Šta čini jedan remake? Vjerna rekreacija originala uz ušminkavanje grafike? Osvježavanje gameplay mehanika uz zadržavanje duha originala i ispravljanje bugova? Nešto sasvim treće?

Bilo kako bilo, imamo dojam da ćete, ako pitate pet različitih game developera, na to pitanje dobiti pet različitih odgovora. Sa tim da nam je Naughty Dog na dotično odgovorio bez da smo ih išta i pitali, lansirajući remake originalnog The Last of Us naslova objavljenog 2013. na PlayStationu 3 - i godinu dana kasnije remasterizovanog za PlayStation 4.

***

A njihov odgovor je… pa, iznenađujući onoliko koliko i očekivan. Naime, iako smo se donekle nadali da će ga osvježiti sa barem nekim od noviteta iz drugog nastavka, The Last of Us Part I je ostao više-manje identičan originalu. Zaboravite tako na puzanje i sakrivanje u travi. Zaboravite i na izmicanje protivničkim udarcima u borbi na blizinu i prostraniji level dizajn. I pripremite se za igru kakva je The Last of Us bio - i kakva će na kraju i ostati.

Što će reći odlična akciona avantura sa dobrom pričom i likovima, u kojoj ćete se malo šunjati, malo boriti sa zombijima, a malo sa ljudima, te konstantno otvarati prazne ladice, nadajući se kako ćete u idućoj pronaći šaku municije ili crafting resursa za molotovljev koktel. A, istini za volju, tu je i nekoliko dobrodošlih poboljšanja u odnosu na original. 

Prije svega, u oči će vam tako upasti vizuali dostojni nove generacije konzola, što je bilo i za očekivati od studija kakav je Naughty Dog, koji nam je i na PlayStationu 4 servirao igre sa grafikom na kojima bi im pozavidjeli mnogi next gen naslovi.

Bilo da govorimo o poboljšanim efektima i geometriji nivoa, fantastičnom osvjetljenju i unaprijeđenim facijalnim animacijama, ili detaljima poput tepiha koji se pomjeraju dok trčite preko njih, Part I jednostavno oduševljava svojom audio-vizuelnom prezentacijom. Usput, vrijedi spomenuti kako smo ga mi igrali u Fidelity modu, u 4K rezoluciji i 30 frameova u sekundi, dok je tu i Performance mod, sa 1440p rezolucijom i 60 frameova u sekundi, kao i Unlocked Framerate opcija za vlasnike VRR ekrana.

Izgradili ste savršenu bolnicu u Two Point Hospitalu i pitate se šta sada? Pa, možda je vrijeme da se posvetite vlastitom univerzitetu u podjednako smiješnom, zabavnom i ništa manje izazovnom Two Point Campusu!

***

Kao i njegov već spomenuti prethodnik, Two Point Campus će vas u svoje menadžmentske dubine uvoditi polako, kroz kampanju koja će sa svakom novom misijom postajati kompleksnija, konstantno vam servirajući raznorazne novitete.

Igra će vas tako na početku naučiti samim osnovama - za svaki od predmeta je potrebno izgraditi posebnu učionicu, te zaposliti odgovarajućeg profesora. No, kako bi studenti imali gdje spavati, uskoro ćete za njih morati izgraditi i odgovarajući smještaj, kao i biblioteku u kojoj će učiti i pripremati se za ispite. Potom će uslijediti toaleti i tuš kabine, zapošljavanje čistača, ali i izgradnja prostorija za odmor. Kako studenata, tako i profesora. A zatim će na red doći i razne dodatne laboratorije i učionice… i tako naizgled u nedogled.

Naravno, sve te prostorije ćete morati adekvatno i opremiti - od katedri i amfiteatara, do radijatora sa kojima ćete ih zagrijati u zimskim uslovima, u Two Point Campusu ćete morati misliti na sve. A da i ne spominjemo kako ćete morati paziti na želje i moral studenata i profesora, obezbjeđujući im hranu i piće, ali i pristup šarolikoj ponudi vannastavnih aktivnosti.

I što je najbolje od svega, svaki aspekt igre će biti prožet simpatičnim Two Point humorom. Studente npr. nećete učiti matematici ili fizici, već kuhanju, čarobnjaštvu, viteštvu ili recimo kako da postanu klaunovi, dok će svaki od navedenih predmeta - kao uostalom i sve druge aktivnosti u igri - biti užitak za gledati. Razlog tome? Šarmantne i maštovite animacije - od studenata robotike koji će okolo hodati kao roboti, preko mašine koja će doslovno pumpati mozgove profesora čije vještine želite unaprijediti, pa do časova kuhanja na kojima će vaši studenti praviti torte veličine sobe.

