RECENZIJA: Shadow Tactics: Blades of the Shogun

Sjećate li se kojim slučajem legendarnih Commandosa ili njihovih spiritualnih nasljednika predvođenih dobrim starim Desperadosom? I dok će se oni stariji među vama na to pitanje osmjehnuti sa sjetom u očima, jedina reakcija koju očekujem od omladine je dizanje obrve, jer sam prilično siguran da nemaju pojma o čemu govorim i kakve su taktičke bisere propustili odigrati. Naime, u pitanju su bile izometrijske stealth igre u kojima smo vodili više različitih likova sa kojima je trebalo rješavati kojekakve probleme - u Commandosima je to bilo demontiranje nacističke vojne mašine, a u Desperadosu izigravanje kauboja, pri čemu je svaki od igrivih likova imao vlastite prednosti i mane. Jedni su tako bili sposobni nositi onesvještene i mrtve protivnike, drugi su na raspolaganju imali snajpere za eliminacije udaljenih meta, a treći su se mogli maskirati u protivnike i tako olakšati infiltraciju ostatku svoje ekipe.

Eh, upravo tom zaboravljenom podžanru stealth igara pripada i Shadow Tactics: Blades of the Shogun, iza čijeg se neinspirativnog imena krije vrhunska taktička poslastica koja će obradovati sve fanove Commandosa i Desperadosa, ali i sve ljubitelje šunjanja koji će tek nakon ove igre poželjeti da zaigraju spomenute klasike.

Kao i Commandos, Shadow Tactics se igra iz izometrijske perspektive i daje vam priliku da upravljate grupom likova sa kojima se trebate šunjati i tiho eliminisati protivnike kako bi stigli do cilja. No, za razliku od svojih spiritualnih prethodnika, Shadow Tactics donosi potpuno drugačiji setting - radnja igre se odvija u feudalnom Japanu, a postava likova koje ćete voditi uključuje kojekakve nindže i samuraje. Hayato je tako klasični nindža, koji će protivnike eliminisati katanom i šurikenima, Aiko će moći privremeno zaslijepiti protivnike ili se maskirati u gejšu koja se može nezapaženo kretati među običnim stražarima, dok je Mugen predstavnik samuraja, koji za razliku od ostalih likova iz ekipe može nositi po dva protivnička tijela, ili brzinski eliminisati cijele grupe neprijatelja sa svoje dvije katane.

Jedan od ključnih članova vašeg tima je i stari Takuma, koji će, kada ne bude izigravao timskog snajperistu, uz pomoć svog pripitomljenog rakuna Kume ometati cijele grupe protivnika, na taj način omogućujući ostatku tima da lakše obavi svoje zadatke.

Sve te njihove vještine i gadgete ćete morati redovno upotrebljavati i pametno kombinovati kako bi se što tiše i efikasnije prošunjali do svog cilja. A to neće biti nimalo lako - gadgeti koje koristite su uglavnom dostupni u izuzetno ograničenim količinama (Hayato npr. ima samo jedan šuriken, koji nakon korištenja mora izvaditi iz protivničkog tijela), a protivnici su opasni i teško ćete im pobjeći ako vas otkriju, pogotovo kada u obzir uzmete i činjenicu da će im se, odmah nakon dizanja uzbune, pridružiti i neznatna pojačanja.

Štaviše, nakon uzbune protivnici će na teren često poslati i nove patrole, koje će tu ostati i nakon što se situacija smiri, a primjetiće i propuste u straži ukoliko npr. eliminišete određenog stražara koji svako malo komunicira sa svojim kolegama.

Pored toga, prepreku će vam praviti i sami nivoi - mape u igri su prilično velike i uglavnom jako dobro dizajnirane, sa patrolama i stražarima koji ne ostavljaju previše mjesta za infiltraciju. Tako ćete stalno morati paziti ko sve koga (i kada!) vidi, usput obraćajući pažnju na potencijalne prilike da se ušunjate u protivničku bazu tokom onih par sekundi dok obližnji stražari pričaju sa oficirom koji patrolira okolo.

