RECENZIJA: White Night

Iako mi je premijerni trailer za White Night djelovao jako interesantno, ovaj crno-bijeli horor sam nakon najave na prošlogodišnjem E3-u uspio u potpunosti zaboraviti. A onda je, prije nekoliko sedmica, iz vedra neba stigla najava - White Night izlazi početkom marta, a izdavanja igre se prihvatio niko drugi do Activision (ništa me ne pitajte, jer ni sam ne znam kada, zašto i kako).

No, ostavimo Activison po strani - iza White Nighta stoji nezavisni francuski razvojni tim OSome Studio, a riječ je o survival hororu koji u sjećanje priziva neke stare dane i još starije igre. Naime, White Night se igra isključivo iz trećeg lica i uz fiksne uglove kamere, tako da ćete svoje kretanje u jednoj prostoriji posmatrati iz npr. žablje perspektive, dok će vas kamera u nekoj od idućih prostorija gledati sa plafona ili sa leđa, ali pod nekim iskrivljenim i totalno creepy uglom.

I dok su survival horori sa fiksnim uglovima kamere već viđena stvar, White Night se iz gomile drugih igara izdvaja svojim nesvakidašnjim vizuelnim stilom, inspirisanim jazz erom i noir filmovima. Cijela igra je tako crno-bijela, a vaš lik će uglavnom biti tek bijela silueta na crnoj pozadini, te ćete tek u rijetkim momentima vidjeti nešto malo crvene, narandžaste i žute boje, ukoliko ste već imali sreće da naiđete na luster koji radi, neiskorištenu svijeću ili kamin u kojem možete naložiti vatru.

A osim što je odgovorna za jedinstven stil igre, cijela ta mehanika svjetla i sjene je direktno vezana i za gameplay, o čemu će više riječi biti u nastavku. No, prije nego se bacimo na to, red bi bio osvrnuti se na priču koju je OSome Studio odlučio ispričati u White Nightu.

Godina je 1938. i Velika depresija već odavno poharala Ameriku. Kompanije koje se nisu ugasile su otpustile većinu svojih radnika, niko više ne vjeruje bankama, ljudi se trude sačuvati zdrav razum, a vi preuzimate ulogu neimenovanog gospodina koji će na početku igre doživjeti saobraćajnu nesreću, usput automobilom pregazivši izvjesnu damu. Međutim, nakon što izađete iz slupanog automobila, na cesti nećete pronaći nikakvo tijelo i više nećete biti sigurni da li ste zaista nekoga udarili ili vam se to samo pričinilo. A onda ćete u blizini ugledati i staru vilu koja će vam biti posljednja nada za spas...

Naravno, spomenuta vila će na prvi pogled djelovati napušteno, a nakon što riješite prvu zagonetku i otključate njena ulazna vrata, ista će se za vama zatvoriti i vaša White Night avantura će početi.

Tokom igre ćete istražiti kompletnu vilu i kroz njene prostorije i dekor, ali i dnevnike njenih ukućana razbacane naokolo, upoznat ćete i porodicu koja je tu nekada živjela - sve sa duhovima majke jednog od ukućana koji će vas bjesomučno ganjati tokom većeg dijela igre. Pri tome ćete moći uživati i u jako dobro napisanim monolozima vašeg lika, koji su ponekad praćeni solidnom glasovnom glumom (što je bila kombinacija koja me je na momente znala podsjetiti na melanholiju Max Paynea), iako je uglavnom riječ o komentarima ispisanim u vidu titlova na ekranu.

No, što je igra više odmicala i što se više približavala kraju priče, počeo sam naslućivati šta bi se na kraju moglo dogoditi (ispostavilo se kako sam donekle bio upravu), iako me to nije ometalo u istraživanju vile i praćenju niti radnje o porodici koju je uništilo ludilo.

1/1

Eh, vratimo se svjetlu, sjeni i duhovima. Naime, White Night gameplay je baziran upravo na mehanici svjetla i sjene, jer će vaš lik nakon nekih petnaestak sekundi provedenih u mraku jednostavno poludjeti (u prevodu - čeka vas game over ekran), zbog čega ćete uvijek morati paziti na to da se krećete po osvjetljenim dijelovima vile. A kada već budete morali zakoračiti u mrak, najbolji prijatelj će vam biti dobre stare - šibice.

