KOLUMNA: Kako smo dobili smartphone i zaboravili na kulturu

Prošlog mjeseca u Tuzlu je stigla jedna od najboljih ruskih baletnih grupa i za male pare omogućila nam da odgledamo "Labuđe jezero". Ja, sva uzbuđena, ma niko sretniji od mene, sredila se cura iako se čitava stvar održavala u sportskoj dvorani. I dok su meni bukvalno navirale suze pri prvim taktovima Čajkovskog, iz takvog raspoloženja neugodno su me trznuli: blicevi fotoaparata i ekrani telefona!

Od samog početka pa do kraja izvedbe, blicevi nisu prestajali ometati atmosferu, a čak su i neki "kravataši" iliti krema našeg tuzlanskog društva, koji su sjedili u "parteru" (nema tu mjesta nikakvom parteru), cijelo vrijeme smartphoneima snimali dešavanja na sceni, onako dignutih ruku u zraku, kao da im život zavisi od toga. Jer, valja se pohvaliti na Facebooku da se bilo na baletu i pokazati svijetu kako je onaj ko kravatu nosi neizostavno kulturni uzor svima nama, beskravatnim ljudima u gradu.

Na našu sreću, živimo u eri Interneta, pa ako nešto ne znamo i ne razumijemo, barem imamo načina da lako dođemo do informacija. Da su neki od respektabilnih 5000 posjetitelja bar ukucali u pretraživač "kako se ponaša na baletu", onda ne bi bilo baletana šokiranih blicevima, kao što ne bi bilo ni piva (da, piva) i grickalica. Čast izuzecima. To što imamo smartphoneove sa odličnim kamerama i što smo taaako tehnološki napredni, ne znači da trebamo biti nekulturni i zaboraviti na stari dobri bonton.

Još jedna stvar koja mi nije jasna: kako iko može stajati tri sata na koncertu omiljenog izvođača ili grupe i cijelo vrijeme snimati događaje na bini, umjesto da uživa u muzici? Gdje su sad one upaljene svijeće u rukama vjernih fanova koji meditiraju uz muziku omiljenog benda? Kao da upravo to što oni snimaju neće ionako biti snimljeno tuđom kamerom i objavljeno na YouTubeu ili još bolje, objavljeno u vidu originalnog DVD-a. Pa onda fino kupiš DVD i na još jedan način podržiš svoj bend.

Evo šta hoću reći: činjenica je da se svijet promijenio. Posmatrali ga mi iz sjedećeg, ležećeg ili stojećeg položaja, to posmatranje skoro uvijek ima i neki ekran ispred sebe. To i nije uvijek loše, jer neki momenti definitivno zaslužuju da budu trajno zabilježeni na još nekom mjestu izuzev našeg sjećanja.

Međutim, kako se opustiti, ostaviti sve silne "pametne" uređaje po strani i uživati u trenutku? Još kada se profesionalni fotografi počnu žaliti na to kako se moraju boriti za vlastiti prostor sa hordom ljudi nakrcanih kamerama, onda znate da stvari postaju ozbiljne. Ozbiljno naopake. U ovom slučaju, riječ je o fotografkinji predstavljenoj u emisiji "Nat Geo's Most Amazing Photos", u kojoj najbolji svjetski fotografi objašnjavaju kako dolaze do fenomenalnih fotografija. U ovom konkretnom slučaju, nisam ni sigurna da je fotografije uopšte i bilo.

Ne sjećam se tačno šta je to htjela fotografisati, ali mi je ostao urezan u sjećanje njen pomalo unezvjeren pogled kada je gomila ljudi pohrlila ispred nje da snimi to isto, a ona, začuđena, ostala čučeći u svom "idealnom" položaju. Tom prilikom rekla je da se profesionalni fotografi sve češće moraju boriti za svoj prostor sa običnim ljudima.

Evo još jednog slučaja: nedavno sam gledala snimak spašavanja jata delfina koji su se na nekoj plaži u Brazilu iz čista mira nasukali na obalu. Umjesto da odmah pritrče u pomoć, svi koji su imali ikakvu kameru u rukama počeli su snimati prizor. Neki mladići koji na plažu očigledno nisu ponijeli nikakvu tech opremu (a možda je i nemaju, ko zna?), pritrčali su i počeli ih vući u more.

E sad, znam da bez dotičnih snimatelja ne bi bilo ni ovako zanimljivog snimka, ali sam se zapitala: pa da li bi snimači uopšte pomogli delfinima da nije bilo spomenutih mladića ili bi hipnotisano nastavili snimati njihovu agoniju i smrt?

I tada mi je sinulo: ljudi polako, ali sigurno prestaju biti aktivni učesnici događaja. Mi događaje uglavnom hvatamo lećama svojih kamera, dokumentiramo ih i to uglavnom neselektivno, bez nekog reda i stvarne potrebe. Umjesto da uživamo u trenutku, potrgasmo se da bismo sve, pa i nešto što je tako obično kao odlazak na ručak, zabilježili u digitalnom obliku. Kad malo bolje razmislim, sve je to poprilično tužno.