A onda su tu i opušteni soundtrack, humoristični DJ-evi na radiju, kao i fenomenalna spikerka zadužena za presmiješna obavještenja na razglasu vašeg kampusa, koji će zajedno sa brojnim drugim sitnicama upotpunjavati svijet igre i njenu atmosferu, čineći je još zabavnijom za igrati.

I to je zapravo Two Point Campus u nekoliko riječi - zabavan za igrati. Jer osim što će vas tjerati da dobro protegnete svoje menadžerske sive ćelije, redovno će vas i nasmijavati kao malo koja druga slična igra, dok budete učionicu po učionicu gradili svoj kampus prepun klaunova, čarobnjaka i kojekakvih drugih ludih studenata.

Official Site

Svi znamo kako lovac nekada postane lovina, a igrajući najnoviju igru koju je objavila ekipa iz Devolver Digitala i potpisao studio Massive Monster, shvatićete i kako žrtveno janje nekada može postati - bog.

***

I dok sa svojim šumskim stvorenjima sa velikim i ekspresivnim očima izgleda šareno i simpatično, Cult of the Lamb je zapravo izuzetno mračan - što je bilo i za očekivati od igre u kojoj ćete voditi vlastiti kult.

Naime, Cult of the Lamb vam daje kontrolu nad janjetom koje će četiri misteriozna božanstva pokušati žrtvovati, prije nego vas njihov peti i davno zarobljeni kolega učini besmrtnim i pošalje u misiju osvete i njegovog oslobađanja. A da bi vam to pošlo za rukom, trebaće vam predanost i vjera drugih životinja koje ćete pridobijati u svoj kult, prije nego sa novostečenom snagom vjere krenete u šume i močvare gdje ćete tamaniti izdajnička božanstva i njihove sljedbenike.

I tu dolazimo do nesvakidašnje kombinacije žanrova koja karakteriše igru. Sa jedne strane ćete tako upravljati vlastitim kultom, gradeći hramove, farme i kolibe za svoje sljedbenike kao u kakvom city building naslovu, da bi im potom držali propovijedi i sa njima sprovodili kojekakve mračne rituale. Sa druge ćete pak strane lutati proceduralno generisanim tamnicama, prikupljajući privremene bonuse i oružja, te ubijajući razne protivnike i bossove u roguelike segmentu igre.

A osim što se navedeni elementi odlično nadovezuju jedan na drugi (resurse prikupljene u roguelike rundama ćete koristiti za izgradnju kulta, gdje ćete sa vjerom svojih podanika otključavati nova oružja i magije za kasniju upotrebu), Cult of the Lamb će vas sa svojim stilom i mračnim humorom često dobro nasmijati - bilo da posmatrate kako se životinja koju ste upravo pustili iz zatvora (gdje ste je zadržali zbog širenja “laži” o vašem kultu) ruga životinjama koje ostaju u pritvoru, bilo da pukom slučajnošću vidite kako najnovijem članu kulta, iste sekunde nakon inicijacije, prilazi vaš poreznik sa ispruženim šeširom za “dobrovoljne” donacije.

Naravno, sve to - od ukrašavanja kampa sa kosturima i eliminiranja nevjernika, pa do uzgoja povrća i povremenog žrtvovanja vjernika - ćete raditi za viši cilj, usput uživajući u vrhunskom stilu igre i to uz težinu koju je moguće prilagoditi svojim preferencijama, što Cult of the Lamb čini nešto lakšim od brojnih drugih roguelike naslova. Mi smo ga tako igrali na preporučenom srednjem nivou težine i ginuli smo izuzetno rijetko - bar dok nismo stigli do posljednjeg bossa.

No, čak i dobroćudni kultovi poput ovog znaju imati svoje negativne strane, poput recimo iritantnih bugova zbog kojih ćete nekada morati resetovati igru (ili, ako imate sreće, samo aktuelnu roguelike rundu), ili zbog kojih nećete moći završiti određene sporedne questove (u ritualima ćete npr. moći žrtvovati ili se vjenčati samo za one članove koji su se pojavili u hramu, dok će oni koji su vam dali questove nekada ostati van hrama iz ko zna kojeg razloga).

