim u egipatskom, bizantskom ili recimo iberijskom stilu.

Sa druge strane, u Irskoj nažalost nećete pronaći nijedan od sporednih questova u vidu interesantnih, bizarnih ili simpatičnih avantura i priča kojima je originalna Valhalla obilovala. Ali su zato tu mnoge druge sporedne aktivnosti - od susreta sa starim vikinzima koji traže slavnu smrt u borbi, preko potrage za drevnim artifaktima, pa do borbenih izazova ovaj put upakovanih u novo, druidsko ruho.

Drugim riječima, Wrath of the Druids je nova doza Valhalle idealna za igrače koji su u njoj uživali bez da su je se pri tome zasitili. Istina, ne donosi ništa drastično novo ni bolje, niti priča neku posebno intrigantnu priču, ali vas vodi u Irsku koja izgleda prelijepo (iako skoro isto kao i Engleska), gdje ćete se upoznati sa djelićem njene historije i ponekim mitološkim bićem, usput pronalazeći novi izgovor za nastavak svojih vikinških pohoda.

Official Site

Novi-stari NieR, punog naziva NieR Replicant ver.1.22474487139... (da, sa tri tačke na kraju) je jedna vrlo interesantna igra. Uostalom, to bi vam trebalo biti jasno već i iz njenog imena, koje simbolizuje činjenicu kako ovdje nije riječ o klasičnom remasteru ili remakeu, već o novoj verziji igre, numerisanoj sa kvadratnim korijenom od broja 1,5.

No, ako ekscentrične ideje razvojnog tima ostavimo po strani, NieR Replicant je skoro u potpunosti identičan originalnom NieRu objavljenom 2010. I to, da budemo precizniji, japanskoj verziji igre, gdje je glavni lik pokušavao spasiti svoju sestru od misteriozne bolesti - za razliku od evropske i američke verzije, u kojoj smo preuzeli ulogu nešto starijeg lika koji je pokušavao spasiti svoju kćerku.

A kada kažemo kako je novi NieR “skoro u potpunosti identičan” starom, onda to zaista i mislimo, obzirom da sa njim dijeli sve njegove dobre, ali i skoro sve njegove loše aspekte. Priča o čovječanstvu na rubu propasti je tako i dalje interesantna kao i prvi put - i ponovo ćete igru morati odigrati nekoliko puta kako biste vidjeli sve njene krajeve i u potpunosti shvatili njenu radnju.

Isto tako, svako njeno novo odigravanje će biti skoro identično prethodnom - za razliku od recimo treće rute u NieR Automati, koja se drastično razlikovala od prve i druge.

Ako ništa, borba je u potpunosti redizajnirana i sada je zabavnija pod prstima, te od vas očekuje nešto više pažnje i refleksa nego prije. Nama su se recimo posebno svidjele opcije za izmicanje protivničkim napadima, uz koju im se bilo lako pozicionirati iza leđa, kao i mogućnost pariranja njihovim napadima, što akciju čini nešto bližom Automati i drugim igrama ekipe iz PlatinumGamesa.

Sa druge strane, najgori i najdosadniji aspekti originala se - nažalost - nisu mijenjali. Što će reći kako vas i ovaj put čekaju neinspirativni sporedni questovi, tokom kojih ćete skakutati sa kraja na kraj mape radi trivijalnih zadataka, tek povremeno popraćenih kakvom interesantnom pričom. A da i ne spominjemo kako ćete i dalje gledati u loading ekrane prilikom prelaska iz jednog područja u drugo, a nekada čak i prilikom prelaska iz eksterijera u interijere - što je bio aspekt originala za koji smo bili uvjereni da će biti modernizovan sa open world mapom bez vidljivih učitavanja.

Uprkos tome, ne sumnjamo da će i novi NieR zadržati kultni status koji uživa i njegov prethodnik - iako bismo ga mi preporučili isključivo igračima koji su uživali u NieR Automati i koji se pri tome nisu zasitili njegovog nesvakidašnjeg svijeta i ideja koje stoje iza njega, a svjesni su da ih čeka igra slabija od Automate.

I, naravno, igračima koji su obožavali originalni NieR, iako su oni novu verziju Replicanta sigurno već završili barem pet puta u potrazi za svakom njenom novom tajnom.

Official Site

Izaći iz svoje zone komfora nije lako, ali je rizik koji se nekada definitivno isplati. Pogotovo ako pri tome uspijete iskoristiti svoje iskustvo i vještine kako bi postigli nešto veće i bolje nego ikada prije - što nam je sa svojom novom igrom dokazao i finski studio Housemarque.

