KOLUMNA: Ko se boji moda još, tri za groš

Danas svi imaju talenat – a, taj talenat je uglavnom pjevanje. Takav je barem zaključak moguće izvući na osnovu ogromnog broja ljudi koji se svake godine pokušavaju proslaviti u kojekakvim Faktorima, Možebitnim zvijezdama i sličnim showovima, mučući depresivne regionalne folk "pjesme". Dok kod nas svi pokušavaju postati pjevači, na Zapadu i srodnim područjima svi pokušavaju postati developeri – i to developeri igara.

- Wolfenstein: The Old Blood
- Project CARS
- The Witcher 3
- Carmageddon: Reincarnation
- Ride
- Magicka 2
- Splatoon
- NASCAR '15
- Galactic Civilizations 3
- Life is Strange: Episode 3
- Game of Thrones: Episode 4
- Chaos Reborn.

Ovo su samo neke od manje ili više visokoprofilnih igara koje su izašle ili će izaći ovog mjeseca – a već u junu nam stižu Hatred, Batman: Arkham Knight, Massive Chalice, Heroes of the Storm, MotoGP 15 i LEGO Jurassic World. O perverzijama u drugoj polovici godine da i ne govorimo. I sve to ne računajući buraniju u vidu naslova kao što su Audiosurf 2, Rogue Legacy i Adventures of Pip.

Najprostije rečeno, tržište igara je prezasićeno kao ljubitelj roštilja za Prvi maj i takvo je već dugo.

Sjećam se drastično drugačije situacije prije 10-12 godina, kada se čak govorilo o nekakvim sušnim periodima u igraćoj industriji tokom godine (možete misliti, juli bez posebno značajnih igara). Mogli smo biti sretni ako tokom godine dobijemo nekoliko stvarno dinamitnih hitova, a bilo je sasvim normalno da se potencijalno revolucionarna igra pravi 3-5 godina. "Duke Nukem Forever – legendarni Duke još uvijek nije na našim PC-ima. Dosta puta odgađan, ali i dalje naslov koji obećava. Zadnju odgodu obrazložili su izlaskom Max Paynea." – pisao je Enis Šahinović u Info magazinu 2002. godine, tj. u vrijeme kada se lista najočekivanijih igara mogla svesti na pet naslova.

Plaćeni modovi su ekvivalent toga da naplaćujete karte za gledanje kako vi i vaši pajdaši na obližnjem parkiralištu napucavate loptu.

Ovaj problem sve češće spominju i dizajneri igara, posebno oni nezavisni, bez milionskih budžeta za marketing. Dizajner Democracyja 3, Cliff Harris, požalio se da YouTube voditelji i igraći sajtovi neće ni pogledati vaš naslov ako dotični ne sadrži nešto kontroverzno i neuobičajeno. Gamerski novinari u svakom momentu imaju i više nego dovoljno materijala za izvještavanje, igara ima na sve strane, novi naslovi se lopatama mogu zgrtati na kamaru svake sedmice. Dakako, jedino stvarno takmičenje među buranijom na takvom tržištu je ono ko će imati veće sniženje i ko će uspjeti angažovati celebrityja za promociju.

U takvom kontekstu, Valve je uradio najgoru moguću stvar za industriju, a najbolju za sebe: pustio je u opticaj mogućnost prodaje modova za igre na svom Steam Workshopu. Dakako, dotična je bila kratkog vijeka, ali siguran sam ne zbog pobune dobrog dijela igraće zajednice i kreatora modova, nego zbog potencijalno zapetljanih pravnih zavrzlama. Čim Valve sredi sa većinom uključenih kompanija procente oko toga koliko će kome novca ići od prodaje modova, moći ćemo uživati u amaterskim oklopima za dolar i sličnim ljepotama naspram kojih su kompanijski DLC-ovi san snova.

Vidite, moje iskreno vjerovanje je da se bez entuzijazma ne može kvalitetno odraditi nijedan posao. Bilo da postavljate kanalizacijske cijevi, operišete čovjeka ili pravite igru, ako to radite samo radi novca, nedostajat će vam opsjednutost detaljima karakteristična za istinske entuzijaste. Komunalno preduzeće će postaviti loše cijevi koje će za desetak godina stvarati kaljuže govana po ulicama, hirurg će u nesretnog pacijenta "slučajno" ušiti mobitel ili hirurški nož, dok će dizajner proizvoditi derivatske igre bez duše koje ne usrećuju nikoga osim nekog kravataša koji se đavolski smije u nekoj fotelji na zadnjem spratu neke zgrade. 

Stoga će komercijalizovanje modova stvoriti pogrešnu motivaciju za ulazak u industriju igara. Plaćeni modovi su ekvivalent toga da naplaćujete karte za gledanje kako vi i vaši pajdaši na obližnjem parkiralištu napucavate loptu.

Odluka koju svaki omladinac na čijim plećima svijet počiva donosi rano u svom životu jeste: čime će se baviti? U industriji igara, modovi su prva stanica na kojoj se žito razdvaja od kukolja, tj. to je tačka kada svaki radoznalac odlučuje da li je dizajniranje igara pravo zanimanje za njega ili treba da se zada u bankarske, automehaničarske, ribarske i druge vode.

Uzmimo za primjer one likove koji prave Black Mesa mod – ne samo da će besplatnu verziju istog ostaviti nedovršenu, nego komercijalnu verziju naplaćuju 20 eura. Znate, bez obzira na to koliko on elaborirano osvjetljenje imao, to je još uvijek stari Half-Life, kojeg su se Valveovi radnici svojevremeno slomili da dizajniraju.

Osim toga, komercijalizovanje modova će motivisati igraće kompanije da se više trude oko level editora i modding alata, nego oko same igre. Dotični bi na procentima od prodaje modova mogli zaraditi više nego na DLC-ovima, a sve bez ikakvog ulaganja novca i odgovornosti (sva odgovornost u smislu korisničke podrške i zaštite autorskih prava će biti na crkavicom plaćenim kreatorima modova). 

Prema tome, imam teoriju – uvođenjem prodaje modova, industrija igara pokušava zaštititi samu sebe: "Eto vama da kobajagi zarađujete pare na modovima, samo nemojte nama praviti konkurenciju i prisiljavati nas da dižemo plate programerima".

Ukratko, radi se o stvaranju posebnog nedisruptivnog segmenta igraćeg tržišta za talentovane ljude, na kojem oni neće smetati velikima, ali će zato reciklirati njihove sadržaje. Slično kao i učesnici u zabavljačko-pjevačkim reality emisijama s početka teksta.

Da se razumijemo, Valvea u cijeloj priči nije briga za to kakve će probleme njihov potez unijeti u budućnost industrije igara – sve što Gabena zanima jeste da komunu što više prilijepi za Steam dok ne bude završen SteamOS. Dalek je put Valve prešao od običnog proizvođača igara koji nas je htio razveseliti skeletalnom animacijom i krvavim skriptiranim sekvencama u Half-Lifeu.