Koliko god vas Internet htio uvjeriti u to, Assassin’s Creed Unity nije bio totalni užas. Istina, imao je svojih problema - i to gomilu njih, od narativnih, preko mehaničkih, pa do tehničkih - ali se ispod svega toga krila igra koja je mogla koliko-toliko zabaviti fanove serijala i ljubitelje virtuelnog historijskog turizma.

Zašto spominjem Unity? Pa, Syndicate je skoro nemoguće posmatrati kao odvojenu cjelinu, jer je stigao nedugo nakon Unityja i jer je upravo na njemu da popravi narušeni imidž Assassin’s Creeda, kako u očima razočaranih fanova, tako i u očima generalne gaming populacije.

A po svemu sudeći, izgleda kako bi mu to moglo i poći za rukom.

Assassin’s Creed Syndicate nas vodi u London u jeku industrijske revolucije - godina je 1868. i horizont se guši u smogu kojeg bljuju ogromni dimnjaci, ispod kojih se pak kriju fabrike u kojima je gomila djece prinuđena na rad. U isto vrijeme, ulicama vladaju bande i poneki prodavač misterioznih lijekova, od kojih ljudima baš i nije puno bolje. Naravno, za sve te i druge nepravde u Ubisoftovoj novoj viziji Londona su krivi Templari, čije ideje o upravljanju gradom i njegovim stanovnicima se baš i ne poklapaju sa onima koje zagovaraju Assassini. I naravno da je upravo na vama da ih sve ispravite i London oslobodite od mrske templarske čizme.

Pomalo ironično, to ćete postići vođenjem vlastite bande i angažovanjem oslobođene djece kao špijuna i džeparoša (hmm, kada malo bolje razmislim, nisam siguran da li ih je igra ikada predstavila kao džeparoše ili tek kao scavengere koji bi vam povremeno donijeli šačicu resursa neophodnih za crafting; bilo kako bilo, sve što ćete od toga u igri vidjeti su klinci na ulicama koji vam daju spomenute resurse).

A priča o bandama me dovodi do… pa, priče Assassin’s Creed Syndicatea, koja prati brata i sestru Jacoba i Evie Frye na njihovim londonskim avanturama.

Jacob i Evie će tako na početku igre stići u London sa namjerom da ga oslobode od Templara, ali i da pronađu izgubljeni Piece of Eden artifakt. Pri tome će se Jacob fokusirati na eliminisanje templarskih lidera i vođenje vlastite bande, dok će se Evie posvetiti traženju spomenutog artifakta.

I dok sama priča nije ništa posebno (sve smo to već vidjeli u Creedu: Templari žele kontrolisati ljude, misleći da su najpametniji, a Assassini se prave plemeniti, zalažući se da ljudima ponude više slobode), svidjelo mi se kako je igra uokvirila svoja poglavlja. Naime, nakon što u jednom poglavlju Jacob eliminiše određenog Templara, Evie će u idućem poglavlju stići u naselje kojim je dotični upravljao kako bi stvari dovela u red i kako bi počistila nered koji je Jacob ostavio iza sebe.

U igri ćete voditi i Jacoba i Evie, a prebacivanje sa jednog lika na drugog vam je dostupno u skoro svakom trenutku, tako da ćete više-manje sve sporedne misije i aktivnosti moći obavljati sa bilo kojim od njih. Sa druge strane, glavne misije ćete morati odigrati sa onim likom kojeg vam igra dodijeli.

Isto tako me se dojmio i njihov bratsko-sestrinski odnos i konstantno zezanje na međusobni račun, što kompletnoj igri daje nešto vedriju notu i industrijsku atmosferu čini podnošljivijom.

Naravno, Syndicate - kao i svaki Assassin’s Creed koji drži do sebe - ima vlastitu dozu historijskih ličnosti i stvarnih lokacija, pa ćete tako u igri uživati u pogledu na Big Ben, Buckinghamsku palaču i St. Paulovu katedralu, a usput ćete sresti i mnoge poznate face. Charlesu Darwinu ćete recimo pomoći da pronađe kreatore one poznate karikature, Alexander Graham Bell će vam praviti nove gadgete, dok ćete sa Charlesom Dickensom istraživati kojekakve “natprirodne” pojave diljem Londona.

