Betrayer je destilovano igraće iskustvo, neopterećno raznim modernim glupostima poput bezbrojnih indikatora, tutoriala od 1001. noći i ljudi koji skaču sa eksplodirajućih zgrada. Ali, on nije ni old school, jok. Old school pucačina bi ovo što je ponudio Betrayer strpala u jednu epizodu i onda dodala još tri smještene na sasvim drugačijim lokacijama.
 
Naime, vi ste u ulozi lika koji dolazi da istraži englesku koloniju u Virginiji početkom 17. stoljeća. Velikim, gotovo sandbox lokacijama oko naselja i utvrda lutaju demoni u španskim oklopima, koji su, onako, poprilično zafrkani u borbi. Zapravo, borba je toliko teška, da ćete najbolje sačuvati svoje živce ako se odlučite šunjati – upravo su na ovom polju autori Betrayera odradili najbolji posao, budući da igra nudi zanimljivu mehaniku maskiranja vaših koraka vjetrom koji s vremena na vrijeme zašušti kroz bogatu vegetaciju oko vas. Pored toga, valja vam se sporo kretati u čučećem položaju kako vas protivnici ne bi primjetili; ukoliko se to desi, glavni problem je to što, naročito u ranoj fazi igre, nemate dovoljno municije i strijela za masovnije obračune, budući da dotične kupujete pronađenim novcem, rijetkim poput krompira za Prvi maj.

Ipak, sve te prepreke bezumnom pokolju svega što se miče bilo bi lako zaobići zahvaljujući efikasnom tomahavku i razornom barutnom oružju, da nije jedne stvarčice, urađene po uzoru na Dark Souls – ukoliko zaginete, ispustit ćete sve vrijedne stvari, uključujući i novac, na mjestu gdje su vas protivnici pretvorili u švicarski sir. Ako zaginete još jednom nakon toga, prije nego što pronađete izgubljenu opremu, možete se pozdraviti sa njom.

Voćnjak bez voća

Sve zajedno rezultira napetim igraćim iskustvom koje vas potiče da izviđate, umjesto da srljate. Da bude gore (tj. bolje), sve gore opisano je samo mali dio Betrayerovog tripoznog settinga, budući da ćete uz "stvarni" svijet istraživati i svijet mrtvih, u kojeg ulazite zvonjavom seoskih zvona u koloniji.

Ukoliko ste ljubitelj tragičnih priča o samoubistvima, silovanju i sličnim stvarima, u ovome ima da uživate kao mrav u sladoledu od vanilije.

Ovaj veseli aspekt igre je popunjen duhovima ljudi preminulih na različite bizarne i nesretne načine. Pomaganjem da pronađu sebe, otkriju svoje ime i prisjete se kako su stradali, također pomažete i sebi da skontate šta se u koloniji desilo. Ukoliko ste ljubitelj tragičnih priča o samoubistvima, silovanju i sličnim stvarima, u ovome ima da uživate kao mrav u sladoledu od vanilije. Akcija u ovoj alternativnoj dimenziji je nešto dosadnija nego u normalnom svijetu zbog proste činjenice da je ona nakrcana kosturima, a vi ne igrate Severance: Blade of Darkness.

Namjerno nisam odmah spominjao dva glavna marketinška aduta Betrayera koje nam autori i marketinški agen... pardon, novinari pokušava gurnuti pod nos, jer su oba kozmetička. Prvo, crno-bijeli vizuelni stil je stvar čistog mazohizma, budući da u opcijama možete najnormalnije vratiti boje i smanjiti kontrast, te tako živjeti uz Betrayer bez migrena. Svaka čast autorima na originalnom vizuelnom stilu, ali nakon višegodišnjeg gledanja u sve sivlje i sve smeđije igre, ne pada mi na pamet da igram nešto sa crno-bijelom slikom ako baš ne moram. Stoga i vama preporučujem da u samom startu pojačate boje, smanjite intenzitet osvjetljenja i sjenki te isključite depth of field – svijet Betrayara će na taj način zadržati atmosferičnost, a vi se nećete osjećati kao da neko crpi život iz vas. Osim toga, ako ste baš plaho zagrijani za crno-bijeli prikaz, tu je uvijek Betrayerova alternativna dimenzija, čije sivilo ne možete isključiti.

Prodavnica bez Airwavesa

Drugo, odsustvo očiglednih indikatora i notifikacija o tome gdje se i šta nalazi ne znači ništa, budući da do questova i bitnih likova dolazite osluškujući nekakve zvučne efekte koje aktivirate pritiskom tipke "X". Dakle, umjesto da se pokušavate skoncentrisati na igranje dok ste zatrpani morem neželjenih informacija kao u Far Cryu 3, ovdje ćete svakih 10-15 sekundi gmizanja kroz travu zastati da pritisnete tipku "X". Iskreno, ne zna se šta je gore. Čak i obični sanduci s parama i lokacije sa informacijama o koloniji odašilju određeni zvuk oko sebe, kako bi ih bilo lakše pronaći, kao da nije dovoljno to što svjetlucaju s udaljenosti od 100 metara.

Što se tiče tehnikalija, na samom početku me dočekao poklon u vidu rušenja pri učitavanju Fort Henryja. Iako vi možda mislite da imate dovoljno memorije, autori su igru optimizovali (tj. nisu) da se ponaša drugačije, tako da sam morao smanjiti grafičke detalje na minimum da bih mogao proći prvo učitavanje. Nakon toga sam opet mogao vratiti detalje na maksimum i igrati bez problema, čak i pri učitavanju Fort Henry dionice iz glavnog menija igre. "Nije problem" – mislite vi, "Kada dođem do zone učitavanja, samo ću brzinski podesiti grafičke detalje na minimum". Ne, nećete, barem ne "brzinski", zato što grafičke opcije nije moguće mijenjati direktno iz igre, a napredak kroz nju se snima samo na checkpointima.

Ukratko, konzumirati u manjim dozama. U suprotnim, rizikujete da obolite od zijevanja. Ako želite da vidite kako treba da izgleda morbidna misteriozna sandbox horor akcija iz prvog lica, zaigrajte Pathologic iz 2005. godine.

http://www.blackpowdergames.com/

1/1

 

Ocjena: 3

Cijena: 20 eura

PLUS
Atmosfera, gameplay, priča

MINUS
Razvučeno i repetitivno, nestabilnost

SPECIFIKACIJE:
Žanr: horor FPS; Minimalno: Dvojezgreni procesor na 3.0GHz, 3GB RAM, GeForce GTX 460 ili Radeon HD 6850, Windows Vista; Preporučeno: Četverojezgreni procesor na 2.4GHz, 4GB RAM, GeForce GTX 560 Ti ili Radeon HD 6870; Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, GF GTX 275