A dok čekamo patcheve za spomenute bugove, Cult of the Lamb vam možemo preporučiti kao jedan od boljih i simpatičnijih roguelike naslova, koji će vas ne samo zabaviti sa svojim osvježavajućim menadžerskim elementima, već i dobro nasmijati sa svojim mračnim humorom - ali vas i natjerati da se osjećate kao da u neku ruku zaista i vodite vlastiti kult, dok budete polako tonuli u sve veći i neobuzdaniji fanatizam.

Official Site

I dok nam planeta polako ali sigurno gori, ovih vrelih ljetnih dana smo se rashladili uz antarktičku avanturu za koju nikada ranije nismo čuli, sa potpisom nama podjednako nepoznatog razvojnog tima.

No, da je South of the Circle solidna igra, a State of Play studio koji zna šta radi, nam je trebalo biti jasno iz više razloga - ‘em se njenog izdavanja uhvatio dokazani poljski tim 11 Bit Studios, ‘em je originalno objavljena još 2020. među odabranim naslovima na Apple Arcade servisu.

***

South of the Circle je jedna od onih modernih avantura sa fokusom na narativne, a ne interaktivne elemente, koja vam neće davati puno slobode. Štaviše, za razliku od recimo Supermassive horora kakav je i nedavno objavljeni The Quarry, neće vam dati ni priliku da značajnije oblikujete sudbine njenih likova svojim odlukama - niti će vam prodati iluziju da vaše odluke mogu značajnije utjecati na njenu priču.

Međutim, sav taj manjak interaktivnosti i slobode će nadoknaditi interesantnom pričom i likovima, te vrhunskom glumom i atmosferom.

I to prilično hladnom atmosferom - naime, South of the Circle vas stavlja u čizme Petera, istraživača koji će se usred Hladnog rata naći u srušenom avionu na Antarktiku, nakon čega ćete priču otkrivati kroz isprepletene scene njegove polarne pustolovine i flashbackove vremena provedenog na Cambridgeu. I, što je još bitnije, vremena tokom kojeg je upoznao i zaljubio se u ljubav svog života - Claru - obzirom da je upravo njihova veza srce igre.

Kroz njihove akademske napore, obavijene hladnoratovskom paranojom, političkim spletkarenjima i ljigavim seksizmom koji će izbijati na usta još ljigavijih starih profesora sa Cambridgea, South of the Circle će vas bez puno muke natjerati da zavolite Petera i Claru i da se zaista uživite u njihovu priču.

Pri tome, atmosferi će doprinositi i već spomenuta vrhunska gluma, ali i nesvakidašnji vizualni stil, koji je najlakše opisati kao… pa, donekle apstraktan i bez klasičnih tekstura. Umjesto njih i realističnog pristupa grafici, dizajneri su se odlučili fokusirati na upečatljive boje i kadriranje, koje će recimo osvjetljeni dio sobe u mraku prikazati kao krug u centru ekrana, jednostavno okružen crnilom.

A ako bi igri nešto mogli zamjeriti, onda bi to bile za naš ukus previše apstraktne ikonice koje će označavati dijaloške opcije. Neke od njih - poput one za empatične odgovore - smo npr. brzo zapamtili, dok nam neke nisu bile baš najjasnije ni do kraja igre. No, kada smo je odigrali, shvatili smo da u meniju sa kontrolama uvijek možete vidjeti šta koja ikonica znači - a vrijedi spomenuti i to kako dijaloške opcije nikada neće puno odskakati od prijatnog karaktera vašeg lika da bi vam to zasmetalo, čak i ako povremeno odaberete neku koju možda i niste htjeli.

Sa tim u vidu, South of the Circle možemo preporučiti svima koji su željni interesantnih avantura, ali i toplih ljudskih i ljubavnih priča koje će vas grijati oko srca čak i na antarktičkim temperaturama.

Official Site

Supermassive Games je jedan - blago rečeno - produktivan razvojni tim. Od 2015. i Until Dawna, inače njihovog najvećeg hita, svake su godine lansirali barem po jednu novu igru. Istina, neke od njih možda i nisu bile posebno vrijedne pažnje, ali dok god su se držali formule iz Until Dawna, rezultati nisu izostajali. 

Uostalom, dovoljno se osvrnuti na The Dark Pictures antologiju - ili njihov najnoviji naslov, The Quarry - i sve će vam biti jasno.

