Ready at Dawn vam u The Orderu želi ispričati svoju priču. Priča je to o alternativnoj historiji, Viktorijanskom Londonu i redu vitezova koje je okupio kralj Arthur kako bi čovječanstvo zaštitio od čudovišta, ali i priča koju će vam Ready at Dawn u svojoj novoj igri, inače pucačini iz trećeg lica, ispričati pod svaku cijenu - pa čak i kada ta cijena uključuje gameplay.

I ne, pod tim ne mislim da je gameplay loš, već da je jednostavno gurnut u drugi plan, dok su prioritet dobile cut-scene animacije, povremeno ispresijecane quick time sekvencama. No, krenimo nekim redom - kada je već igra stavila naglasak na priču i njenu prezentaciju, bilo bi fer recenziju početi upravo sa osvrtom na njih.

***

The Order: 1886 vas stavlja u ulogu Sir Galahada, člana posebnog reda vitezova koji, osim što već stoljećima čuvaju čovječanstvo od rase half breed čudovišta (čitaj: vukodlaka), povremeno pomažu i njenom Veličanstvu u održavanju reda i mira u Londonu. A obzirom da su britansku prijestolnicu u The Order univerzumu na jesen 1886. pogodili i napadi vukodlaka i nemiri koje su uzrokovali izvjesni pobunjenici, ruke vitezova Okruglog stola u ovoj igri će biti pune posla. Tome dodajte još i Nikolu Teslu, koji će za naše vrle vitezove praviti nova oružja i gadgete, ali i priče o misterioznom koljaču koji noću hara ulicama Londona (da, upravo tom na kojeg sada mislite) i dobićete sve neophodne sastojke za interesantnu premisu i jako dobru atmosferu.

Ipak, glavni zaplet će uslijediti tek negdje na pola igre, kada će glavni lik donijeti i nekoliko meni nejasnih odluka, nakon čega će se desiti i par predvidivih preokreta (kao i uvijek, izdajnike je lako prepoznati čim im vidite facu, uprkos vašim nadanjima da vam možda baš ovaj put neće zabiti nož u leđa kada to najviše očekujete), da bi igra na kraju završila kao pilot epizoda kakve serije. Da se razumijemo, nije u pitanju neki gigantski cliffhanger, već čisto osjećaj da ste upravo vidjeli početak neke veće priče, koja će tek u idućim epizodama postati nešto još veće, bolje i interesantnije.

Kao što rekoh, igra će vam sve to prezentovati kroz bezbroj cut-scene animacija, a svoju namjeru da vam prije svega ispriča priču, a tek onda vas počasti sa gameplayom, Ready at Dawn će najbolje dokazati strukturom i tempom igre. Naime, nekoliko poglavlja u igri čine isključivo animacije, dok će nekoliko drugih poglavlja kombinovati animacije sa interaktivnim sekcijama u kojima ćete vi jednostavno - hodati. Tempo igre zbog toga djeluje jako čudno, jer će akcijom nabijena poglavlja pratiti dugi periodi u kojima ne radite ništa osim što gledate animacije i hodate okolo, da bi potom uslijedila npr. jedna stealth misija, praćena sa još jednom gomilom animacija.

Naravno, nekome će se to možda i svidjeti i naravno da igre mogu i trebaju imati vlastiti tempo (pa makar on bio konstantna akcija kakvu nudi Call of Duty), no ja se ne mogu oteti dojmu da je tempo koji krasi The Order: 1886 daleko od onog kojeg nudi recimo jedan The Last of Us, koji je također imao brojne sporije segmente i cut-scene, ali ih je i znatno bolje spojio u jednu cjelinu.

Ako ništa, audio-vizuelna prezentacija tih animacija i priče je na nivou kakav se zaista ne viđa svaki dan - kada sam u nadnaslovu napisao “Filmično do kraja”, to sam zaista i mislio, jer je Ready at Dawn sve podredio upravo tome. Počevši od 2.40:1 filmskog omjera slike sa crnim trakama na dnu i vrhu (ne brinite, nakon nekoliko minuta ih više nećete primjećivati), preko režije, fotografije i kadriranja, pa do glume i soundtracka, The Order: 1886 izgleda i zvuči kao kakav CGI film.

The Order: 1886 jednostavno morate iskusiti iz prve ruke kako bi se uvjerili u njegove (doslovno) nevjerovatne vizuale.

Tome itekako doprinosi i grafika koja je, jednom riječju - nevjerovatna - kako sa artističke, tako i sa tehničke strane. Modeli likova, njihove uniforme, kosa koja se blago vijori na vjetru, interijeri prepuni detalja, eksterijeri Viktorijanskog Londona, detaljne teksture na svakom ćošku, fotorealistično osvjetljenje… u ovoj igri sve izgleda jednostavno fantastično i tokom igranja sam se na momente znao uhvatiti u razmišljanju kako zaista “igram” kakav CGI film.

Ako bih morao cjepidlačiti, spomenuo bih tek to da igri nedostaje tessellation efekat na zidovima, zbog čega se pojedinačne cigle na fasadama londonskih zgrada ne ističu onoliko koliko bi čovjek očekivao, ali, kao što rekoh - čisto cjepidlačenje. Zapravo, zaboravite da sam to uopšte i spomenuo.

