Crypt of the Necrodancer me osvojio još prošle godine, kada sam negdje na netu naletio na muziku iz igre - prvih nekoliko funky taktova King Conga teme je bilo i više nego dovoljno da se istog trenutka zaljubim u igru. A kako i ne bi - samo poslušajte ovo i recite mi da niste raspoloženi za ples!

I što je najbolje od svega, u ovoj igri ćete konstantno plesati, odnosno, ako preferirate nešto dosadniji izbor riječi, u Crypt of the Necrodanceru ćete se konstantno kretati u ritmu muzike. A kada kažem konstatno, onda to i mislim - iako na prvi pogled izgleda kao samo još jedan roguelike sa pixel art grafikom, Crypt of the Necrodancer je zapravo ritam igra u kojoj ćete se u ritmu muzike ne samo kretati nivoima, već i obavljati sve druge akcije - od otvaranja vrata i škrinja sa blagom, pa do napadanja i izbjegavanja protivnika.

Pri tome ćete na raspolaganju imati tek kontrole za kretanje u četiri osnovna smjera - gore, dole, lijevo i desno - koje će vam služiti za obavljanje svih akcija u igri. Želite stići sa jednog kraja prostorije na drugi? Otplešite do tamo, skakućući sa jednog polja na drugo u ritmu muzike. Želite napasti protivnika ili otvoriti škrinju sa blagom? Samo se zaputite na njihovo polje na idući udarac beata.

Osim što se u igri morate kretati u ritmu muzike, pravovremene kretnje i napadi “bez ispadanja” (što bi rekli muzičari) će rezultovati i većim multiplierom, sa kojim pak zarađujete više novca, odnosno nanosite više štete sa određenim oružjima.

Spomenuta polja usput mijenjaju i boje u ritmu muzike, zbog čega izgledaju kao da su ispala iz kakvog disko kluba, te vam na taj način ujedno daju i vizuelnu pomoć prilikom navikavanja na ritam pojedinačnih pjesama koje sviraju na različitim nivoima.

Sami nivoi su - kao što to roguelike žanr i nalaže - proceduralno generisani i uvijek nude drugačiji raspored i izgled prostorija, kao i kombinacije protivnika koje srećete u njima. Naravno, tu je i permadeath sistem, tako da ćete nakon svake pogibije morati krenuti ispočetka, što igra donekle ublažava mogućnošću kupovine permanentnih nadogradnji za vaše likove. Dotične uključuju dodatni health ili recimo multiplier za zlatnike koje prikupljate tokom igranja, koje pak trošite u posebnim prodavnicama na kupovinu nove opreme - armora, oružja, health itema i kojekakvih spellova.

1/1

Zanimljivo je i to kako se oružja ne razlikuju samo po šteti koju nanose, već i po načinu na koji ih koristite, što sa sobom donosi i promjenu u pristupu svakoj borbi - defaultni bodež tako možete baciti na protivnika u jednom četiri osnovna smjera ili ga iskoristiti za napad na susjedno polje. Sa druge strane, tu su npr. mačevi sa kojima napadate po nekoliko susjednih polja istovremeno, ali i moje najdraže oružje - bič sa kojim osim susjednih možete napadati i dijagonalna polja, ali i polja po “L” liniji, po kojima bi se recimo kretao konj u šahu.

Protivnika, bossova i mini bossova u igri ima koliko vam duša želi. Šteta samo što ih nije malo više inspirisano muzikom i različitim instrumentima, poput glavnih bossova ili recimo protivnika u obliku minotaura sa harfom među rogovima.

No, u vidu trebate imati i to da će napad uvijek imati prioritet nad kretanjem - ukoliko npr. koristite bič i pokušavate se pomjeriti na susjedno polje dok na polju dijagonalno od vas stoji protivnik, vaš lik će uvijek prvo napasti protivnika, tako da se na željeno polje možete pomjeriti tek u idućem “potezu”. A to nekada može biti kobno - kako zbog protivnika koji vam prilaze i napadaju vas, tako i zbog pojedinih elemenata nivoa (poput vatrenih podova), na kojima se ne smijete zadržavati duže od jednog beata.

Kombinovan sa gomilom različitih protivnika i zamki razbacanih po nivoima, ali i sa brojnim oružjima koja možete koristiti, ovakav sistem kretanja i napadanja Crypt of the Necrodancer pretvara u prilično izazovan roguelike.

