Mliječni restoran

Znate, pita je jedna od glavnih stvari oko kojih se vrti život u Bosni i Hercegovini. Kada uđete u autobus ili prošetate po pijaci, postoji velika šansa da ćete čuti nekoga kako priča o piti i kako je “jučer jeo krompirušu s kajmakom”. Šetajući pored rijeke, vrlo je lako moguće da je najmanje 70 posto masnih papira koje ćete ugledati bačene uz njeno korito služilo za nošenje bureka. Ljudi pričaju o pitama čak i kada odu na ćevape. Živa istina. Ako krenemo od one da su “sve pite pitice, a jedino je burek pitac”, sasvim je jasno da se objekti u kojima se prodaju pite moraju zvati buregdžinice, što je čak i logično imajući u vidu da riječ “burek” generalno znači “jelo od jufke”, mada kod nas podrazumijeva isključivo jednu vrstu istog – ono s mesom. 

Prema tome, iskusni jedači pita vrlo dobro znaju da se moraju kloniti buregdžinica na kojima svijetli znak “Mliječni restoran”. Kakav, ba, mliječni restoran?! Mliječni restoran – sladoled, poslastice od slatkog vrhnja i kajmaka. Takav naziv za mjesto u kojem se prodaju pite znači da njegov vlasnik smatra da su vrhunac njegove ponude sirnica, jogurt i slične bedastoće, a ne burek koji se izležava u centru svega toga. Naime, svi ljudi streme ka burečnom stanju svijesti, ali na putu do tamo ponekad se odluče za sirnicu i krompirušu ako su tople i lijepo izgledaju, ako nemaju para za burek ili naprosto, ako im je to jutro prahnulo da se hrane malo zdravije. 

Kada vidim da se neka buregdžinica zove “Mliječni restoran”, odmah znam da ljudi odgovorni za njega ne poznaju dovoljno naš burek, tržište za kojeg ga prave, pa samim time ni pitu kao civilizacijsku pojavu. U nečemu takvom očekivao bih da nađem milk shake, a ne jelo od mesa i tijesta u kojem nema ni trunke mlijeka ni po kojem razumnom receptu na svijetu, osim ako računate frtalj maslaca koji ide u zaljev. I istina, burek iz takvih restorana je redovno gori nego kod nekoga ko razumije smisao tog jela i ko je svjestan pozitivne energije, životnih vrijednosti i sretnih uspomena kojima zrači natpis “Buregdžinica”. Redovno bude: ili premastan ili se osjeti na mačke ili jednostavno ne možete ni lupom pronaći meso u njemu. Sasvim je moguće da ćete čak dobiti neku splačinastu verziju bureka u kojeg je neko izlio čašu vrhnja ili ga napravio od kupovnih kora.

E, isto tako, kada sam vidio da J. J. Abrams snima novi Star Trek – svaka čast Abramsu, čovjek je evidentno talentovan... za nešto – ali, kada sam vidio da on to radi i to s kakvim scenaristima (onima iz Transformersa, f..k yeah! Not!), naprosto sam znao da će to biti neko mlako govance koje neće biti ni blizu starih serija, pa ni filmova. Abramsov Star Trek je “mliječni restoran” Star Trekova. 

Sva magija Star Trekovog svijeta i živopisnih rasa je pod Abramsovom palicom nestala. Umjesto istraživanja egzotičnih pojava i oblika života u svemiru, čovjek je čitav setting sveo na nekoliko nabrijanih ljudi i njihovo ganjanje kao da je cjelokupni univerzum školsko dvorište od 50 kvadratnih metara. Umjesto toplih boja i likova koji su pokušavali prevazići nedostatke svojih agresivnih predaka, dobili smo hladnu kompjutersku grafiku koja izgleda kao nešto s Cartoon Networka i ljuljanje Enterprisea u warpu kao da je na talasima mora za vrijeme oluje, a sve dok se njegova posada nagurava, nazivaju jedni druge seljačinama i trče po brodu kao muhe bez glave umjesto da koriste turboliftove. Dosadašnje Star Trek igre su uglavnom bile otužne kvalitete, uprkos tome što ih je tokom proteklih par decenija izašlo više od trideset. Od tih tridesetak, svega su dvije i po za koje je moguće bez oklijevanja reći da valjaju: Star Trek: Bridge Commander, Elite Force 1 i ona napola dobra, Elite Force 2. A, zahvaljujući činjenici da je J.J. Abramsov ekstremno dosadni Star Trek Into Darkness, inače poznat i kao “Benedict Cumberbatch: svjetska atrakcija s dvije noge i dvije ruke”, zaradio preko 450 miliona dolara, možemo se prestati nadati da ćemo ikada više i dobiti kvalitetnu Star Trek igru. Ljudima koji su u posjedu prava na ovu franšizu očigledno je samo stalo do zarade, a ne i do toga da, kao prije, pokušaju progurati intrigantnu i pozitivnu viziju budućnosti, pa makar ona u početku i ne bila posebno popularna. 

Na kraju krajeva, dokaz za to ne treba tražiti dalje od prošlogodišnjeg užasa po imenu “Star Trek The Video Game”, koji je bio nahypean zbog činjenice da ga je pravio Digital Extremes (The Darkness 2, Warframe) i zbog labave povezanosti s Into Darknessom. Glavešine su igru najavljivale na sljedeći način: “Možete biti pravi-pravcati Kirk i šetati Enterpriseom”! Da vidimo. Pokrećem je i pokušavam šetati brodom, kad ono – paf! – nevidljivi zid. I to ne bilo kakav nego u vidu posade koja se zalijepila za pod kao da ima vreće brašna u čizmama. Kapetan kojem neće da se sklone s puta – ako vas je zanimalo koja je to najljenije napravljena igra u novijoj historiji, ne tražite dalje.

Linearan kao dvanaestopalačno crijevo, Star Trek The Video Game vrijeđa inteligenciju igrača zadacima tipa “Dođi do lansirne rampe” i zatim, “Uđi u shuttle”, kao da možete skrenuti i metar sa zadane putanje do prokletog shuttlea. Zaboravite disciplinovane oficire Federacije. Vulkanci se ovdje trzaju, galame i nerviraju. Kapetan Kirk se ponaša kao dijete u obdaništu. Akcija ne odmiče dalje od kopiranja Mass Effecta. Komandni most izgleda kao sastajalište pimpova, zajedno sa svjetlećim disko podom. Eksplozije? Ima ih toliko da je sve jedna velika eksplozija fekalija. Simon Pegg, glumac novog Scottyja, javno je poručio razočaranim fanovima starih serija: “Odje..te”. Najgore od svega je to što je igra čak i takva imala bolju i egzotičniju priču od filma: Enterprise kreće u potjeru za kradljivcima iz reptiloidne rase Gorn i ulazi u njihovu galaksiju. Čitava igra je loša, ali kada se čovjek malo odmakne i sagleda širi koncept priče, može vidjeti da je ona pet puta bolja od Abramsovih filmova. Ali, srezana je ambicijom jednog priljepka. 

Kad vam kažem, ima da plačemo za Klingon Honor Guardom.