***

Kao i njegovi prethodnici, The Quarry sa ponosom nosi obilježja Supermassive horora - igraćete ga sa više različitih likova, oblikujući njihove sudbine svojim odlukama i refleksima. I sve to iz klasične perspektive sa nekad fiksnim uglovima kamere i nekad onom slobodnom, koja će dati sve od sebe da vam istraživanje mračnih kutaka igrinog svijeta učini nelagodnim i napetim.

A svijet ćete istraživati ne samo kako bi otkrili nove detalje priče, već i kako bi eventualno olakšali ili spasili život svojim likovima, dok ćete sa vremena na vrijeme nailaziti i na situacije u kojima ćete morati pravovremeno reagovati u quick time sekvenci. Konkretno, dotične će podrazumijevati pomjeranje analognog sticka u određenom smjeru, ili recimo nišanjenje i pucanje protivnika prije nego vas dotični skrate za glavu.

Sama premisa igre će biti dobro poznata svim ljubiteljima horora - tu je grupa tinejdžera i tu je ljetni kamp u kojem će zaglaviti dan duže nego su planirali, nakon što isti napuste i njihovi mentori i ostala djeca. Ono što će uslijediti je najduža i najstrašnija noć njihovih života, tokom koje ćete ih moći sve do jednog spasiti - ili ubiti - ovisno od toga kako budete igrali igru.

Nažalost, priča će ubrzo postati relativno predvidiva, iako nas to nije spriječilo da uživamo u njenoj fleksibilnosti i da se nekoliko puta zapitamo šta smo drugačije trebali i mogli uraditi kako bi neke likove ostavili na životu. Usput, vrijedi istaći i to kako The Quarry nije naročito strašan, niti bogat jeftinim jump-scare scenama - iako definitivno zna biti krvav i nasilan.

A jednom kada ga završite, otključaćete i Death Rewind - opciju da 3 puta u toku igre premotate vrijeme nakon pogibije određenog lika i pokušate ga spasiti, što bi vam svakako moglo biti interesantno. I uz gomilu mogućih grananja priče, dodatni razlog da igru zaigrate ponovo.

Ali, čak i ukoliko ste tip igrača kojem je jedno odigravanje sasvim dovoljno, The Quarry je solidan izbor. Pogotovo ukoliko se ubrajate u ljubitelje Supermassive horora koji su - kao i njegovi mladi protagonisti - u potrazi za malo neobavezne ljetne zabave.

Official Site

Nedugo nakon što smo zaigrali iznenađujuće solidni Bloodhunt, pred nama se našla još jedna - iako nešto drugačija i očekivanjima bliža - Vampire the Masquerade igra.

Zašto kažemo “bliža očekivanjima”? Pa, imajući u vidu kultni Bloodlines, naslov sa kojim se Vampire the Masquerade univerzum zauvijek urezao u sjećanja nebrojenih igrača, odgovor bi trebao biti i više nego očigledan.

Naime, kao i Bloodlines, Swansong je RPG u kojem ćete istraživati razne nivoe i rješavati kojekakve misterije, usput postepeno poboljšavajući vještine svog lika. Štaviše, Swansong je u potpunosti fokusiran na narativne elemente, tako da komotno možete zaboraviti na napucavanje i borbu, te se pripremiti na čitanje bezbroj mailova i dokumenata, te brojne dijaloge i nadmudrivanja sa drugim likovima.

Pri tome ćete redovno koristiti i svoje nadnaravne vampirske vještine, koje će vas pak izgladnjivati - odnosno, da budemo precizniji, činiti žednim krvi. Zbog toga ćete morati paziti na njihovu upotrebu kako vaš vampir ne bi popustio svojim zvjerskim porivima ispijajući krv najbližem smrtniku koji mu se nađe pri ruci.

Kako do toga ne bi došlo, moraćete vagati svoje opcije i pravovremeno piti krv smrtnicima na sigurnim lokacijama - iako vas moramo upozoriti da je tipka za prekid hranjenja osjetljiva, zbog čega smo slučajno ubili par likova prije nego smo se stigli na vrijeme zaustaviti.

Priča same igre prati tri bostonska vampira - Emem, Leyshu i Galeba - koji će pokušati spasiti najnoviji projekat svog Princa, slušajući naredbe koje dobiju. Ili ne, ukoliko već tako odlučite, obzirom da vam Swansong nerijetko daje mogućnost izbora, prilagođavajući se vašim odlukama.

