RECENZIJA: Act of Aggression

Prigodna igra za današnja vremena – to mi je svo vrijeme padalo na pamet dok sam na protivnike lansirao taktičke nuklearke, upuštao se u haotične masovne urbane bitke i pozivao podršku B2 strateškog bombardera protiv nezgodnih neprijateljskih oklopnih grupacija. Act of Aggression je novi RTS Eugen Systemsa, razvojnog tima koji nam je podario RUSE, Wargame i Act of War – sve redom pacifističke igre koje šalju poruke mira i tolerancije.

Tri zaraćene strane su, dakako, Amerika, zatim nekakav mobilno i futuristički opremljen Cartel, te Chimera, neka vrsta vojnog ogranka modernog UN-a. U igri postoji priča koja detaljnije objašnjava ove frakcije, ali singleplayer kampanja je totalni odron, pa se nisam mogao natjerati da je prođem. Ne znam zašto se uopšte trude praviti kampanje u RTS-ovima ako već neće uložiti minimalan trud u to da barem djeluju kao da su ih osmislili ljudi koji imaju mozak. Nemojte napraviti grešku, pa pomisliti da je kampanja dobar trening – ovo je situacija kada trebate krenuti grlom u jagode, tj. baciti se u skirmish mečeve protiv AI-a, gdje ćete se najbrže upoznati sa tehnologijama svih frakcija.

Kad smo kod AI-a, Act of Aggression je jedan od onih RTS-ova u kojima nema komande za pauziranje akcije, da možete izdati naređenja jedinicama. Znam šta neki od vas sada misle: "Pa, Senade, pauziranje gameplaya efektivno više nije RTS, nego strategija na poteze". E, vidite, nije to baš tako jednostavno.

Mi obični smrtnici i pripadnici ljudske civilizacije, ograničeni činjenicom da ne možemo telepatski upravljati kompjuterskim sistemima, ne možemo istovremeno raditi potpuno različite stvari na različitim krajevima mape kao što to može računarski protivnik. Iz tog razloga dugme za pauziranje predstavlja izjednačavanje šansi sa botovima. Bjesomučni pokušaji hektičnog klikanja po svemu i svačemu nisu strategija, nego više liče na kakvu memory igru u kojoj morate zapamtiti u kojim tačno kvadratima se pojavljuju sličice medvjedića i slično. To je najveći minus i glavni razlog zašto se najvjerovatnije neću vraćati Act of Aggressionu nakon ove recenzije. Ako vama to ne smeta i više volite frenetične mečeve protiv ljudi u multiplayeru, samo naprijed, igra je dovoljno dobra.

1/1

Ljeto '82: moj prvi vojni konvoj! Ah, uspomene.

Ovo ne izgleda dobro za moju bazu, jel' de?

Neizbježni epilog.

Konkretno, gameplay se zasniva na klasičnom razvoju baza i crpljenju resursa po mapama – nafte, aluminijuma i rijetkih metala. Ovi zadnji su vam potrebni za razvoj naprednih tehnologija poput taktičkih nuklearki.

Mnoge građevine zadužene za proizvodnju pješadije, avijacije i oklopnih vozila sadrže kompleksan sistem nadogradnji, a tehnologije svih frakcija podijeljene su u kategorije koje otključavate istraživanjem adekvatnih tehnologija. Višak resursa se mora skladištiti, a za funkcionisanje svega vam je potreba električna energija. Kada izgradite potrebnu infrastrukturu, baza će vam ličiti na omanji grad, kojim se kreću vozila za konstrukciju i prevoz materijala. Ukoliko slučajno nešto niste dobro isplanirali, proizvodnja jedinica staje i bolje vam je da vas tada protivnik ne napadne.

Ukratko, ekonomija Act of Aggressiona je začuđujuće razgranata (to je još jedan razlog zašto mu treba dugme za pauziranje) i daje vam posla po čitavoj mapi, budući da se resursi brzo troše. Pored toga, trebat će vam novac kojeg generišete zauzimanjem banki, obično smještenih usred manjih naselja pored cesti. Ovdje vam se krije pravi strateško-taktički biser, jer možete zauzimati građevine i u njih trpati vojnike naoružane antitenkovskim raketama.

Posebno mi se dopada to što je osjećaj igranja sa svakom od tri frakcije znatno drugačiji. Amerikanci imaju svoje Abrams tenkove, mobilnu artiljeriju, avione i slično. Standardne stvari. Cartel, s druge strane, sa svojim railgunovima izgleda kao nešto iz Red Alerta. Chimera je, čini mi se, najbolja, jer osim sjajnih oklopnih jedinica – koje doduše morate nadograditi sa hiljadu i jednom tehnologijom prije nego što krenete na Amere – praše protivvazdušnom zaštitom koju je najlakše opisati kao poklopac na pečenoj patki u luksuznom restoranu. Ni vještačka inteligencija nije loša – čak mi se čini da sam na najtežem nivou vidio da se inače agresivni protivnik povlači kada se opekao na mojim protivoklopnim jedinicama. Rijetka stvar u igrama, kao meso u burecima pekara na autobuskim stanicama.

Jedini problem je povremeno divlji pathfinding teretnih vozila koja nekad fatalistički pokušavaju prevesti resurse pored neprijateljskih višeraketnih sistema. Srećom, to je moguće ispraviti tako što ćete ih usmjeriti prema alternativnom skladištu.

Act of Aggression nas uči vrlo važnu životnu lekciju – kada su resursi pri kraju, sve što ostaje jeste krenuti u totalni rat.

http://www.actofaggression-game.com/