KOLUMNA: Ako želite biti đubre, pritisnite "kocku"

Hodam Chicago-om, uključujem Profiler app i počinjem skenirati ljude. Iznad čovjeka srednjih godina sa brkovima i šeširom, koji sjedi na klupi u parku, pojavljuje se plava kockica – u Watch Dogs, to znači da se tog čovjeka isplati hakirati jer mu možete ukrasti nešto vrijedno. Ipak, pored te informacije, Profiler daje i info o tome kako se ljudi zovu, šta rade, koliko zarađuju godišnje i određeni interesantni element njihove ličnosti. U ovom slučaju, Samuel Watson je jučer izgubio posao... i ja pritišćem "kockicu" na DualShock 4 kontroleru i kradem mu 700 USD sa računa. Ayn Rand bi bila ponosna - jer prema njoj: "da bi civilizacija uspjela, moralnost altruzima mora nestati"!

Ukratko, po svim pisanim i nepisanim normama moralnosti i dobrog odgoja, ja sam upravo ispao masivan gad. Međutim, uhvatio sam se na momenat kako razmišljam o tome, a onda sam počeo općenito razmišljati o tome zašto, zapravo, u igrama nema mjesta takvom moralnom djelovanju. Razlog je vrlo jednostavan – to su dva potpuno različita svijeta u kojima djeluju različiti nivoi moralnosti, pa stoga nema smisla ni da ih upoređujemo.

Jer bez obzira šta vam kažu dušebrižnici – moralnosti nema mjesta u igrama. Zapravo, barem nema mjesta za ovu našu realističnu, vječito sivu, a nikad crno-bijelu, komplikovanu, individualnu, grupnu, religijsku i društvenu moralnost. U igrama te dimenzije ne postoje, jer igra poznaje samo svoju internu moralnost – ali i realnost – koja načelno nema odjeka u stvarnom svijetu. Upravo to je najveći problem kada se razni nemili događaji iz modernog svijeta, poput djevojaka koje su ubile svoje kolegice iz škole zbog Slendermana ili maloljetnih tinejdžera koji su izvršili strašne zločine i potom dovedeni u vezu sa "prevelikim igranjem Call of Duty-a" počinju povezivati sa videoigrama. Jer, bez obzira koliko to možda bilo ružno za reći – ali ako radite takve stvari, igre nisu krive, već ste jednostavno nezreli, glupi, potencijalno i mentalno nestabilni i pri tome apsolutno psihotični. Što, u stvarnom svijetu, ima itekako velike posljedice. Sa druge strane, u Watch Dogsu ih nema.

Jer, ako pregazim nekoliko pješaka dok sam u potjeri za neprijateljima, značajno će mi se smanjiti moj status "dobroćudnog" vigilantea, te ću morati spriječiti još nekoliko zločina da bih opet bio u svom "najboljem izdanju". Izbor je vrlo jednostavan, i uvijek je binarni – bez obzira šta i koliko stvari uradite, sve će se svesti na jednu ili drugu, dobru ili lošu stranu. Jer Watch Dogs, kao i većina drugih igara, uključujući i uvijek spominjani Mass Effect, daje vrlo jasan izbor ko možete biti i šta možete i morate uraditi da biste bili jedna ili druga krajnost – sve između su sjene i prilike izbora, ali ona ogromna siva moralnost iz realnog svijeta ovdje nema mjesta.

Samo se sjetite činjenice da svi mi svakodnevno lažemo, petljamo, radimo, volimo, popuštamo, ali i tvrdoglavo ne dozvoljavamo da neko utiče na nas, bez da to nekad ima neke velike, dalekosežne posljedice (najčešće da, ali neki su sretniji / spretniji od drugih). Ukratko, naša moralnost utiče na nas na hiljade načina i određuje naše ponašanje svakog dana. S druge strane, u igrama se gubi čitav taj srednji, mesnati, socijalno konstruisani dio, jer igre imaju vrlo jasan moralni sistem kako se treba i ne treba ponašati. Nietzsche kaže kako je "strah osnova svake moralnosti" – stoga, zbog svoje nekažnjivosti i nedostatka realne kazne, nedostatak moralnosti u igrama nam uopšte ne predstavlja ozbiljniju prijetnju. Ukratko, to je razlog zašto je sasvim prihvatljivo za mene da u Watch Dogs-u pokradem čovjeka kojem je dijagnosticiran rak i da ubijem 100 policajaca da bih završio svoju misiju, ali mi u stvarnom životu nije OK čak ni preći na crveno svjetlo za pješake, jer znam da me čeka kazna od 50 KM ako naletim na nekog jako neraspoloženog predstavnika policijskih organa.

Dinamika slobode ljudskog ponašanja u igrama, kao i potpuna suvišnost postavljanja morala u iste se možda ponajbolje vidi u multiplayer igrama kakve su Call of Duty i DayZ. Call of Duty ima jasan set pravila igre, načine šta i kako trebate uraditi da biste pobijedili, te koji su vaši ciljevi. Da, od vas se traži da ubijate civile na aerodromu – ali to je "shock-value" mehanika kojoj ne trebate (i ne možete!) dodati bilo kakvu moralnu vrijednost jer ona postoji IZVAN realnog svijeta. S druge strane, igre poput DayZ ne daju bilo kakav cilj, bilo kakve upute ili nešto slično – igra vas stavlja u poziciju gdje trebate istražiti svijet i preživjeti – ali će nedostatak čak i nekog uskog okvira djelovanja kakvog imate u CoD-u dovesti do toga da radite i deset puta gore stvari.

Igrači u DayZu jako puno komentarišu o svim gadostima, ludostima i ludilima kroz koja ih znaju natjerati drugi igrači – od toga da jedni druge linčuju, koriste kao lovinu, te ubijaju noobove čisto iz zabave i namjerno ih maltretiraju. Ipak, u igri ima dosta i onih koji, u skladu sa Schopenhaureom, podsjećaju kako je "suosjećanje osnova svake moralnosti" -  veliki broj igrača nesebično pomaže, trude se da budu prijateljski naklonjeni i udružuje se sa novajlijama ne bi li izdržali jedan dan duže.

Ove "pozitivne" tendencije namjerno navodim jer su one u stvarnome životu još rjeđe nego ove "zle". Naime, jedina paralela koju možemo napraviti između stvarnog života i igara je da je u oba slučaja jako lako biti zao. Biti dobar zahtijeva trud, a još ako vam okolnosti i ne dozvoljavaju da budete nešto posebno dobri, moralna skala će se itekako brzo adaptirati i podesiti tako da svoje "loše" izbore zapravo posmatrate kao dobre. Međutim, sve dok uspješno možete razdvojiti činjenicu da u životu nema respawna, reload dugmeta i da vaši izbori, za razliku od onih u Mass Effectu, imaju ogromne implikacije na vašu budućnost, onda se ne trebate brinuti oko toga da li ste psihopata samo zato jer ste hackovali bankovni račun osobe kojoj je dijagnosticirana leukemija.

Jer, to je i bila poenta developera, da vas natjeraju da se zapitate da li je to OK, ali i da znate napraviti granicu i podesiti svoju moralnu skalu u skladu sa situacijom u kojoj se nalazite. Zbog toga vas ne treba čuditi postojanje nekoga poput mene, ko hladnokrvno pljačka sve redom dok se šeta ulicama Chicaga. Jer, na kraju krajeva – who can stop me?