I dok su priča i likovi interesantni, a izgled igre sasvim OK, njen nešto niži budžet se definitivno da primjetiti u animacijama lica tokom dijaloga, na što se inače i ne bi osvrtali da igra naprosto ne obiluje istim. Osim toga, nešto manju zamjerku možemo uputiti i na račun određenih glasovnih uloga, koje su nam nekada znale zaparati uši - i to pogotovo kada bi progovorila Leyshina kćerka Halsey.

No, uprkos tim, ali i drugim manama, Swansong nas je zaintrigirao dovoljno da ga nastavimo igrati. I da, tome najviše doprinosi naša ljubav ka Vampire the Masquerade univerzumu, ali moramo priznati i to kako nam je drago vidjeti igru sa fokusom na narativnim RPG elementima, istraživanju nivoa i dijalozima. Stoga, ukoliko vam ideja o ovakvoj vampirskoj igri zvuči iole privlačno, svakako razmislite o tome da Swansongu date šansu.

Official Site

I dok čekamo po svemu sudeći ukleti Bloodlines 2, ovog ljeta smo zaigrali nešto drugačiju Vampire the Masquerade igru, koja nas vodi na ulice - i krovove - predivnog Praga. Gdje ćemo se sa gomilom drugih vampira sukobiti u, ni više ni manje nego - battle royale pucačini.

No, krenimo nekim redom.

***

Bloodhunt ćete igrati iz trećeg lica, napucavajući se sa protivnicima i lutajući mapom u potrazi za municijom i boljim oružjima, pokušavajući ostati posljednji na životu… ili neživotu - ovisno od toga kako posmatrate bivstvovanje svog vampirskog alter ega.

A onda je tu i borba na blizinu sa katanama, baseball palicama i sjekirama, kao i specijalne moći koje će ovisiti od vašeg odabranog klana i klase. Nosferatu Saboteur tako može postati nevidljiv dok se kreće u čučnju, usput postavljajući otrovne zamke za protivnike, dok se recimo članovi Toreador klana mogu teleportovati okolo i liječiti, odnosno zasljepljivati protivnike svojom ljepotom - ovisno od odabrane klase.

I, kao šlag na tortu, igra stavlja dodatni naglasak na agilno kretanje, što akciju čini izuzetno brzom, zabavnom i haotičnom. Sa svojim vampirom se tako možete penjati po zidovima i skakati visoko - pogotovo ukoliko skok izvodite iz klizećeg položaja - zbog čega ćete se sa protivnicima boriti ne samo u mračnim uličicama češke prijestolnice, već i na krovovima njenih zgrada. Štaviše, sloboda kretanja vam otvara dodatne mogućnosti taktiziranja, bilo da preferirate sakrivanje od protivnika u zabačenim prolazima, bilo da vam je draže izviđati situaciju sa crkvenih tornjeva sa snajperom u ruci.

A osim što ćete u Bloodhuntu biti agilni, moraćete i dobro naćuliti uši, obzirom da zvuk igra veliku ulogu - od zvukova divljeg penjanja drugih vampira po zidovima zgrada, preko alarma koji će se aktivirati u prodavnicama oružja kada neko uđe u njih, pa do zvuka hranjenja drugih vampira kada krenu piti krv nekom od civila na ulicama Praga.

I da, naravno da ćete moći piti krv smrtnicima - kakva bi to Vampire the Masquerade igra bila bez toga? Na taj način ćete se liječiti ili unapređivati neke od pasivnih vještina, poput ubrzanih cooldowna ili nanošenja više štete sa oružjima za borbu na blizinu. Ili ćete sebi osigurati još jedan “život”, odnosno respawn nakon što zaginete u Solo Bloodhunt modu. Naime, za razliku od Duos i Trios modova, gdje možete oživljavati članove svog tima nakon pogibije, u Solo modu ćete imati na raspolaganju jedan respawn - koji možete i “osvježiti” nakon svake pogibije ukoliko pronađete i popijete krv odgovarajućem civilu.

Još samo kada bi nas igra nagrađivala sa koliko-toliko regularnim prilivom svoje valute, bez koje je teško osigurati nove kozmetičke dodatke za svoje likove - umjesto da se moramo pouzdati u kupovinu Season Passa - našoj sreći ne bi bilo kraja. Ali, igra je ionako besplatna, tako da se nećemo puno žaliti.

