KOLUMNA: Kako se alpha i beta testiranje pretvorilo u privilegiju

Čitam ja prošle godine PR obavještenja (inače izuzetno zanimljivo štivo, od kojeg imate osjećaj da vam se mozak pretvara u morsku spužvu), kad naletih na jedno od svima nam omiljenog Electronic Artsa:

"Hvala vam na učestvovanju u Command & Conquer zatvorenom alpha testu. Cijenimo to, bili ste ključni u definisanju C&C iskustva. Vaš feedback je bio jasan: ne pravimo igru koju želite igrati. U sljedećih 10 dana ćemo vam vratiti sav novac koji ste potrošili u alphi."

Čujte, znam ja za onu staru "Sto ljudi, sto ćudi", ali bez obzira na to, ostaje generalno i univerzalno relevantno pitanje: kakav, ba, novac za nedovršenu igru? Ko je trošio pare na TESTIRANJE igre u groznom stanju (sve alphe su u groznom stanju), znajući da će finalni proizvod vjerovatno biti mnogo drugačiji? Zamislite da za posao kojeg radite vi plaćate šefu umjesto on vama. Sjedite u nekoj zagušljivoj kancelariji, udarate pečate, obrađujete formulare, slažete dokumentaciju i održavate informatičke sisteme (sve u jednom, kako je i običaj) i kada dođe prvi u mjesecu, vi lijepo pokucate šefu na vrata i predate mu kovertu:

- "Evo pare šefe, ostatak kutija ću presložiti čim jedem."
- "Hvala Jusufe, dobar si radnik. Teška su vremena, pa je svaka crkavica dobrodošla."

Znate, testiranje igara je karijera u igraćoj industriji. Biti tester za mnoge je predstavljalo ulaznicu u dizajnerske i menadžerske krugove velikih razvojnih timova. Prosječna plata za testera igara je 20-45 hiljada dolara godišnje, zavisno od njegovog iskustva. Izvještaji i izvještaji su napisani u igraćim medijima o tome koliko je posao testera naporan, dosadan i zatupljujući zbog repetitivnog procesa traženja bugova i prijavljivanja grešaka u određenim sekcijama igre. Testeri se u nekoliko zadnjih mjeseci razvoja projekta slamaju od posla kako bi programerima predali listu bugova, od kojih mnogi nikada ne budu popravljeni. Ako ne biste platili za priliku da slažete kutije, radite inventuru ili istovarate kamione, zašto biste platili developerima kako biste mogli testirati njihov nepotpun proizvod i prolaziti kroz proces popisivanja i prijavljivanja bugova? To nema smisla.

A, opet, na Steamovom sajtu stoji da vam kupovina Early Access igara (nedovršenih proizvoda u raspadu, koji se obično nalaze u traljavo sklepanoj alpha verziji i gotovo nikada ne ostvare obećani potencijal čak i kada stignu u "finalnu fazu" razvoja) omogućuje da pratite kako one "evoluiraju dok ih igrate, dajete feedback i dok im dizajneri dodaju sadržaj. Uključite se; pišite utiske, učestvujte u diskusijama, postavljajte screenshotove, pišite vodiče". Iskreno, ja uopšte nemam pojma kako da ovo okarakterišem. Sjedim ovdje, lupam glavu i nikako ne mogu da shvatim zašto bi iko ovo sebi uradio, vjerovatno zato što nisam psiholog.
Jednog Steam korisnika je zanimalo isto, pa je pokrenuo diskusiju o tome, na koju je dobio odgovor koji djeluje kao da ga je smislio najbliži marketinški asistent Bobbyja Koticka:

- "Zato što korisnici vole podržati igru i developere te zato što žele doprinijeti razvoju igre. Zašto uopšte pričaš o ovome i pokušavaš talasati?"

Drugi korisnik, Clyde, dao je još veselije tumačenje čitave situacije:

- "Pa, to je zabavno. Pomažeš kod ispravljanja bugova davanjem sugestija, itd. Jednostavno je zabavno."

