Prošlogodišnji Wolfenstein: The New Order me je prilično iznenadio - od igre sam očekivao prosječan FPS koji će ispoštovati stare nastavke serijala kombinovanjem Drugog svjetskog rata i nadnaravnih elemenata, začinjen - tek reda radi - ponekim old-school trikom. No, kada sam ga konačno zaigrao, shvatio sam koliko sam bio u krivu. Priča i likovi su bili  interesantni, atmosfera još i bolja, a sve to je bilo tek podloga za fantastično napucavanje i prilično zabavan opcionalni stealth.

A onda su Bethesda i MachineGames najavili The Old Blood, samostalnu ekspanziju i ujedno prequel za New Order, koja nas vraća u dobri stari dvorac Wolfenstein.

Priča igre je znatno trivijalnija u odnosu na New Order, iako moram priznati da i taj njen trashy feeling ima svojih old-school čari. Naime, igra vas ponovo stavlja u ulogu vojničine B.J. Blazkowicza, kojeg savezničke snage ovaj put šalju na tajnu misijuTM u kojoj se mora dočepati povjerljivih dokumenataTM sa informacijama o postrojenju generala Deathsheada.

Naravno, dotične informacije su sakrivene negdje duboko u dvorcu Wolfenstein, u kojem se Nacisti igraju arheologa i istražuju okultna saznanja kralja Ottoa Prvog, sa čime igra zapravo postavlja temelje za sve one natprirodne elemente koje od nje i očekujemo.

Jedan od highlighta humora u igri je svakako bila grammar nazi šala sa - doslovno - grammar nazijem.

U Old Bloodu ćete sresti i znatno manje likova nego ste ih upoznali u New Orderu - umjesto šarolikih faca pokreta otpora, ovaj put u prvi plan iskače par negativaca i već spomenuta trivijalna radnja koja će vas vozati okolo u potrazi za njihovim tajnim dokumentima. I to kako će vas samo vozati - proći ćete i kroz stare srušene crkve, kojekakve ludnice i štenare sa oklopljenim njemačkim ovčarima, ali i kroz predivne gradiće u Bavarskim Alpama.

I dok je igra ostala bez brojnih cut-scena kojih smo se nagledali u New Orderu, Blazkowicz će nas i ovaj put počastiti povremenim monolozima, koji me se nisu nešto posebno dojmili, iako igri daju neku zanimljivu melanholičnu notu. No ono što me se dojmilo nešto više je bio humor - kako onaj u Blazkowiczevim one-linerima, tako i onaj u konverzacijama nacističkih stražara, nesvjesnih mog prisustva.

1/1

Međutim, kao i inače, svi ti likovi, priča i povremeni pokušaji humaniziranja nacističkih vojnika su tek podloga za ono što pucačine rade najbolje - napucavanje. A napucavanje je i u Old Bloodu odlično, baš kao i u New Orderu. Feedback skoro svake puške i pištolja iz vašeg arsenala je i više nego solidan, a protivnici ni ovaj put nisu spužve za metke, tako da ćete ih vrlo lako pokositi sa nekoliko preciznih hitaca - čak i ukoliko je riječ o nekim od opasnijih Nacista, poput oklopljenih grmalja sa sačmaricama, kojih se možete riješiti jednim preciznim pogotkom u spremnik sa plinom koji nose na leđima.

Igra je je znatno kraća u odnosu na New Order, ali i dalje prilično sadržajna sa svojih cca. 7 sati kampanje i desetak posebnih arkadnih izazova u kojima se u arenama iz story moda borite sa protivnicima i pokušavate skupiti što više bodova preciznim hicima i brzim nizanjem killova.

Vaš arsenal u igri je ostao skoro identičan onome u New Orderu, s tim da smo zbog priče koja se odvija nekih dvadesetak godina ranije ostali i bez nekih naprednijih igračaka. Fantastična New Order sačmarica je tako ostala bez svog alternativnog bouncing rounds moda paljbe, a usput možete zaboraviti i na sva ona futuristička nacistička oružja koja ste koristili u prošlom nastavku.

Očekivano, tu je i par noviteta, među kojima se ponajviše izdvaja prezabavni Kampfpistole (a kako i ne bi, kada je riječ o svojevrsnom rocket launcheru u obliku pištolja sa brzim reloadom), dok me je sawed-off sačmarica razočarala svojim mlakim, skoro-pa-nepostojećim zvukom.

