Kada je umjesto lokalne pekare koja je prodavala najmirišljavije kifle u cijelom naselju počela izgradnja stambene zgrade, Mali Brko je bio jedan od rijetkih koji se obradovao tom potezu. Mali Brko je inače taj nadimak dobio zato što su mu brkovi počeli rasti već u petom razredu osnovne. Dok su druga djeca za rođendane dobijala kućno izrađene klepetave skateboardove i sokove u tetrapaku, Brko je dobijao žilete i Philips električne brijače. Do kraja osnovne škole, već je imao brkove koje je mogao elegantno uviti oko ušiju i pružiti ih na intrigantan način do ramena.

Mali Brko je oduvijek htio biti mornar, ali budući da njegova zemlja nije imala izlaz na more, morao se pomiriti s tim da ode u programere. Jednom prilikom, listajući sekciju za zapošljavanje u gradskom oglasniku, naišao je na oglas firme "KecKomerc", u kojem su se tražili sposobni developeri mobilnih aplikacija koje žele doprinijeti razvoju "disruptivnog okruženja". Brki je ime kompanije bilo poznato i onda se iznenada sjetio – radi se o firmi koja se otvorila u poslovnom prostoru stambene zgrade izgrađene umjesto pekare!

Prostor KecKomerca se sastojao od najmodernijih skladišta osvjetljenih jakim reflektorima preko čitave noći, dok je šarmantni dio sa supermarketima za namještaj i namirnice bio ograđen sivim betonskim blokovima s malim prozorčićima, nakrivljenim prema vani. Uski ulaz u supermarket je izgledao kao prolaz do atomskog skloništa. Ovakvim uređenjem, KecKomerc se dobrim dijelom zaštitio od ulaska neželjenih objekata i organizama u svoj poslovni prostor, kao što su povremene cigle ekoloških aktivista i štakori. Nakrivljeni prozori su čuvarima omogućavali da prosipaju vruće ulje na alkoholičare i fudbalske navijače koji bi se povremeno znali zadržavati pored zidova.

Mali Brko se oduševljeno prijavio na posao i još oduševljenije odradio regrutacijski intervju kada je otkrio da je šef kompanije njegov vršnjak iz školskih klupa, nazvan Čvorugaš, po otocima koji su ostajali drugoj djeci kada bi ih ovaj napucao loptom. Brkin posao je bilo implementiranje prediktivnog AI-a u aplikacije za naručivanje robe, tako da ljudi dobijaju namještaj i namirnice na svoje kućne adrese čak i prije nego što budu svjesni da im trebaju. Interesantno, Brkina kancelarija je bila smještena tik do advokatskog odjela KecKomerca, u kojem je radilo čitavih 12 advokata, te između njih nije bilo zida, pa ni obične pregrade.

Brko i Čvorugaš su tako narednih 20 godina gradili svoje ekonomsko carstvo, kupujući male kompanije i proširujući se kao dobro tijesto za kifle.

1/1

Eh, da, Paradise Lost. Kao što možete vidjeti iz prve polovice teksta, vaš autor je bio jedan od rijetkih koji su mislili da je Postal 2 izvrsna igra. Nažalost, Paradise Lost ne samo da nije na njegovom nivou, nego je na momente i poprilično dosadan, što je najveća greška koju može napraviti igra koja bi trebala biti urnebesna.

"Priča" govori o povratku glavnog manijaka, pardon, lika, u postapokaliptično okruženje Paradisea, s ciljem da pronađe svog psa, koji je postao radioaktivno čudovište veličine zgrade. Na plemenitom putu izlječenja svog ljubimca, sukobit ćete se i sa svojom bivšom ženom – koja do kraja igre biva sve veća i sve naduvanija toksičnim gasovima.

Kao i u izvornoj igri, svaki dan (od ponedeljka, do petka) donosi neku novu bolesnoću, bilo da je to saradnja s talibanima (koji su postali reformisani hipiji) ili borba protiv sado-mazo kulta naoružanog ogromnim dildoima. Glavni problem Paradise Losta je to što se on odvija u skoro istom okruženju kao i Postal 2. Pred sobom imate tumaranje istim gradićem, sa kozmetičkim promjenama u vidu prelaska iz zone u zonu kroz tunele umjesto cestom, drugačijeg skyboxa, novih ambijentalnih dekoracija poput nanosa snijega i par loše dizajniranih novih lokacija. Oružje je pretežno isto, questovi slični onima u prijašnjem dijelu (čekanje u redovima, padanje u zarobljeništvo), a količina backtrackinga je gotovo nepodnošljiva, čisti pain in the ass.

Većinu gameplaya ćete zapravo provesti trčkarajući naprijed-nazad po otvorenoj mapi do questova, između kojih se nalaze ogromne zone škrto popunjene civilima koji ne rade ništa zanimljivo. Prema tome, ukoliko iz čiste dosade ne počnete bacati molotovljeve koktele na njih, 80 posto kampanje ćete se dosađivati. Štaviše, najviše zabave sam doživio jureći sa makazama za skraćivanje žive ograde na prolaznike, masakrirajući ih i povremeno urinirajući na njih. Znate, good stuff, po čemu je Postal 2 svojevremeno i postao (ne)slavan. Međutim, to je zanimljivo svega jedno popodne, nakon čega se jednostavno počnete osjećati umobolno.

Čak će i bitke u questovima, kada konačno stignete do njihovih lokacija, biti besmislene jednom kada se dočepate električnog trimmera biljaka, jer ste s tim oružjem bukvalno nepobjedivi u borbi protiv regularnih protivnika. Dovoljno je samo da trčite prema njima i aktivirate ga, nakon čega će glave i udovi letjeti zrakom kao polen.

Osim backtrackinga, uživanje kvari i strahovita nestabilnost. U neke zone u određenim trenucima nije bilo moguće ući zbog ovoga – jedna od njih je Winter Wonderland zona u zadnjoj misiji, ako planirate zatući Zacka Warda (da, glumca iz Postal filma). Tako je bilo kod mene, a vama želim više sreće i bolje patcheve ako kada ovo zaigrate.

Rijetki noviteti u vidu nošenja dvije puške odjednom (uz upotrebu odgovarajućeg powerupa) i kupovine opreme nisu dovoljni da Paradise Lost bude zabavan. Zanimljive momente, kao što je sve vezano za Zacka Warda, brzo ćete zaboraviti zbog nesadržajnosti ostatka ekspanzije. Njet preporuka.

 

Ocjena: 2

Cijena: 8 eura

PLUS
Nasilje, oružje, ludilo, Zack Ward quest

MINUS
Backtracking, razvučeno, nesadržajno, neoriginalno, bugovi

SPECIFIKACIJE:
Žanr: FPS
Razvojni tim/izdavač: Running With Scissors/Running With Scissors
Minimalno: 1.2GHz, 1GB RAM-a, 128MB VRAM-a, Windows Vista
Preporučeno: 2.4GHz, 2GB RAM-a, 256MB VRAM-a
Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, Radeon HD 7790