RECENZIJA: The Last Guardian

Fumito Ueda je jedan od onih vizionara koji su sebi još davno osigurali mjesto u panteonu game dizajna. A kako i ne bi, kada iza sebe ima klasike kao što su ICO i Shadow of the Colossus, koji su inspirisala brojne umove i promijenili nebrojene živote. I nemojte misliti da pretjerujem - uzmite samo za primjer Hidetaku Miyazakija, koji je, nakon što je odigrao ICO, odlučio napustiti svoj dobro plaćeni programerski posao u Oracleu kako bi se okušao u dizajniranju igara, da bi nam, nekoliko godina kasnije, podario legendarni Souls serijal i veličanstveni Bloodborne.

Stoga vas ne treba čuditi što su ovih dana sve oči uprte u Uedino novo čedo - i što je u pitanju još jedan zaista poseban naslov.

Iako je The Last Guardian spiritualni nasljednik ICO-a i Shadow of the Colossusa, sa kojima dijeli nemali broj sličnosti, pred nama je avantura drugačija od bilo čega što smo do sada imali priliku zaigrati. U igri tako preuzimate ulogu dječaka koji se jednog jutra budi u pećini, gdje pronalazi mitsko biće nazvano Trico, koje će ga ubrzo početi pratiti i sa kojim će potom pokušati pobjeći iz misterioznih ruševina u kojima ni sam ne zna kako se zatekao.

Reći bilo šta više o priči bi bilo zaista šteta, jer je ona - pored toga što je intrigantna - i ovaj put ispričana na minimalistički način i ostavlja mjesta za interpretaciju. Što se pak tiče gameplay sistema i mehanika, The Last Guardian je možda najlakše opisati kao platformer u stilu ICO-a, u kojem će vam umjesto Yorde, društvo praviti ogromni Trico, koji u sjećanje priziva nezaboravne kolose iz Shadow of the Colossusa, obzirom da se na njega možete - a često i morate - penjati kako bi napredovali dalje.

1/1

Istina, pored unikatnih zagonetki i platformerskih segmenata u kojima dječak i Trico moraju sarađivati, tu će biti i nešto staromodnijih zagonetki i platforminga, što je možda i jedina mana igre. Isto tako, povremeno bi mogli naići i na rijetke bugove, a bogme i probleme sa kamerom, koja ponekad ne uspijeva držati korak sa dva potpuno različita, ali igri podjednako bitna bića. No, ništa od toga vas neće spriječiti da uživate u nevjerovatnoj atmosferi, koju Uedina tradicionalno minimalistička estetika i savršene animacije kretanja likova dižu do neslućenih visina.

I nisu samo estetika i animacije ono što The Last Guardian izdižu iznad ostalih igara - atmosferi još i više doprinose vrhunska umjetna inteligencija, sa kojom su developeri udahnuli život Tricou, ali i veza koju će dječak i Trico graditi polako ali sigurno. Tricoa ćete tako već od prve minute posmatrati kao pravo živo biće, a ne kao samo još jednog lika iz igre, a razvoj njegove veze sa dječakom ćete primjetiti kako u samim gameplay mehanikama, tako i u vlastitim emocijama i načinu pristupa igri.

No, baš kao i sa pričom, reći bilo šta više o toj vezi bi značilo oduzeti vam priliku da sami uživate u otkrivanju njenih čari, koje zapravo i čine srce igre, tako da ću recenziju polako privesti kraju na onaj pretenciozni način koji ni sam ne volim vidjeti tako često - preporučivši vam da igri pristupite naslijepo, bez gledanja trailera i čitanja kojekakvih opsežnih analiza.

Na kraju krajeva, kada se kroz deceniju ili dvije uhvatite kako uživate u predivnim i nesvakidašnjim igrama čiji kreatori su bili inspirisani Uedinim opusom, možda se sjetite ovog teksta i trenutka kada sam vam preporučio da i sami prvom prilikom zaigrate The Last Guardian i iskusite sve ljepote još jednog bezvremenskog Uedinog remek djela.

https://www.playstation.com/en-us/games/the-last-guardian-ps4/