I svaka od tih poznatih historijskih ličnosti će za vam ponuditi kompletan quest chain, koji su, ako mene pitate, bili sasvim solidni za jedan Assassin’s Creed i uz koje je bilo lijepo odmoriti od standardnih sporednih aktivnosti poput atentata na odabrane Templare ili oslobađanja djece iz kojekakvih tvornica.

Ipak, najzanimljiviji od svih tipova sporednih aktivnosti su detektivske misterije, u kojima ćete u pratnji mladog Arthura Conana Doylea istraživati neobična ubistva, ispitujući svjedoke i analizirajući dostupne dokaze. Neke od ovih misija su bile prilično lagane, a neke druge znatno teže, ali je svaka bila zabavna i više nego interesantna. Šteta samo što su za sada, ako se ne varam, dostupne jedino igračima PlayStation 4 verzije igre.

1/1

Tamo gdje je Unity pokušavao biti drugačiji, Syndicate igra na sigurno i u serijal vraća neke već isprobane elemente - co-op multiplayera i škrinja sa blagom koje se otvaraju putem posebne mobilne aplikacije nema ni na vidiku, a nepregledne gomile ljudi sa pariških ulica su u Londonu zamijenjene sa puno manjim brojem civila, čemu možemo zahvaliti i puno rjeđi pop-in detaljnijih tekstura na njima. I budite bez brige, uprkos manjoj vidljivoj populaciji, grad nikada neće djelovati prazno, čemu itekako doprinose i brojne kočije na njegovim ulicama.

Pored toga, Syndicate je odustao i od mehanika borbe koje je donio Unity, zbog kojih su mačevanje i sukobi sa protivnicima bili teži nego u prethodnim nastavcima serijala. Naime, borba u novom Creedu je sada ponovo (pre)lagana - protivnike je dovoljno mlatiti mahnitim pritiskanjem tipke za napad, povremeno blokirajući njihove udarce kada im health bar požuti i tako vas obavijesti da je vrijeme da pritisnete tipku za blok.  A tu i tamo ćete, čisto reda radi, pritisnuti tipku za izmicanje njihovoj paljbi iz vatrenog oružja, ili tipku za razbijanje njihovog bloka, prije nego se vratite button mashingu i izvođenju finishera koji rade kako na jednom, tako i na više protivnika. Ako ništa, ovakva borba će obradovati ljubitelje jednostavnijeg Creeda, a nije na odmet ni to što borba u serijalu nikada nije bila tečnija nego u Syndicateu.

Syndicate izgleda prilično lijepo, iako je kvalitet osvjetljenja nešto slabiji u odnosu na Unity. Dnevno svjetlo u igri tako izgleda prenaglašeno, ali je noć znatno ljepša, zbog čega ćete se često uhvatiti kako stojite u mjestu i uživate u londonskim pejzažima i pogledu na svjetla sa Big Bena u daljini.

Međutim, iako je Syndicate odustao od nekih elemenata iz Unityja, neke je objeručke prigrlio - tako ćete trčeći po gradu i penjući se po njegovim zgradama moći uživati u parkour sistemu koji podržava i brzo spuštanje, a povremeno ćete naići i na zgrade sa interijerima kroz koje možete projuriti, bez da se morate penjati na krov i onda sa njega spuštati, samo kako bi došli do sljedeće ulice.

Isto tako, Syndicate od Unityja posuđuje i specijalne assassination misije, koje vam pored standardnog pristupa sa šunjanjem i borbom nude i opcionalne zadatke i prilike da metu ubijete na unikatne načine (ludom doktoru se možete približiti tako što ćete se pretvarati da ste leš na kojem ovaj želi vršiti eksperimente). Ovdje vrijedi istaći i to kako su glavne assassination misije prilično zabavne i kako nude nešto jasnije opcionalne ciljeve nego one u Unityju, te kako ih, kao uostalom i cijelu igru, krasi nešto logičniji raspored protivnika, čije rute su sada jednostavnije za pročitati. Drugim riječima, lakše ćete isplanirati kuda i kada se prošunjati, iako se odmah trebate pomiriti sa činjenicom da će vas civili uglavnom ignorisati, ali i sa činjenicom da protivnički AI, kao i više-manje svi stealth sistemi u igri nisu ništa posebno - pogotovo ne u godini u kojoj smo dobili fantastični Metal Gear Solid V.

