KOLUMNA: Licemjerstvo u igraćim medijima

Gabriel Knight: Sins of the Fathers. Jedna od najboljih avantura ikada napravljenih, natprirodni triler iz 1993. godine, djelo je Sierrine dizajnerke Jane Jensen, ali hvalospjeve o njoj nećete vidjeti na Internetu. Isto kao što nećete vidjeti ni hvalospjeve o ženskom dijelu ekipe koja je napravila Thief: The Dark Project.

Danas je Sins of the Fathers teško igrati zbog piksela veličine krastavca, od kojih nekada nije moguće vidjeti rješenje zagonetki. Iz tog razloga su autori objavili prerađenu verziju igre sa savršeno modernom grafikom i oštrim teksturama. S obzirom na to da mi je Gabriel Knight jedna od najdražih igara svih vremena, jedno popodne sam sa ćejfom sjeo i pokrenuo 20th Anniversary izdanje, da se prisjetim kako su se to igre pravile u drevnim vremenima.

Ako izuzmemo povremeno kljakave animacije 3D modela (tehnološki napredak!), sve je na mjestu: atmosferična muzika, okultni ugođaj New Orleansa i "da se naježiš" priča uspješno su me vratili u vrijeme kada sam prvi put iskusio ovu igru. Jedna od najzabavnijih stvari u igri je urnebesna kombinacija kretenluka i detektivskih sposobnosti koju ispoljava glavni lik, slično kao i Dean u seriji "Supernatural".

I tako, iz morbidne radoznalosti valjda, odlučio sam provjeriti šta mediji misle o novom ruhu ove sjajne avanture. Dok su igrači bili jednako oduševljeni kao i uvijek, zamislite moje iznenađenje kada sam otkrio da su recenzentski sajtovi većinom popljuvali igru ili joj dali one mlake ocjene koje su gore nego kada nešto popljujete. Na Gamerankingsu, koji okuplja ocjene recenzija napisanih na engleskom jeziku, izvorni Gabriel Knight ima prosječnu ocjenu od 92 posto, zbog koje i važi kao klasik, dok prerada ima 74 posto, uprkos tome što se radi o vrlo dobroj preradi. 

Hm, okay. Otvaram jednu recenziju kontajući da sam nešto bino propustio igrajući.

"Najveći problem igre je upravo sam Gabriel Knight. Vidite, Gabriel Knight je idiot. On je seksist i mizoginist te dijalog u igri često to ističe. (...) Gabriel Knight je kreiran od strane Jane Jensen, poznate po King's Questu, tako da mi nije jasno zbog čega je od svog protagoniste napravila seksističku budalu." – kaže autor recenzije, dodjeljujući ocjenu 4/10.

"Modernizacija grafike također baca svjetlo na kulturu '90-ih i na to kako ona nije u skladu s modernim vremenima. Naročito je to očito u slučaju Gabriela, koji ponavlja ulogu prezgodnog zavodnika koji se glatko upucava pripadnicama suprotnog spola. I uprkos jakim ženskim likovima, on uglavnom uspijeva u tome, pošto inteligentne i moćne žene odjednom padaju na njegov šarm alarmantnom brzinom." – kaže druga recenzija sa ocjenom 6/10, spominjući na tri mjesta ovo kao jedan od glavnih problema igre.

Dakle, imajući u vidu da su ionako mali tehnički problemi jednim dijelom već ispravljeni patchem, najveći grijeh novog-starog Gabriel Knighta je to što ima određeni karakter. Ne mari to što Knight često zažali zbog svog ponašanja u serijalu, što ga njegova saradnica redovno spušta na zemlju, te što je njegov prolazak kroz fazu nezrelosti dio priče. Ovdje već moram provjeriti kalendar, da vidim jesam li stvarno u 21. stoljeću.

Vidite, o takozvanom Gamergateu sam do sada izbjegavao pisati, iz prostog razloga što sam smatrao da će biti daleko interesantnije vidjeti šta će se desiti kada se stvari slegnu. Mislim, ako hoćete da komentarišem međusobno dogovaranje igraćih novinara o tome koje informacije će cenzurisati i koga će promovisati zarad vlastitog interesa – da vam odmah kažem, ako vas neko uvjerava da novinari nemaju običaj da to rade, onda taj nije upoznao dovoljno novinara ili naprosto laže. Naravno, nećemo generalizovati, uvijek postoje izuzeci koji nisu ogrezli u sukobu interesa. Ali, njih uglavnom nećete vidjeti da putuju, da voze dobra auta i žive u skupim stanovima.

Isto tako, nećete čuti od mene ni da je neartikulisana online masa okupljena pod Gamergate hashtagom potpuno normalna te da među njima nema rasista i ženomrzaca. Nemojmo zaboraviti da je to ista ona rulja koja svake godine ima običaj da uplati stotine miliona dolara za prednarudžbe neoriginalnih igara i koja nastavlja vjerovati očigledno korumpiranim novinarima.

