"Smrdi, smrdi, užasno smrdi!" – kaže onaj dječak u onoj reklami. I istina je, Trine 3 užasno smrdi (ili "neugodno miriše", kako su me pokušavali naučiti u školi). Trine 3 je bio moj prvi susret sa ovim platformerskim serijalom; srećom, ne i posljednji, budući da me potaknuo da isprobam prethodnika koji je odličan, a vjerujem da isto važi i za prvi dio.

Enivej, Trine 3 predstavlja prvi izlet serijala u 3D. Osim kretanja lijevo-desno-gore-dole, sada je moguće poskočiti i zakoračiti po širini lokacija, što često dovodi do slučajnog spadanja sa platformi u smrt zbog toga što je kamera i dalje fiksno postavljena sa strane kao da je riječ o 2D platformeru. Sjećate li se prvog Resident Evila i kako najveći horor u njemu nisu bili zombiji, nego kontrole i uglovi kamere? E, to udvostručite kada je Trine 3 u pitanju.

Ovo nije veliki problem u prvoj polovini igre, kada frustrirajuće dijelove možete preskočiti kreativnim razmišljanjem i kombinovanjem sposobnosti tri heroja koja imate na raspolaganju – vjernog ratnika, čarobnjaka i akrobatkinju sa lukom i strijelom. Međutim, kasnije se od vas traži veliki broj poena da otključate određene nivoe, a koje možete skupiti samo tako što ćete se vratiti na preskočene dionice i pokupiti zlatnosjajeće trokute koji lebde na nemogućim mjestima – ispod mostova, iznad otrovnih bazena i slično.

Time je potpuno neutralisan jedan od glavnih aduta Trinea – spomenuto kreativno razmišljanje pri zaobilaženju prepreka. Kad smo kod likova, u ovom dijelu je izbačeno RPG-oliko razvijanje njihovih sposobnosti. Meni to ne znači mnogo, jer, kao što sam već rekao, Trine 3 mi je prvi susret sa serijalom, ali fanovima prošlog dijela to bi moglo djelovati pojednostavljeno kao maslanjak u odnosu na burek. A, svi znamo kakav je osjećaj kada nam se iznese maslanjak umjesto obećanog bureka; tu mješavinu ljutnje, razočarenja, tuge, sjete, nostalgije, melanholije, unutrašnjeg nemira i fantomske gladi teško je opisati.

Sve ovo će vam pokvariti uživanje i u drugom velikom adutu ovog serijala – raskošnom level dizajnu, jer da biste iskusili sve lokacije, najvjerovatnije ćete se morati upustiti u grind, kojem ne bi trebalo biti mjesta u ovakvoj igri.

Najveći problem su sporedne misije, odnosno nepostojanje normalnog sistema snimanja pozicija u njima. Ako zaginete tako što se slučajno zaletite u ambis, čitav nivo morate igrati ispočetka. Pri tome platformerske dionice nisu pretjerano teške i naprosto djeluju kao nešto iz MDK, ali zbog fiksne kamere nekada je vrlo teško pogoditi gdje ćete sletiti kada skočite. Nakon samo jedne takve greške, valja vam ponovo čekati učitavanje nivoa, slušati dijalog, prolaziti već viđene bitke... ukratko, pain in the ass.

Nebulozna priča govori o tome da se našim herojima ne mili spašavati svijet, ali oni to ipak urade. Radnja je nejasna i operisana od bilo kakve misterije, mada Trine 3 eventualno ionako nećete igrati zbog priče, nego zbog apsolutno prekrasnih mapa, čija je dopadljivost uveliko naglašena realističnim shaderima.

Kad se sve sabere i oduzme, čitavu igru je moguće proći za 6-8 sati, zavisno od toga koliko budete imali sreće. Osim što je prekratka, spomenutu apstraktnu priču nećete moći ispratiti do kraja, budući da je brutalno sasječena po sredini kao sarma u tanjiru gladnog brkatog zemljoradnika. Kada bih mogao sam sebe kontaktirati iz budućnosti, savjetovao bih si da preskočim ovo i igram Shadowrun: Hong Kong. Pa vi vidite. 

http://www.frozenbyte.com/games/trine-3-the-artifacts-of-power/

1/1

 

Ocjena: 3

Cijena: 22 eura

PLUS
Grafika, dizajn

MINUS
Kamera, kratkoća, grind, priča

SPECIFIKACIJE:
Žanr: Platformer
Razvojni tim/izdavač: FrozenByte / FrozenByte
Minimalno: Core i3 na 1,8GHz ili AMD na 2GHz, 4GB RAM-a, GeForce 260, Radeon HD 4000 serija ili Intel HD Graphics 4000, 32-bitni Windows Vista
Preporučeno: četverojezgreni procesor na 2GHz ili dvojezgreni na 2,6GHz, 8GB RAM-a, GeForce GTX 560 ili Radeon HD 6850 sa 2GB VRAM-a.
Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, Radeon HD 7790