Stoga, ukoliko se ubrajate u ljubitelje Vampire the Masquerade svijeta i battle royale žanra, slobodno zanemarite primjedbe o kršenju Masquerade pravila i pridružite nam se na ulicama Praga - čekaju vas intenzivna akcija, taktičko šunjanje i vrhunski sistem kretanja upakovani u jednu od boljih battle royale igara koje smo imali priliku zaigrati proteklih godina.

Official Site

Ko kaže da immersive sim igre poput Deus Exa i Dishonoreda moramo igrati iz prvog ili trećeg lica?

Mi ne. Pogotovo nakon što smo okusili njihovu slobodu i čari iz izometrijske perspektive u Weird Westu, debitantskom naslovu razvojnog tima WolfEye Studios, kojeg su osnovali neki od ključnih dizajnera originalnog Dishonoreda.

***

Osim sa svojom za žanr nesvakidašnjom perspektivom, Weird West pažnju privlači i sa svojim western svijetom obogaćenim natprirodnim elementima, vodeći vas na Divlji Zapad gdje će se kauboji boriti sa vješticama i vukodlacima, otkrivajući stare kletve i drevna ukleta blaga.

A kao i svaka immersive sim igra koja drži do sebe, Weird West vam pri tome nudi slobodu u skoro svakom pogledu. Protivnike recimo možete u potpunosti zaobići ili ih eliminisati tiho, sakrivajući njihova onesviještena tijela u grmlju prije nego neko digne uzbunu. Ili se možete raspištoljiti i zapucati po svemu što se miče, prije nego postavite ijedno pitanje.

A onda su tu i svi oni sistemi koji immersive sim žanr čine time što jeste - ako npr. šutnete obližnje bure sa katranom na protivnike i potom upucate fenjer iznad njega, napravićete priličan nered. Baš kao što ćete uraditi i ako prospete kantu sa vodom protivnicima pod noge, te potom na njih bacite svojevrsnu električnu bombu.

Tome dodajte i razne natprirodne moći - poput npr. bullet time skoka kojeg se ne bi postidio ni Max Payne, ili recimo mogućnosti da skačete izuzetno visoko, penjući se po krovovima kuća, salona i crkava - i dobićete itekako zabavan set vještina sa kojima možete pristupiti svakoj situaciji na sebi svojstven način.

I, kao šlag na tortu, Weird West će vam dopustiti da ubijete svakoga, uključujući i likove koji su ključni za priču - ili čak cijela naselja, pretvarajući ih u gradove duhova - što će pak utjecati na nastavak igre i situacije u kojima će se zateći vaši ostali likovi.
Naime, Weird West će vam svoju priču ispričati kroz avanture pet igrivih likova - igru ćete tako početi kao lovkinja na ucjene kojoj misteriozni kanibali ubiju sina i kidnapuju muža, dok ćete kasnije uskočiti u kožu čovjeka-svinje ili čak vukodlaka, istražujući iste lokacije, ali sa nešto drugačijim ciljevima.

No, tu ćemo se morati zaustaviti, obzirom da je pred nama još solidan komad igre. Ali, već nakon desetak sati druženja sa Weird Westom, možemo reći kako djeluje obećavajuće, nudeći nam interesantne ideje i koncepte upakovane u nešto drugačiju, ali itekako interesantnu immersive sim igru.

Official Site

Ako kojim slučajem već neko vrijeme niste igrali LEGO igre, LEGO Star Wars: The Skywalker Saga je očigledno kreirana kako bi vas podsjetila na sve njihove kockaste čari - i usput osvježila provjerenu, ali sada već zastarjelu formulu ovog serijala.

***

Osim što donosi gomilu noviteta - od open world mapa do redizajnirane borbe - najnovija igra studija Traveller’s Tales se vraća njihovim korijenima i filmskoj franšizi sa kojom su 2005. zakoračili u LEGO vode. I sve to pakuje u naprosto ogromnu cjelinu, koja ne samo da pokriva svih 9 filmova iz Skywalker sage, već nudi i omanju galaksiju planeta koje možete istraživati. A onda su tu i više od 1.000 specijalnih kockica koje treba pronaći i/ili otključati, te čak 380 likova, odnosno igrivih LEGO Star Wars figurica.