Sa sobom u svakom trenutku možete nositi najviše 15 šibica koje povremeno, baš kao i u stvarnom životu, jednostavno nećete moći upaliti, nakon čega će one i propasti (budite bez brige, to će se dešavati jako rijetko). Također, iako je preporučljivo biti pažljiv sa trošenjem šibica, igra će vam u trenucima kada ostanete bez ijedne “pokloniti” pakovanje od nekoliko šibica, samo što će ga uvijek pozicionirati kraj lokacije na kojoj snimate poziciju, a koja je skoro uvijek okružena mrakom.

Sistem snimanja pozicije je riješen prilično elegantno - svoj napredak u White Nightu ćete spašavati jednostavnim odmaranjem u posebnim foteljama sa prigodnim “sunčanim” dezenom.

Tokom igre mi se tako nekoliko puta desilo da ostanem bez ijedne šibice, nakon čega sam se par puta morao probijati kroz mrak kako bih se vratio do fotelje za snimanje pozicije, iako sam tu i tamo imao sreće, pa sam bez šibica ostajao u njenoj blizini.

Svjetlo i sjena će također biti ključni elementi brojnih zagonetki, koje će se nekada svoditi na pronalazak sigurnog puta do cilja i aktiviranje svjetala koja će vam taj put učiniti mogućim, dok će nekada npr. biti potrebno pomaknuti određenu statuu ili sliku kako bi izvor svjetla osvijetlio lokaciju na kojoj se krije predmet neophodan za dalji napredak u igri.

Pored navedenih, u igri ćete naići na još nekoliko tipova zagonetki, ali i na protivnike u vidu duhova sa kojim se ne možete direktno sukobiti, jer ih je moguće “ubiti” jedino ukoliko ih osvjetlite električnom rasvjetom (npr. stolnom lampom ili tako što ih namamite na lokaciju sa lusterom kojeg ćete potom upaliti prije nego vas se uspiju dokopati).

Obzirom da se kompletna radnja igre odvija na jednoj lokaciji, White Night je bogat backtrackingom. No, skoro nijedan ponovni prolazak već viđenom prostorijom neće biti isti - ili će raspored namještaja biti drugačiji, ili će soba biti krcata duhovima, ili će pregoriti osigurači, zbog čega će vam poznate prostorije predstavljati znatno veće i mračnije prepreke. A nekada ćete se jednostavno prepasti i izgubiti na spratu kuće koji ste mislili da znate napamet.

Sa druge strane, duhovi će se vas rješavati znatno jednostavnije - biće im dovoljno da vam priđu i čeka vas učitavanje zadnjeg checkpointa, jer im se, kao što sam već rekao, ne možete suprotstaviti nikako osim električnom rasvjetom. A ukoliko ste pomislili da su one-hit-kill protivnici iritantni - upravu ste, pogotovo kada ih iskombinujete sa fiksnim uglovima kamere i konstantnim mrakom, zbog čega je nekada jako teško odrediti da li stoje ispred ili iza vas, odnosno rutu kojom “patroliraju” unutar dijela prostorije koji ne vidite jer je kamera uperena u neku sasvim drugu stranu.

Srećom, takvih momenata u igri nema previše i sve ih je moguće proći nakon nekoliko pokušaja ili eventualno polusatnog (ili poludnevnog) odmora od igre.

Na kraju, moram priznati kako me je White Night ugodno iznenadio. Priča igre je zanimljiva, solidno napisana i ispričana, a gameplay i atmosfera kvalitetni - iliti napeti i jezivi - taman onoliko da je igru bilo užitak igrati u mrklom mraku i sa slušalicama na ušima. Ok, one-hit-kill protivnici su povremeno bili iritantni, ali me je želja za daljim istraživanjem misteriozne vile i otkrivanjem priče o njenim ukućanima i njihovom ludilu konstantno vukla dalje - sve do prilično interesantnog kraja igre.

Šta više poželjeti od proljetnog horora za kojeg vjerovatno niste ni čuli do prije nekoliko dana?

http://osome-studio.com/en/whitenight/