Pazite, svjestan sam toga da postoje ljudi kojima je "zabavno", recimo, kopati kanale i baviti se izuzetno repetitivnim poslom od kojeg propada mentalno i fizičko zdravlje. Znam za ljude koji naprosto uživaju u tome da vukljaju debla iako već odavno nisu sposobni za to, nose vreće s cementom i prebacuju smeće iz garaže s jedne gomile na drugu i slično. Susretao sam se sa majstorima koji su u stanju doći popraviti bojler, odvući namještaj, zamijeniti vodovodne cijevi i unijeti ćumur, a da ne uzmu pare i još bježe od vas kada im pokušate platiti. Međutim, to što oni uživaju u mazohističkim aktivnostima ne znači da je etično ne platiti ih za obavljen posao.

Isto bi trebalo važiti i u industriji igara – samo zato što postoje igrači koji misle da je u redu da plate za priliku da prijavljuju bugove i pate se sa neispoliranim kodom igre ne znači da je etično iskorištavati ih, a što redovno rade jadni siromašni developeri koji su se navukli na Kickstarter i Early Access kao pijavice. Njima uglavnom ne pada na pamet da prave igru besplatno, pa zato traže pare unaprijed, a osim para traže i besplatni testerski tim. Pa, čekaj malo, ako oni neće da rade besplatno, zašto bi igrači to radili za njih? Razmislite o sljedećem: na kraju će ti developeri moći staviti gotov proizvod u svoj portfolio, dok vi uprkos uloženom vremenu i trudu ne možete nigdje spomenuti da ste bili profesionalni tester.

Dobar primjer ovoga je Godus jednog od najvećih mutljivaca industrije igara, Petera Molyneuxa – nakon što je prikupio skoro 900 hiljada dolara za njegovu izradu, Molyneux je Godusovu alphu počeo prodavati na Steam Early Accessu za 20 eura. Za taj novac dobijate pravo da iskusite takve zabavne stvari kao što su prijavljivanje nefunkcionalne dugmadi u igri, česta rušenja i prazan svijet za kojeg nemate pojma kako i kada će ga autori popuniti sadržajem. A, kako vam investicija ne bi propala, teško da ćete se moći suzdržati od davanja prijedloga – i to mnogo njih.

Danas izdavači i proizvođači igara od nas kao igraće zajednice očekuju da shvatimo da oni ne mogu riskirati, ali da mi trebamo.

Znam šta će sada neki reći: "Pa, Senade, plaćanjem unaprijed dobijaš igru kada bude gotova!". Kao prvo, niko ne garantuje da će igra biti završena kako treba. Zapravo, veća je vjerovatnoća da će biti na brzinu pokrpljena kao State of Decay ili Battlefield 4, uz dodavanje neimplementiranog sadržaja kroz DLC-ove. Kao drugo, znate li vi koliko Steam kupaca uopšte ne prolazi igre koje su kupili? Najnovija istraživanja pokazuju da milioni ljudi kupuju igre koje neće igrati – kupci ne igraju oko 26 posto, tj. četvrtinu igara, koje kupe na Steamu.

Ne kažem ja da treba pustiti da se štancanje igara potpuno sasuši. Ali, ohrabrivanjem bezobrazluka developera ne postiže se ništa osim daljeg propadanja kvalitete igara. Ionako ih ima previše. Čitavoj industriji je potrebno da se po pitanju dizajnerskih i ljudskih vrijednosti vrati jedno 15 godina unazad, kada su studiji pretpostavljali da će igrači htjeti detaljno testirati obiman besplatni demo ili shareware verziju prije nego što se iskeširaju za kompletan proizvod. Danas izdavači i proizvođači igara od nas kao igraće zajednice očekuju da shvatimo da oni ne mogu riskirati, ali da mi trebamo.

Nigdje veze.