Returnal tako kombinuje njihovo iskustvo u kreiranju vrhunskih arkadnih i bullet hell pucačina sa roguelike žanrom, uz akciju koju ćemo posmatrati iz - za njih potpuno nove - perspektive trećeg lica. I, kao da nam novi žanr i perspektiva nisu bili dovoljni, Housemarque je sve to upakovao u intrigantnu i atmosferičnu naučno-fantastičnu priču koja se savršeno uklapa u cijeli koncept igre.

Vi ste Selene, astronautkinja čiji brod se srušio na misterioznu planetu Atropos, gdje ćete zaglaviti u vremenskoj petlji koja će vas nakon svake pogibije vraćati u trenutak u kojem se vaš brod ruši. Ono što slijedi su bezbrojni pokušaji da preživite što duže i otkrijete kako priču o planeti na kojoj ste se zatekli, tako i o našoj heroini.

Po svojoj strukturi, Returnal je klasični primjer roguelike žanra - nivoi su randomizirani i podijeljeni u “svjetove”, a smrt permanentna, što će reći da ćete oružja i poboljšanja za njih, kao i ona za svog lika, gubiti nakon svake pogibije. Srećom, kroz igru ćete pronalaziti i neke trajne gadgete i bonuse, poput recimo mača za borbu na blizinu ili kratica za prelazak u naredni svijet, koje ćete otključati jednom kada pobijedite bossa u trenutnom svijetu.

Do izlaska novog Resident Evila je ostalo još svega nekoliko dana, što nam daje sasvim dovoljno vremena da se osvrnemo na historiju ovog legendarnog serijala i usput proslavimo njegov 25. rođendan.

***

Originalno objavljen u martu 1996., Resident Evil je sa svojim fiksnim uglovima kamere i ograničenom količinom resursa i municije postavio temelje survival horror žanra, dok su mu njegova priča i live-action cut-scene dostojne jeftinih B filmova osigurale kultni status kod miliona igrača širom svijeta.

Od tada, serijal je prošao kroz brojne faze - nakon nekoliko napetih horora u maniri originala, Resi je 2005. zaplovio akcionim vodama sa legendarnim Resident Evilom 4, koji nas je ostavio bez daha svojom atmosferom, akcijom iz trećeg lica i tempom na kojem bi mu mnoge igre i dan danas mogle pozavidjeti.

A kada vam pođe od ruke da toliko oduševite kritiku i fanove, vjerovatno vam neće biti na kraj pameti da mijenjate konja koji pobjeđuje. Što je bilo jasno i Capcomu, zbog čega su nastavili u istom smjeru i sa idućim nastavkom. Resident Evil 5 se tako još više fokusirao na akciju, zadržavajući i neke tradicionalne elemente serijala, ali uvodeći i podršku za kooperativni multiplayer - što je recept koji je će na kraju eskalirati sa bombastičnim, te za naš ukus predugim i ne posebno kvalitetnim Resident Evilom 6.

Tu negdje, Capcom je napravio još nekoliko loših procjena, lansirajući i mlako prihvaćeni multiplayer naslov Umbrella Corps, ali nas je kroz godine znao iznenaditi i sa nešto kvalitetnijim spin-off igrama poput Resident Evil: Revelationsa i njegovog drugog nastavka. A onda su se odlučili vratiti korijenima serijala - i to ne samo sa Resident Evilom 7, koji je akciju iz šestice zamijenio sa klasičnim survival hororom, već i sa serijom vrhunskih remakeova starih igara.

Resident Evil 7: Biohazard nas je tako isprepadao više nego ijedan raniji nastavak - čemu je posebno doprinijela činjenica da smo ga igrali u virtuelnoj stvarnosti, što je cijelo iskustvo učinilo opipljivijim i jezivijim nego ikada prije. Ništa manje nismo bili oduševljeni ni sa Resident Evil 2 i Resident Evil 3 remakeovima, koji su zadržali duh originala, istoremeno ih uvodeći u moderno doba - i zbog kojih se itekako radujemo svakoj novoj glasini o remakeu Četvorke.

Ali, o tom potom - za sada ćemo ovom kultnom serijalu poželjeti sretan 25. rođendan, te se vratiti iščekivanju Resident Evil Villagea i svih onih vampira, vukodlaka i drugih horora kojima će nas Capcom kroz koji dan ostaviti na milost i nemilost.