Hajde da se igramo

Od predstojeće godine, kako je običaj, očekujemo sve najbolje, ali sudeći po tome kako je završila 2013., barem se gamerima loše piše. Početkom decembra je, naime, Google počeo primjenjivati agresivniji sistem označavanja nelegalnog i piratiziranog sadržaja koji vlasnicima autorskih prava omogućuje da lakše blokiraju neki video sa njihovim sadržajem, ako već ne mogu zaraditi na njemu. Inače, firma je ove godine pojačala napore da sa svojih servisa i pretraživača ukloni piratizirane sadržaje i linkove na iste, vjerovatno zato što im je dosadilo svako malo pravdati se pred američkim Kongresom i po sudovima – ipak se Google pokušava progurati kao odgovorna kompanija u Washingtonu, zbog čega i jesu potrošili 18 miliona US dolara na lobiranje u 2012. godini. Ali, za neke stvari, ni lobiranje nije dovoljno.

U slučaju gaminga, njihov najnoviji antipiratski potez najviše se odrazio na “Let’s play” prohode igara na YouTubeu – i to negativno kao atomska bomba. Radi se o prohodima u kojima autor videa, ponekad sa rječitim kolegom, prolazi kroz igru od njenog početka, pa do kraja, dajući duhovite komentare na gameplay. Lično, bježim od videa sa takvom naracijom kao bakterija od antibiotika, jer na milion njih možda imaju tri čiji autori znaju šta pričati. Ostali uglavnom stenju, prekidaju se u pola rečenice kao naši sportski komentatori i samo džaba kvare atmosferu igre. Međutim, nije poenta u tome. Autori prohoda koji ulože napor – kakav god da je on – da komentarišu i ocjenjuju igru smatraju da rade novinarski posao i često odluče monetizirati svoje video snimke, odnosno prijaviti ih za reklamni program na YouTubeu, pri čemu im onda ide dio novca od reklama. Mnogi tako zarađuju za život. E, sada su oni dobili stotine notifikacija da njihov sadržaj predstavlja kršenje autorskih prava, jer izdavači tvrde da je snimak gameplaya njihov, bez obzira na to ko ga je snimio. Radi ilustracije, to je isto kao kada bi proizvođač nekog naprednog telefona na osnovu intelektualnih prava htio nokautirati video u kojem je recenziran. Pare od oglašavanja umjesto u džepove nekih autora Let’s Play prohoda preusmjerene su u džepove proizvođača igara. Jedan od najpopularnijih, Bradley “theRadBrad” Colburn, koji ima milionsku publiku, usred ovog haosa na svom Twitter profilu u očaju je izjavio: “Polako mi oduzimaju svaki video kojeg sam uploadao od 2010. godine.”

Ko ih je, dakle, prijavio za kršenje prava na intelektualno vlasništvo? Mnogi su najprije skočili na teoriju da se radi uglavnom o firmama koje posjeduju licencu na muziku u igrama. Međutim, kompletna istina je daleko gora. Veliki dio napada na YouTube korisnike su izvršili izdavači igara – zabrinjavajuća stvar je to da neki od njih nisu usmjereni samo na prohode, nego i na intervjue te video recenzije igara, naročito one koje im daju lošu ocjenu.

Dalje, kompanije kao što su Sega, Nintendo, Microsoft, Naughty Dog (Uncharted, The Last of Us) i druge zabranjuju monetiziranje i u nekim slučajevima objavljivanje bilo kakvih gameplay snimaka, čak i za potrebe neprofitne recenzije. Ako na YouTubeu naletite na prohode njihovih igara koji autorima videa donose zaradu, to je samo zato što izdavači naprosto tolerišu takvo ponašanje i čekaju pogodan moment da udare YouTubere svom silom.

Naivan posmatrač ovih dešavanja, pa čak i naivni autori spornih videa će pitati: “Pa, zar prohodi i snimci gameplaya nisu reklama za igre velikih kompanija?”. Ovaaaaaj, jok! Izdavači to ne gledaju tako. Da pojasnim – ovakvo ograničavanje širenja gameplay demonstracija i prikaza igara ustvari nije ništa novo. Dizajneri i kravataši već godinama po poslovnim sajtovima i skupovima trve o tome kako potencijalni kupci – to jest, igrači – ne bi trebali previše znati o igrama koje bi mogli kupiti. Pod ono “previše”, zapravo misle da ne trebamo znati skoro ništa. Razlog? Smatraju da bi mogli biti odbijeni od kupovine kada vide kako igra izgleda van sterilnih marketinških demonstracija.

Tako je programer i vlasnik razvojnog tima Puppy Games, koji se odaziva na ime Caspian Prince, na svom web sajtu objavio tiradu protiv demo verzija igara. Prema njemu, igračima se možda neće dovoljno svidjeti gameplay u demou ili će se zasititi istog, pa zato neće ni kupiti punu verziju. Hm, to je, čini mi se, i čitava poenta demoa, jel’? Čovjek smatra da demoe treba potpuno zamijeniti napucanim trailerima u koje su utrpani najbolji momenti igre.

A, vjerovatno ste i sami primijetili da su danas demoi visokobudžetnih igara rjeđi od jeftinog maslaca. Ovaj indie dizajner je samo rekao ono što veći izdavači prešućuju. Primjeri kvalitetnih igara koje su se dobro prodale zahvaljujući demoima zgodno se ignorišu, kao što je slučaj sa stealth platformerom Gunpointom, koji je od svog dizajnera Toma Francisa napravio bogataša. I to nakon što su ga kolege iz industrije igara ubjeđivale da će objavljivanje demoa biti apokaliptično za njegovu karijeru.

Zbog svega toga, ovaj napad na gameplay snimke gledam kao produžetak napada na demoe. U prohodima je moguće “premotati” na sredinu igre i vidjeti kakva je situacija nakon dinamitnog početka kojeg je razvojni tim spremio za demonstracije na sajmovima i početni utisak za recenzente. Kompanije se vode logikom da se većina ljudi neće truditi snimati gameplay čitave igre ako im one presijeku dotok zarade od toga.

Igre nisu pasivna zabava kao filmovi i muzika. Igre ne možete iskusiti tako što ćete ih upaliti i otići u kuhinju, nego ih morate sjesti i odigrati. Dokaz da je čitav slučaj farsa je to što su igre prihvaćene kao elektronski sport. Profesionalni igrači dobivaju radne vize u Americi samo na osnovu toga što se takmiče u igraćim turnirima. Igre su u tom slučaju definisane kao virtuelne arene u kojima gameri imaju slobodu da demonstriraju svoje skillove. Na osnovu toga, svaki gameplay video je individualni performans igrača u virtuelnoj areni i kao takav je djelo autora videa, a ne kompanije koja je proizvela igru. Ako ćemo cjepidlačiti, jedino što bi iz prohoda valjalo izbaciti jesu cutscene.

Neka se industrija odluči šta će biti – performans cyber atleta ili pasivna zabava.