KOLUMNA: A, zašto žene stvarno odlaze iz IT industrije?

LA Times je nedavno objavio tekst na temu: "Zašto žene u gomilama napuštaju tech industriju?". U njemu su predstavili dvije programerke koje su, jedna nakon trinaest, a druga nakon petnaest godina, napustile svoja dotadašnja radna mjesta. Kao razlog su navele nemogućnost napredovanja do menadžerskih pozicija, a jedna od njih, Ana Redmond, rekla je da su njen projekat dodijelili drugom kolegi, a njoj "dali manje zanimljive zadatke".

Tracy Chou, inžinjerka koja radi na Pinterestu, rekla je da joj šef nije htio dodijeliti jedan zadatak vezan za novi startup, nego ga je dodijelio muškom kolegi, opravdavši to sljedećom izjavom: " Jednostavno imam osjećaj da će on obaviti posao brže od tebe".

E, oni koji sad čitaju ovu kolumnu vjerovatno misle da ću po ovim šefovima, ja, kao pripadnica ženskog roda, sasuti drvlje i kamenje. Neću. Zašto? Iz prostog razloga jer smatram, da sve dok se ne radi o jasnim  slučajevima mobinga, šefovi imaju puno pravo da na ovaj način izraze svoje mišljenje i dodijele projekte kome god požele. Ionako su ti projekti, bez obzira na autora, u njihovom vlasništvu.

Umjesto da se uvrijedi i priču prenese medijima koji jedva čekaju da naprave senzaciju ni od čega, Tracy se mogla zapitati sljedeće: "Čekaj malo, zar ja stvarno tako sporo obavljam zadatke?". Znam da ja bih. Zatim bih (pod uslovom da mi je uopšte stalo do posla kojim se bavim) uporedila svoju brzinu obavljanja posla sa koleginom brzinom. Ako bih utvrdila da je šef bio u pravu, uradila bih sve što je u mojoj moći da popravim što se poraviti da. Ukoliko bih, opet, došla do zaključka da mi je šef notorni šovinista i da nije u pravu, počela bih tražiti drugo zaposlenje. Bar programerke i inžinjerke to mogu, pogotovo u Americi.

Jeste li ikada čuli da nema dovoljno žena profesora? Ili da žene sve više bježe iz medicine? Niste, zar ne? I nećete, vjerujte mi.

Zaista ne znam u kakvom su okruženju dotične rasle. Možda su im roditelji za cijelo vrijeme odrastanja govorili kako su divne, nepogrešive i sjajne, pa misle da i šefovi i kolege imaju obavezu da budu ljubazni prema njima, jer su eto, one Ž.E.N.E. Neko bi im trebao već jednom objasniti da dužnost šefova nije da budu ljubazni. Ako jesu, juhu! Ali to se ne podrazumijeva samo po sebi.

Kada radite među muškarcima (pod uslovom da nisu političari), morate biti spremni na jasnu i brutalnu otvorenost. Uostalom, oni su takvi i jedni prema drugima i ne vide razlog da mijenjaju način na koji komuniciraju samo zato jer se među njima našla osoba drugog spola. Meni je to OK. Možda drugim ženama nije, ali, ako te iste nisu zadovoljne radnim mjestom na kojem se niko ne osmjehuje bez razloga, ne šali niti im udovoljava na bilo koji način,  niko ih ne sprečava da formiraju kompanije sastavljene kompletno od žena.

Uostalom, tako su i nastale ove "muške" IT kompanije o kojima se u medijima priča. Sastala bi se grupa prijatelja i oformila kompaniju ili startup. I sad treba da ih krivimo što od samog početka nisu zaposlili, ako treba i na silu, isti broj žena? To jednostavno nije pravedno, a vidim da se upravo u tom pravcu kreće medijska hajka.

Jeste li ikada čuli da nema dovoljno žena profesora? Ili da žene sve više bježe iz medicine? Niste, zar ne? I nećete, vjerujte mi. Evo razloga zbog kojeg žene odlaze iz IT industrije: prosti i čisti nedostatak entuzijazma. Voila. To je moje skromno mišljenje.

Iako ima poprilično diskutabilnih slučajeva u kojima su developerke pričale o svojim iskustvima sa šovinistički nastrojenim šefovima, kolegama ili korisnicima, pitam se pitam, kroz šta je sve morala proći prva žena astronautkinja, Valentina Tereshkova, provodeći društvo među muškarcima u skučenom prostoru svemirske stanice? A, kako li je tek bilo prvoj automehaničarki kad se morala dokazivati među iskusnijim muškim kolegama? Šta mislite, jesu li se sestre Bronte, Pearl Buck, Mary Ann Evans (George Eliot) i mnoge druge - lijepo osjećale kada su svoje knjige morale potpisivati muškim imenom da bi uopšte bile objavljene?

Uprkos osudama društva, uprkos tome što su se konstantno morale dokazivati u mahom neprijateljski nastrojenom okruženju, sve te "prve žene" utrle su put nama ostalim da možemo raditi šta god poželimo. I šta ih je razlikovalo od ovih žena koje odlaze iz IT industrije? Samo čisti entuzijazam i ljubav prema određenoj profesiji. Samo tako i mogu nastupiti promjene na bilo kojem području, što nam je dokazala i sama historija.

Zbog žena poput Tracy niko ne spominje žene poput Kimberly Bryant, osnivačice Black Girls Code pokreta ili Anitu Senguptu, projekt menadžerku NASA-inog Jet Propulsion laboratorija. Zbog njih niko i ne čuje za programerke i developerke širom svijeta, koje uživaju u svom poslu. A, na kraju krajeva, zbog njih niko ne priča ni o problemima kroz koje muškarci prolaze u istoj toj IT industriji.

Drago mi je što velike kompanije rade na tome da današnje generacije djevojčica i tinejdžerki počnu uviđati kakve im sve prednosti može donijeti karijera u IT-u. To je akcija kakva nam treba, a ne sveopšti medijski progon radno sposobnih muškaraca u tech industriji, koji su imali tu nesreću da ih u njoj bude više nego žena.