Štaviše, igra na kasnijim nivoima postaje pakleno teška - protivnici će dolaziti u bezbroj vrsta i oblika, a obično i u velikim brojevima, tako da ćete se vrlo lako zbuniti i ginuti u nekoliko sekundi, zbog čega ćete ponekad jednostavno stati u mjestu i čekati da protivnici priđu vama, umjesto da plešete sa njima i igrate igru na ljepši i elegantniji način.

Igra nudi i gomilu drastično različitih igrivih likova - jedan tako npr. može koristiti samo bombe, drugi je pacifista koji umjesto oružja nosi cvijeće, a treći će poginuti čim dotakne zlato, što igru okreće naopačke, jer sa svim drugim likovima uvijek instinktivno kupite svaki zlatnik koji vidite.

Eh sad, problem može biti u tome što sam ja loš plesač (i u igri, a i van nje), a može biti i u Necrodanceru i njegovim protivnicima u kasnijim stadijima igre, koji napadaju haotično i ponekad dijagonalno (što vi ne možete uvijek, jer ćete u svakoj partiji pronalaziti randomizirana oružja i opremu). Ili možda u nekim zamkama koje je teško “pročitati”, tako da nikad nećete biti sigurni da li je ispred vas obična statua, eksplozivna zamka ili kip koji će vas zaganjati sa melee napadima.

Srećom, u glavnom hubu igre ćete pronaći i NPC-ove kod kojih možete trenirati korištenje različitih oružja, kao i borbu sa svakim tipom protivnika, bossova i mini bossova. U hubu ćete također pronaći i druge igrive modove, kao i opcije za korištenje dance-pad kontrolera (sjeća li se ko Dance Dance Revolutiona?), lokalni kooperativni multiplayer, ali i šaroliku ponuda igrivih likova koji se drastično razlikuju jedni od drugih.

I tu se vraćam najboljem elementu igre - njenom fantastičnom soundtracku kojeg potpisuje Danny Baranowsky, inače kompozitor muzike za Super Meat Boy i The Binding of Isaac, a koji vam svakako preporučujem da poslušate - čak i ako ne planirate zaigrati Crypt of the Necrodancer (izvolite Deezer i Spotify linkove). Naime, Baranowsky je uspio kreirati energičan soundtrack koji se savršeno uklapa u ostatak igre, iako je inspirisan sa ko zna koliko različitih žanrova i izvođača - u Necrodanceru ćete čuti muziku koja će vas podsjetiti i na Macarenu i na Prodigy, ali i na BB Kinga i Marilyna Mansona, a bogme i na Final Fantasy. Još kada naletite na shopkeepera kako pjeva melodiju koja u tom trenutku svira u igri, na licu će vam se automatski razvući ogroman osmijeh.

Plus, kao šlag na tortu, igra podržava importovanje pjesama iz vaše MP3 kolekcije, tako da je možete zaigrati i sa muzikom vaših najdražih bendova kao soundtrackom. No, moram priznati kako ovaj feature nisam koristio duže od nekih 30ak minuta, jer su mi originalni soundtrack i njegove remix verzije koje je moguće odabrati u opcijama bili sasvim dovoljni.

***

Crypt of the Necrodancer je uspio na odličan način iskombinovati dva žanra koja su do sada bila nespojiva, stvorivši tako unikatnu groovy kombinaciju. Da se razumijemo - igra nije savršena i ponekad će vas iznervirati svojom randomizacijom ili protivnicima i zamkama koje je teško pročitati, ali ćete joj sve oprostiti u sekundi i krenuti ispočetka, hvatajući zarazni ritam i nadajući se boljim oružjima i opremi. A onda ćete je ugasiti i shvatiti da vam soundtrack ne izlazi iz glave, da bi ubrzo potom primjetili kako prilikom surfanja webom pritišćete kursorske strelice na tastaturi u ritmu muzike iz igre...

http://necrodancer.com/

PLUS
soundtrack, odlična kombinacija roguelike gameplaya i ritam igre, rasplesana atmosfera, gomila sadržaja, soundtrack;

MINUS
neke protivnike i zamke u kasnijim stadijima igre je teško "pročitati";

SPECIFIKACIJE:
Žanr: ritam-roguelike
Razvojni tim: Brace Yourself Games
Izdavač: Brace Yourself Games/Klei Entertainment
Platforme: PC