1/1

Ovdje moram priznati i to da su mi neke od misija sa kraja igre bile teže nego sam očekivao, što će reći - prokleto teške. Zadnju čak nisam ni završio, iako sam došao do njenog samog kraja. Naime, napredujući milimetar po milimetar, nakon tri i kusur sata i pred sami “okršaj” sa finalnim “bossom”, shvatio sam da sam ostao bez ijednog metka i bez gadgeta koji su mi neophodni da situaciju riješim bez opšteg krvoprolića. I pri tome mislim na krv svojih likova, naravno.

No, uprkos tome, Shadow Tactics me je istinski oduševio. Količina stealth sistema, njihova isprepletonost, kao i razna poboljšanja dokazane Commandos/Desperados formule koje igra nudi su zaista za svaku pohvalu. Uzmite za primjer protivnička vidna polja, koja su tradicionalno označena jednostavnim trokutom, samo što taj trokut u ovoj igri ima dva dijela - u onom svjetlijem i bližem protivniku, bićete zapaženi šta god da radite, dok ćete u onom tamnijem i daljem od protivnika moći čučnuti kako bi izbjegli njihov pogled. Na to se onda nadovezuju i sposobnost određenih likova da protivnička tijela nose u čučnju (što vam otvara mogućnost da onesviještena i mrtva tijela sakrivate i ispred protivnika koji bi vas inače primjetili), ali i opcija da bilo gdje na mapi aktivirate specijalni marker, koji će vam na jednostavan način prikazati ko sve od neprijatelja vidi taj dio mape.

Osim što izgleda odlično, igra ima i solidan soundtrack, a nudi i opciju da je zaigrate sa jako dobrim japanskim voiceoverima, što upotpunjuje audio-vizuelno iskustvo na najbolji mogući način.

I ne, navedena opcija igru ne čini lakšom, već predstavlja samo još jedan od alata koje ćete koristiti prilikom taktiziranja, obzirom da i dalje morate detaljno isplanirati koga i kada tačno eliminisati, jer slabo koji stražar nema vlastitog anđela čuvara, iliti drugog stražara koji redovno gleda u njegovom smjeru.

U takvim pak situacijama, na scenu stupa posebni shadow mod, koji vam omogućava da likovima iz svoje družine izdate određene naredbe, koje će oni potom izvršiti istovremeno. Imate problem sa trojicom protivnika koji jedan drugog ne ispuštaju iz vidnog polja? Aktivirajte shadow mod i recite jednom od svojih likova da protivnika najbližeg sebi eliminiše bodežom, drugom da udaljenog stražara sredi šurikenom, a trećem da snajperistu sa obližnjeg tornja sredi vlastitim snajperom. Zatim pritisnite Enter i voila - sva tri problema će u istoj sekundi postati stvar prošlosti.

Svemu tome dodajte i različite tipove stražara, koji će na drugačije načine reagovati na određene situacije (samuraji recimo neće skrenuti sa svoje patrole kako bi pokupili sake sa kojim možete privući obične stražare), povremene prilike da protivnike eliminišete poput Agenta 47 (tako što ćete im npr. na glavu baciti saksiju cvijeća sa obližnjeg balkona), ali i misije koje se odvijaju po noći i po snijegu (kada stražari imaju manji vidokrug, odnosno kada prate tragove koje vaši likovi ostavljaju u snijegu, respektivno) - i dobićete evoluiranu verziju ionako odličnog šunjanja u kojem smo uživali prije 15-ak godina u Commandosima i njima sličnim igrama.

Naravno, Shadow Tactics ima svojih mana - pored nivoa težine koji (barem naizgled) zna biti i pretjeran, tu će se naći i poneki bug, kada vaši likovi zapnu jedni za druge, ili se malo spetljaju dok im pokušavate narediti da eliminišu određenog stražara. A kada se već žalim, dodaću i to da bi u igri bilo lijepo vidjeti i interijere, ili recimo mogućnost vezanja onesviještenih likova, obzirom da se bude jako brzo i odmah vraćaju na svoju poziciju, što me je još u prvoj misiji obeshrabrilo od non-lethal pristupa igri.

Ali hej, ako ga kupite i zaigrate - što bi obavezno trebali uraditi ako imalo volite stealth igre - Shadow Tactics bi mogao uspjeti na tržištu i ohrabriti ekipu iz Mimimi Productionsa i Daedalic Entertainmenta da nam kroz koju godinu isporuče još veći i još bolji nastavak.

http://www.shadow-tactics.com/