No, vratimo se na trenutak spomenutim novitetima. Između klasičnih linearnih nivoa, u najnovijoj LEGO igri ćete tako lutati i manjim open world mapama, gdje ćete obavljati sporedne misije i skupljati bonus kockice (sa kojima ćete pak otključavati nove vještine zasvoje najdraže heroje i negativce, podijeljene u desetak različitih klasa - od Jedija, preko lovaca na ucjene, pa do raznih droida). Pri tome, uživat ćete i u novoj borbi na blizinu, koja će omogućavati - i ponekad zahtijevati - izvođenje kombo poteza, dok će se kamera tokom borbe na daljinu približiti leđima vašeg lika, pretvarajući igru u pucačinu iz trećeg lica.

I dok je borba solidna - ali i dalje dovoljno jednostavna da u njoj mogu uživati i mlađi igrači - misije u igri nisu posebno maštovite, zahtjevne niti raznolike. Malo ćete trčkarati okolo, puno se boriti i povremeno upravljati nekim od poznatih Star Wars svemirskih brodova - bez konkretnih varijacija u protivnicima, mehanikama ili zagonetkama.

Isto tako, ako ćemo već cjepidlačiti, bilo bi nam draže kada bi cijeli svijet igre bio kreiran od LEGO kockica - umjesto što kombinuje LEGO likove, vozila i dekoracije na nivoima sa arhitekturom i prirodom koje su iscrane u realističnom stilu.

Ali, manje zahtjevni igrači - kao i oni mlađi, koji će igri pristupiti sa željom da se zabave uz svoje najdraže Star Wars likove - će zanemariti sve to i uživati u tradicionalno simpatičnom humoru LEGO igara. I, naravno, svim onim sitnim detaljima sa kojima će im igra namigivati, podsjećajući ih na filmske avanture Skywalker dinastije i prijatelja, istovremeno savršeno rekreirajući njihove LEGO Star Wars setove do zadnjeg detalja.

Stoga, ukoliko ovog proljeća tražite kakvu nezahtjevnu razbibrigu za sebe i svoje najmlađe - a pogotovo ako brige želite razbijati u split screen multiplayeru - LEGO Star Wars: The Skywalker Saga bi mogla biti idealna igra za vas.

Official Site

Elden Ring je, jednom riječju, magičan.

A u to ćete se uvjeravati iznova i iznova dok se budete gubili u njegovom veličanstvenom svijetu, kakav znaju kreirati samo Hidetaka Miyazaki i njegov FromSoftware - kojima je ovaj put u pomoć prilikom world buildinga priskočio i legendarni George R.R. Martin.

***

Nedugo nakon što zakoračite u Lands Between - odnosno svijet u kojem se odvija priča Elden Ringa - pred vama će se naći i prvi boss, intrigantan koliko i groteskan. A onda ćete shvatiti kako se od vas očekuje da odmah i zaginete, prije nego uopšte i započnete igrin tutorial.

I tu će krenuti vaša nova FromSoftware avantura, koja nastavlja tamo gdje su stali Dark Souls, Bloodborne i Sekiro, istovremeno gledajući ka nekim potpuno novim horizontima. I to onim dalekim, obzirom da su se Miyazaki i ekipa ovaj put odlučili svoju Souls formulu prebaciti u open world svijet, u kojem ćete već od prvih minuta biti preplavljeni osjećajem slobode. Slobode da idete gdje želite, iako će vas - kao i uvijek - vjerovatno biti strah svakog mračnog kutka i protivnika koji će vas tamo čekati.

I što je najbolje od svega, FromSoftware je uprkos izletu u open world vode uspio zadržati sve ono po čemu su njihove igre poznate, tako da i od Elden Ringa možete očekivati da bude izazovan, intrigantan, predivan i iznenađujući.

Povrh toga, igra je zadržala i maestralni level dizajn svojih spiritualnih prethodnika, dok su njen svijet i priča - te način na koji će vam istu pričati - obavijeni tradicionalnim velom misterije. A da i ne spominjemo kako će Elden Ring od vas očekivati više od drugih igara, vjerujući u vas, vaše vještine i vašu znatiželju. Tu je tako kompas - ali će vam isti pokazivati samo strane svijeta i markere koje ste sami postavili na mapi. A kada smo već kod mape, ona neće biti krcata ikonicama koje vas vode do sporednih aktivnosti i questova - već će prikazivati područja čije mape ste sami pronašli, blago vas vodeći ka nekom od idućih ciljeva. I dopuštajući vam da se posvetite gledanju u svijet igre i njegovom istraživanju, a ne trčanju ka sljedećoj stavki sa svoje kilometarske to-do liste.