Zombi generacija

Šetamo tako suprug i ja, kad će on: “Ej, jel’ sve u redu sa onom djevojkom, izgleda kao da će pasti?”. Okrenem glavu i stvarno, neka tinejdžerka od šesnaest – sedamnaest godina nekako čudno hoda po ulici uz sam rub trotoara, dok je automobili u ionako uskoj ulici izbjegavaju na jedvite jade. Glava joj je spuštena na prsa, tetura pri hodu, a kosa sakriva mogući uzrok tog tako neracionalnog ponašanja...

...naravno, prvi poriv mi je da pređem ulicu i popnem je na trotoar, jer sve mi govori da je mala malo više popila. Šta ćete, sindrom Ivane Orleanske na bijelom konju. Možda ipak ne Orleanske, nego sindrom one cool vampirice iz Underworlda. Elem, tek što smo zakoračili na cestu, primijetim neku svjetlost kako djevojci obasjava lice i tada se i meni upali lampica u glavi: pa ona šalje poruke! Sreća njena, pa ispred nije bilo otvorenog šahta.

Ovakva slika nije rijetkost među današnjim tinejdžerima, a počesto je nisu pošteđeni ni oni stariji, reklo bi se odgovorniji primjerci Homo sapiensa. Bez mobilnih uređaja neki ne idu ni na WC: oni su strateški postavljeni i na stolovima kafića da im se drugi dive i da se o njihovim performansama započinju beskonačni polu-razgovori. Zahvaljujući njima, i ovisnosti o njima, ljudi samo jednim uhom prate razgovor u društvu, dok drugim osluškuju novi potencijalni beep koji će ih obavijestiti o promjeni statusa nekog prijatelja na Facebooku. A šta je sa tim prijateljem pored njega/nje? Nema brige, i on/ona rade to isto. I svi sretni i zadovoljni do kraja života. Malo morgen. Da bi stvar bila još gora, mnogi vozači se ne libe korištenja mobitela tokom vožnje, pa se zahvaljujući tome, dvadeset do trideset posto svih saobraćajnih nesreća desilo zbog podijeljene vozačeve (ne)pažnje. Zar ljudi baš pod svaku cijenu moraju naučiti neke svari na teži način? 

Nedavno su iz UN-a povodom svjetskog Dana vode objavili podatak iz najnovijeg istraživanja u kojem je navedeno da više ljudi na svijetu ima mobilne telefone, nego pristup toaletu. Samo zamislite: od trenutnih sedam milijardi ljudi, čak njih šest milijardi ima pristup mobilnim uređajima! Od svih njih samo 4,5 milijarde ima pristup funkcionalnim toaletima, dok ostali ili nikako nemaju pristup ili imaju velikih problema sa sanitarnim propisima. Čak i pripadnici afričkog plemena Masai imaju mobitele! 

Naravno, nisam pra-žena, ni biće iz prašume, pa da se zalažem za manju upotrebu mobitela i smartphonea. Gluho bilo i ćoravo. Samo mi nije  jasno zašto je postalo društveno prihvatljivo zanemarivanje svih pravila bontona zbog ovih spravica, uključujući i pravilo da osobu gledate (bar jedan dio vremena) u oči dok razgovarate? Ako ovako nastavimo, pojam “osnovna kultura” bit će potpuno izbačena iz našeg rječnika. A, ako se to desi, džaba nam sva tehnologija ovog svijeta: možemo se komotno vratiti i u pećinsko doba. I to onaj period prije pronalaska zašiljenog kamena kao oruđa. 

Mojoj frustraciji nema kraja kada moja, dvanaest godina mlađa sestra (šesnaestogodišnjakinja) chata istovremeno sa mnom i sa još nekoliko njenih prijateljica, pa joj rečenice na kraju izgledaju kao klinasto pismo, a na meni je da ih odgonetam. Ili kada mi, usred razgovora, pokazuje slike samo njoj poznatih ljudi (čitaj: momaka) na Facebooku. Umjesto normalnog razgovora oči u oči,  dobivam razgovor oči-u-ekran. Ukratko, bojim se da naša druženja sve više počinju ličiti na sastanak androida i Klingonca – na kraju moja sestra nezainteresirano posmatra njoj neshvatljive reakcije mene, Klingonke. 

Na stranu šala, ali pitam se šta će historija zabilježiti kada je riječ o tome kako ta konstantna povezanost sa drugima putem almighty Mreže utiče na ljude?  Da li će dovesti do novih vidova socijalizacije koje čak ni Orwel nije mogao predvidjeti? 

Kao odgovor na ova pitanja, u istraživanju sprovedenom od strane Univerziteta u Göteborgu navode se dva moguća scenarija. Prije svega, postoji vjerovatnoća da će ovo naše tehnološki nastrojeno društvo proizvesti novu vrstu ljudi, takozvane “nove nomade”, koji će koristiti mobitele kao pokretnu silu i tako i sami postati pokretniji. Dakle, ljudi bi u tom slučaju bili ohrabreni da što više vremena provedu van svojih domova bez straha da propuštaju nešto bitno. Inače, ovo je zanimljiv zaključak s obzirom na to da se i ovisnost o mobilnim uređajima veže za pojam FOMO – Fear of missing out, što znači da se korisnici mobilnih telefona plaše da će, ukoliko ne budu konstantno online, propustiti nešto jako bitno. Ukoliko se društvo zaista redefinira u “nove nomade”, očigledno je da će tada nestati i pojma “ovisnik o mobilnim uređajima”. 

Druga hipoteza jeste da će konstantna povezanost ljudi putem mobilnih uređaja proizvesti nepokretno, sjedilačko društvo koje će, umjesto u stvarnom svijetu, odlučiti da provodi vrijeme isključivo online. To se, sjetite se, i desilo sa pojavom televizije. Pa zašto se onda isti obrazac ne bi ponovio još jednom?

Zasad su vidljiva oba navedena tipa ponašanja i to posebno kod tinejdžera, a koji od njih će u budućnosti preovladati, to još ostaje da se vidi. Ipak, jedno je sigurno: ma koliko da ljudi uživali u pomisli da ništa u virtuelnom svijetu ne može proteći bez njihovog znanja, konstantna dostupnost i nedostatak privatnosti definitivno uzimaju svoj danak i izazivaju stres u našem organizmu, kojeg mnogi nisu ni svjesni. Ako dopustimo da virtualni svijet postane naša jedina stvarnost, propustićemo mnogo dobrih stvari koje nam nudi stara dobra svakodnevnica upotpunjena neopterećujućim razgovorima sa porodicom, prijateljima i na kraju krajeva, vremenom provedenom u samoći. Sjetite se ovoga kada sljedeći put mlatnete mobitelom od sto dok vam prijatelj, roditelj ili bolja polovica jedva čekaju da ispričaju kako su proveli dan. Nemojte biti nekulturni. Svako od nas poznaje bar jednu osobu koja ima sposobnost zadržavanja pažnje na jednom predmetu razgovora koliko je ima i jedna vinska mušica. Taman kad ste počeli pričati o smislu života, taj neko uskače sa zacakljenim očima i izbija vam zube mobilnim telefonom sa kojeg vam se smiješi neka XY osoba o kojoj vi nemate pojma. Eto kako se gube živci i nit razgovora: nakon takvog upada svako normalan postaje katatoničan i  željan razgovora samo sa svojom šoljicom kafe.