No, nisu svi gameplay sistemi u igri posuđeni iz prethodnih nastavaka - tu je i nekoliko potpuno novih mehanika. Prva od njih je dodatak kočija koje možete voziti (i, u GTA stilu, otimati nedužnim NPC-ovima) i na čijim krovovima se možete pošaketati sa protivnicima.

Sistem prikupljanja XP poena i otključavanja novih skillova je logičniji i jednostavniji nego onaj u Unityju, iako će vam svaki upgrade vašeg lika ili bande samo dodatno olakšati ionako laganu igru.

Na prvi, a bogme i svaki drugi pogled, kočije su zabavan dodatak igri - jednostavne su za upravljati i puno su ljepši, a nekada čak i brži način za stizanje u drugi dio grada u odnosu na fast travel, koji mi je u Unityju bio jedan od najboljih prijatelja.

Drugi od spomenutih noviteta je mogućnost kidnapovanja protivnika, koje ćete nakon toga voditi pored sebe, što vam pak otvara mogućnost da se ušunjate u zabranjena područja bez dizanja uzbune. A osim za šunjanje kroz opasna područja, kidnapovanje će biti dobrodošao dodatak i prilikom glumljenja lovca na ucjene, jer ćete za žive mete dobiti više love i XP poena nego da ste ih jednostavno eliminisali i ostavili u nekom jarku.

Parkour sistem i dalje povremeno pati zbog želja vaših likova da se popenju ili skoče tamo gdje to niste htjeli. Ali, na svu sreću, takve situacije su znatno rjeđe nego u Unityju.

I na kraju priče o većim novitetima, tu je grappling hook, sa kojim možete više-manje glumiti viktorijanskog Batmana - naime, dotični gadget će vam omogućiti da se u sekundi popenjete na krov obližnje zgrade, ili da, kada ste već na krovu, kreirate zipline sa kojim ćete brzo i neprimjetno preći na krov zgrade sa druge strane ulice.

Grappling hook vam tako nudi mogućnost ne samo da se brzo krećete po londonskim krovovima, već i da sebi stvorite nove prilike za upad na protivničke teritorije kroz koje se želite prošunjati, jer je u svakom trenutku sa ziplinea koji ste kreirali moguće skočiti na nekog od neprijatelja ili u dobru staru balu sijena.

Iako me Syndicate ugodno iznenadio i uprkos tome što mi se svidio više nego Unity, ne mogu se oteti dojmu kako igri nedostaje ona magija Assassin’s Creeda II. I nisam siguran je li problem u nostalgiji, prezasićenosti serijalom zbog Ubisoftovog godišnjeg izdavanja novih nastavaka ili u muzici Jaspera Kyda, koju nijedan Creed do sada nije prevazišao (da se razumijemo, Austin Wintory je odradio odličan posao sa Syndicate soundtrackom, ali muzika iz Dvice je i dalje nedostižna).

Bilo kako bilo, Syndicate je u svojoj srži i dalje igra Ubisoftove škole open world dizajna, bez neke posebne narativne ili mehaničke dubine. Ali, ako ste ljubitelj serijala i ako se sa vremena na vrijeme u igrama volite vratiti u prošlost i posjetiti interesantne historijske rekreacije poznatih gradova, po čijim ćete spomenicima i zgradama parkourati sa kapuljačom na glavi, nećete pogriješiti ni ako zaigrate Assassin’s Creed Syndicate.

http://assassinscreed.ubi.com/

PLUS
iznenađujuće zabavno, Jacob i Evie i njihov međusobni odnos, skakanje po Londonu i druženje sa Dickensom, Darwinom, Bellom i drugima;

MINUS
standardni Ubisoft open world dizajn, AI protivnika i stealth sistemi su prilično plitki;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: akciona avantura
Razvojni tim: Ubisoft Quebec
Izdavač: Ubisoft
Platforme: PlayStation 4 (testirano), Xbox One, PC