Najveći problem je ono što imamo sada, kada se stvar slegla: horsko kritikovanje i gušenje kreativnih sloboda, kao u slučaju Gabriel Knighta. Zamislite da nekom piscu kažete kakve likove smije kreirati u svojim knjigama? Pogledajte gdje smo danas: postalo je manje prihvatljivo u igru ubaciti drske i seksualizirane likove, nego simulirati pokolj stotina i miliona ljudi.

Mary Lee Sauder, "strastvena gamerka i autorica", na Gamasutri je objavila zanimljiv članak o simulaciji uništavanja čovječanstva zarazom, po imenu Plague, Inc.

"Moram pobiti sve Japance", prenosi ona svoje misli tokom igranja i objašnjava: "Plague, Inc. je toliko zarazan da sam počela uzvikivati krvoločne uvrede na račun različitih zemalja i oduševljeno iščekivati smrt milijardi ljudi". Na kraju izvaljuje: "Plague, Inc. je sjajan primjer pričanja priče u igrama kroz interakciju i istraživanje".

Vidite, Hatred je zaštićen "slobodom govora", tako da je na tržištu da ocijeni koliko je on vrijedan. Međutim, ako želite kreirati ljigavog zavodnika koji proganja sisate žene po ulici, to je onda veeeeeeliki problem.

Mary Lee Sauder nije bila ovoliko otvorenog uma kada je za isti sajt pisala o Gamergateu. Tada o kršenju novinarske etike nije ni zucnula, ali zato jeste gamere usporedila sa manijacima koji u Americi svako malo izvrše masakr po školama i kinima. Ja stvarno volim nasilje u igrama – nema mi ništa draže nego razmazati zombija sačmarom u Bloodu – ali poprilično sam siguran da namjera dizajnera Plaguea nije bila da izazove oduševljeno "iščekivanje smrti milijardi ljudi", nego skretanje pažnje na to što se svijet danas ne bavi bitnim stvarima, tj. eliminisanjem siromaštva i poboljšavanjem zdravstva. Poenta je da se kod igrača najprije izazove gađenje nad čovječanstvom, pa onda i nad njim samim zato što uopšte igra igru te da svi poželimo da, ne znam, slonovi evoluiraju i zamijene ljude na Zemlji. Barem sam se ja tako osjećao.

Takvo licemjerstvo se nastavlja kroz halabuku o Hatredu, desničarskoj poljskoj "igri" koja vas stavlja u ulogu čovjeka koji sprovodi genocid. Tek tako. Vidite, Hatred je "sloboda govora", tako da je na tržištu da ocijeni koliko je on vrijedan. Međutim, ako želite kreirati ljigavog zavodnika koji proganja sisate žene po ulici, to je onda veeeeeeliki problem, to onda zahtijeva aktivnu borbu od strane Zaštitnika moralnosti^(tm).

E, sad, zahvaljujući ČINJENICI da se sloboda govora i informisanja u medijima širom svijeta konstantno smanjuje – to je odvojena tema, koja debelo zalazi u politiku – imam običaj određene kontroverzne i objektivne članke sačuvati, jer očekujem da će u dogledno vrijeme nestati sa Interneta. To sam uradio i u slučaju Gamergate članka na Wikipediji. Rana verzija dotičnog, uhvaćena nekada tokom prošle godine prije nego što su ga korumpirani novinari i feministi uspjeli izmesariti, započinje ovako:

"Gamergate je kontroverza u gamerskoj kulturi koja se tiče dugogodišnjeg seksizma i mizoginije u igraćoj zajednici, te novinarske etike u online igraćim medijima, naročito sukoba interesa između novinara i developera".

Znači, relativno objektivno objašnjenje. Današnja verzija, koju će vidjeti svako ko ukuca "Gamergate" u web pretraživač i otvori "objašnjenje" na Wikipediji, glasi ovako:

"Gamergate je kontroverza koja se tiče seksizma u gamerskoj kulturi. Privukla je pažnju javnosti nakon avgusta 2014., kada je nekoliko žena u industriji igara, prvenstveno developerke Zoe Quinn, Brianna Wu i feministička kulturološka kritičarka Anita Sarkeesian, bilo izloženo dugoj kampanji mizoginističkih napada".

O novinarskoj etici se u novoj verziji skoro i ne govori, a sukob interesa se proglašava teorijom zavjere, uprkos tome što je taj termin postao smiješan nakon što nam je Edward Snowden potvrdio ono što smo svi potajno znali, a to je da Amerika i Britanija kradu, obrađuju i špijuniraju naše najprivatnije podatke, dokumente i poslovne tajne.

Enivej, stvarno ne znam šta je razlog za ovo vraćanje industrije u srednji vijek. Ali, jedno je sigurno: ako izdavači i mediji uspiju u tome da cenzurišu kreativni svijet igara i prekroje ga prema svojim ciljevima i interesima, zašto se onda zaustaviti samo na tome? Onda je logično da na red dođe cenzurisanje likova u knjigama, stroga kontrola tipa odjeće koju žene smiju nositi na rock koncertima i zabrana Robertu Rodriguezu da snima filmove.