Nivoi u igri ni ovaj put nisu puki koridori, već nerijetko nude i nešto veće arene u kojima će vas protivnici pokušavati flankirati. Sa vremena na vrijeme ćete naići i na alternativne rute i tajna područja, a ukoliko se uspijete tiho i neprimjetno prikrasti protivničkim oficirima, njihovom eliminacijom ćete sebi olakšati borbu i onemogućiti protivnicima da pozovu pojačanja.

Srećom, neka od oružja je i dalje moguće dual wieldati, tako da još jednom možete uživati u igri u kojoj ćete trčati okolo i uklizavati protivnicima, pucajući ih iz dvije sačmarice istovremeno.
Usput, vrijedi napomenuti i to kako je igra ugodno izazovna na većim težinama, jer će se health automatski regenerisati tek djelomično, tako da je traženje health packova i armora i dalje ključan element gameplaya. Ali je i dalje element koji će vas jako nervirati zbog dizajnerske odluke da svaki komad armora, healtha i municije morate precizno naciljati i ručno pokupiti, umjesto da ih recimo pokupite automatski kada pređete preko njih, ili da ih pokupite sve iz okoline jednim pritiskom tipke.

Također, u konzolaškoj verziji igre iritira i to što health, armor i municiju sa poda kupite pritiskom na istu tipku koja vam služi za reload oružja, zbog čega mi se znalo desiti da zaginem jer sam pokrenuo spori reload proces umjesto da pokupim protivnički šljem i onda zapucam na protivnika. I to sve jer nisam milimetarski precizno naciljao taj prokleti šljem na podu prije nego sam pritisnuo reload/use tipku.

[Spoiler alert - ukoliko želite da vas igra iznenadi sa svojom pričom i protivnicima, preskočite idućih pet pasusa i bacite se na zaključak koji se krije iza idućeg screenshota]

Ono što mi se posebno svidjelo u igri je njena struktura - naime, The Old Blood je podijeljen na dvije veće misije (sa po 4-5 nivoa u svakoj), koje se znatno razlikuju u atmosferi (koja je odlična i u jednoj i u drugoj), a donekle i u gameplayu (eh, o tome će više riječi biti u nastavku).

Prva polovica igre je tako rezervisana za sam dvorac Wolfenstein, u kojem ćete se boriti sa klasičnim protivnicima - nacističkim vojnicima, njemačkim ovčarima i ponekim Supersoldatenom. Sa druge strane, druga polovica igre će vas odvesti u predivni gradić Wulfburg i potom se pretvoriti u horor sa - molim fanfare - zapaljenim nacističkim zombijima koji padaju sa neba.

Dotični su jako opasni na manjim distancama, a povremeno dolaze i u varijantama sa vatrenim oružjem - i to taman kad se ponadate kako ćete ih se lako riješiti uz pomoć svog arsenala i sa sigurne udaljenosti, jer zaboga - kad su još zombiji koristili puške?

I što je još bolje, nakon jednog nivoa na kojem ćete se boriti samo sa njima, igra će vas počastiti i sa nekoliko nivoa u kojima ćete se sukobiti i sa nacističkim zombijima i sa regularnim nacističkim vojnicima. A obzirom na to da se i regularni vojnici nakon smrti ponekad pretvore u zombije, u drugoj polovici Old Blooda ćete imati priliku i da se okušate u podijeli-pa-vladaj borbi - biće dovoljno da “ubijete” par običnih vojnika, koji će se potom pretvoriti u zombije i napasti svoje donedavne saborce.

No, nadnaravni elementi igre su sa sobom donijeli i jednu ne baš idealnu stvar - prilično iritantnu i neinspirativnu finalnu boss borbu. Ali hej, za razliku od New Ordera, ovaj put vas barem neće iznervirati checkpoint koji će snimiti poziciju prije nego pokupite svu moguću municiju, health i armor uoči finalne bitke.

[Kraj spoilera]

Iako Old Blood nije imao priliku da me iznenadi svojom kvalitetom kao što je to pošlo od ruke New Orderu, riječ o još jednoj jako dobroj pucačini. I sasvim je nebitno da li ste i dalje hard-core ljubitelj FPS žanra, ili ste (mislili da ste) ga se zasitili - velike su šanse da će vas Wolfenstein: The Old Blood prilično zabaviti sa svojim odličnim napucavanjem, podjednako dobrom atmosferom i old-school pričom o krađi tajnih nacističkih dokumenata.

http://www.wolfenstein.com/

PLUS
napucavanje, atmosfera, opcionalni stealth, trashy priča;

MINUS
use/reload tipku je neophodno koristiti milimetarski precizno za kupljenje health packova, armora i municije, finalna boss borba;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: FPS
Razvojni tim: MachineGames
Izdavač: Bethesda
Platforme: PC, PlayStation 4 (testirano), Xbox One