KOLUMNA: Kukavice iza računarskih ekrana

Charles Bukowski rekao je da feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrisale u društvo. Ova izjava je dokaz da ni najveći umovi današnjice nisu imuni na povremene nekontrolisane izljeve idiotizma.

Jer, postoji jedan poseban osjećaj, onaj osjećaj da vam procjenjuju i unaprijed potcjenjuju svaku riječ čekajući da pogriješite, pa da vas mogu ismijati. Taj osjećaj mahom poznaju samo žene. Muškarcima je stran. Posebno žene rođene na Balkanu, gdje je patrijarhalnost duboko ukorijenjena u naš DNK, osjete ovo potcjenjivanje, ali ni "napredne" zemlje nisu baš toliko napredne kada je riječ o ravnopravnosti spolova. Ne jednom sam se našla u situaciji kada sam morala ustati u odbranu svog mišljenja samo zato jer sam žena. Čast izuzecima, naravno, ali sada su ženomrsci dobili jedan novi alat koji im omogućava da bez ikakvih posljedica uznemiravaju žene i prijete im samo zato jer su to što jesu - žene. Taj alat su društvene mreže.

Posebno svjetlo palo je nedavno na Twitter, kada je voditeljica sa BBC-a, Fiona Bruce, protestvovala protiv mizoginističkih izjava usmjerenih ka slavnim i renomiranim ženama kao što su dobitnica zlatne olimpijske medalje Rebecca Adlington ili spisateljica i aktivistkinja Caroline Criado-Perez. I jedna i druga bile su mete bullyinga preko Twittera i još uvijek su, a Criado-Perez prima i prijetnje silovanjem zbog svojih političkih stavova. Tom prilikom Bruce je izjavila da joj nije jasno zašto neki muškarci misle da mogu o ženama reći i napisati šta god požele? U stvari, i ja se isto pitam.

Kako je samo lako preko Twittera pisati gluposti. Tada ne gledaš u oči onoga koga vrijeđaš, a uvrijeđen pogled teško je izdržati.

Glas o još jednoj nevjerovatnoj gluposti stiže iz San Francisca: suosnivačica Tinder mobilne aplikacije za zabavljanje, tužila je svog nekadašnjeg šefa i također suosnivača Justina Mateena, zbog, između ostalog, neprikladnih privatnih poruka koje joj je dotični slao dok je radila  za ovu firmu.

Whitney Wolfe u tužbi protiv Tindera navodi da joj je Mateen oduzeo titulu dopredsjednice marketing službe, rekavši joj pri tome, da to što za suosnivača imaju dvadesetčetvorogodišnju djevojku čini da kompanija izgleda kao vic. Iako je istragom utvrđeno da je Wolfe dobijala neprimjerene poruke od šefa, to branioce nije spriječilo da stanu u odbranu Mateena rekavši da je ipak riječ o privatnim porukama. Iako živimo u 21. stoljeću, iako žene mogu glasati i mogu raditi, čak i u nekim IT kompanijama koje bi teoretski trebale biti nosioci promjena nabolje na svim životnim poljima – čak i u njima žene su označene kao manje vrijedne. Prema najnovijem CTI-jevom izvještaju o položaju žena u IT industriji, skoro trećina naučnih i tehnoloških predvodnika misli da žena ne može doći do vrha na ljestvici uspjeha.

"Čak i kada je riječ o pretpostavljenima koji su u poziciji da naprave promjene nabolje za žene u svojim kompanijama – oni ipak ne osjećaju da to mogu uraditi", rekla je Laura Sherbin, voditeljica istraživanja za CTI. Situacija je takva da više od četvrtine žena u IT industriji u SAD-u kažu da se osjećaju kao da stoje u mjestu kada su njihove karijere u pitanju, a sličan postotak je i u slučaju zaposlenica u Indiji i Kini. Zapravo, većina žena obuhvaćenih ovim istraživanjem, razmišlja o skorom odlasku iz tehnoloških kompanija u kojima su zaposlene.

U svojih dvadest i devet godina života primjetila sam da se u ženske sposobnosti skoro uvijek sumnja, a primjetila sam i to da mnogi muškarci misle da imaju pravo da im upute seksističke i omalovažavajuće poruke preko društvenih mreža bez navođenja argumenata za iznesene uvrede. Žene se moraju dva puta žešće dokazivati kao direktorice, naučnice, sportistkinje, književnice – pa i onda kada znaju sve o svom području rada.

Čak i pojedini muškarci koje cijenim (ili sam nekada cijenila zbog njihovog talenta) povremeno iskoriste društvene mreže za, kako ih ja zovem – "moždane povraćotine". Jedan od njih je i Stephen King, koji je otvoreno i jako eksplicitno pismo Dylan Farrow, u kojem je opisala navodno seksualno zlostavljanje od strane Woodyja Alena, označio kao, citiram: "Palpable bitchery". Lijepo. I to dolazi od lika koji je toliko plašljiv, da njegova supruga istjeruje šišmiše iz njihove kuće, ubija bube i vodi, po svoj prilici, jedan fajterski život. Kako je samo lako preko Twittera pisati gluposti. Tada ne gledaš u oči onoga koga vrijeđaš, a uvrijeđen pogled teško je izdržati.

Prošle godine, programerka Zoe Quinn postavila je svoju igru "Depression Quest" na Greenlight kako bi je mogli uzeti u obzir za distribuciju preko Steama. And all hell broke loose. Pored toga što je nakon postavljanja igre primila nekoliko seksualno uznemiravajućih poziva zbog kojih je morala promijeniti broj telefona, poruke koje su kao odgovor na njenu igru poslali gameri više su nego zabrinjavajuće. Navest ću samo jednu: "Sve žene su ku.ve koje nemaju pravo biti depresivne. Mogu samo izaći na ulicu, leći sa otvorenom rupom pa da bilo koji muškarac dođe i riješi im sve probleme. Ali one bi i dalje bile depresivne, jer su sve glupe ku.ve". Ni ostali komentari nisu ništa bolji. I pitam se, ma koji je ovo štakor? Baš me zanima da li bi bio u stanju reći nešto ovakvo nekome uživo?

Već sam pisala o tome kako se ne slažem sa stavom feministkinja o likovima u igrama i seksističkim šalama i vicevima, jer smatram da je zabava – zabava, te da ne treba izgubiti sav smisao za humor u grčevitoj borbi za ženska prava. Ovdje je riječ o tome da su društvene mreže omogućile pojedinim muškim izrodima da iskaljuju svoje frustracije na ženama bez ikakvih pravnih posljedica. Drago mi je što su žene koje imaju respektabilne karijere napokon započele otvoren rat protiv mizoginije preko društvenih mreža, jer to predstavlja samo prvi korak ka tome da mizoginisti bar počnu držati jezik za zubima. Vrijeme je da se žene počnu zalagati za promjene na ovom polju, a ne da se bave veličinom grudi Lare Croft.