1/1

Ako zanemarimo već spomenute sporije dionice u kojima ćete tek hodati kroz nivoe, srž The Order: 1886 gameplaya će činiti napucavanje iz trećeg lica - i to više nego solidno napucavanje, zbog čega je njegovo guranje u drugi plan zapravo i najveći problem igre.

Feedback koji nude oružja je odličan, pogotovo kada u rukama imate neki od interesantnijih primjeraka iz arsenala kao što su Arc Gun ili Thermite Rifle. Ovaj prvi će tako zahtijevati nekoliko sekundi punjenja prije nego ispalite njegovu “munju”, koja će protivnike sravniti sa zemljom, dok će Thermite Rifle biti idealno rješenje za protivnike koji se kriju u zaklonu - prvo ćete primarnom paljbom ispaliti oblak zapaljive materije iznad njih, te ga potom i zapaliti alternativnim modom paljbe.

Arene u kojima ćete se napucavati sa protivnicima su relativno male, ali i raznolike, tako da ćete se sa pobunjenicima ganjati kroz kojekakve tunele i katakombe, uličice Whitechapela, ali i na ogromnom cepelinu koji leti iznad Londona.

Od drugih oružja, vrijedi istaći sačmaricu, koja također nudi fantastičan feedback i protivnike obično ostavlja obezglavljene, dok se preostala oružja svode na standardnu kombinaciju pištolja, bacača granata, automatskih puški i snajpera. Istina, bilo bi lijepo kada bi igra nudila više maštovitijih oružja poput Thermite Riflea i Arc Guna, a manje klasičnih pištolja i mitraljeza, ali šta je tu je.

Nešto veći problem od toga je svakako ograničavanje igrača prilikom izbora i korištenja oružja -  pri tome ne mislim nužno na ograničenje od dva oružja, jer sam na to već navikao (ovdje možete nositi jedan pištolj i jednu pušku, uz dva tipa bombi), već na čestu nemogućnost izbora koja oružja želim smjestiti u ta dva dostupna slota. Drugim riječima, kada igra želi da koristite snajper, a ne Thermite Rifle koji ste do posljednje animacije imali sa sobom, onda ćete vi i koristiti snajper, a ne Thermite Rifle.

Srećom, kako igra bude odmicala, tako ćete imati i više prilika da izaberete koje oružje želite koristiti, a i protivnici će na paljbu odgovarati uvjerljivo, bez da glume tzv. “spužve za metke”. Headshot će u ovoj igri obično značiti i instant kill (osim kada nekome uspijete skinuti šljem sa glave, nakon čega ćete ga jednostavno dokrajčiti idućim headshotom), a pogodak u nogu će ih usporiti i oboriti na koljena, nakon čega im obično možete i pritrčati kako bi ih sredili instant melee killom. I budite bez brige, tokom animacije dotičnog ćete biti sigurni od protivničkih napada, ali se nakon toga obično trebate povući u zaklon ukoliko ste brojčano nadjačani.

Korištenje zaklona u The Orderu će tražiti malo navikavanja, jer u isti ulazite pritiskom na “krug”, a iz njega izlazite pritiskom na X (ništa me ne pitajte). No, ako umjesto pritiskom na X iz zaklona izađete tako što se jednostavno odmaknete od njega, vaš lik ulazi u tzv. “soft cover” mod u kojem će automatski ući u svaki idući zaklon kojem priđete, sve dok ponovo ne pritisnete X. P.S. Ivice zaklona možete zaobići bez da izađete iz njega - dovoljno je da držite pritisnut krug i da se pomjerite u onu stranu zaklona na koju želite da pređete. P.P.S. Ne zaboravite da je paljba “na slijepo” izuzetno korisna!

Naravno, u zaklonu ćete sačekati da vam se health obnovi sam od sebe, iako je Ready at Dawn ovdje na dobar način u gameplay inkorporirao i jedan element priče - naime, vitezovi Okruglog stola u The Orderu mogu živjeti stoljećima zahvaljujući tečnosti poznatijoj kao Black Water. A osim što im nudi dug život, Black Water im daje i mogućnost brzog ozdravljenja, tako da ćete u igri ponekad, nakon što ostanete bez healtha, imati i opciju da probate dopuzati do najbližeg zaklona, gdje ćete popiti malo Black Watera i potom se vratiti u akciju.

Za Black Water je vezan još jedan element gameplaya - svojevrsni bullet time, koji ovdje nosi naziv Blacksight. Dotični ćete puniti ubijanjem protivnika, a kada ga aktivirate, vrijeme će se usporiti i vaš lik će moći koristiti automatsko nišanjenje kako bi u sekundi sredio gomilu protivnika. I ne samo to - tokom Blacksighta ćete moći upucati i bombe koje bacaju protivnici, tako da je njegovo pravovremeno aktiviranje i više nego korisno.

No, sa druge strane, kompletna igra se pokazala kao relativno lagana, čak i uz isključen aim assist i na Hard težini, na kojoj mi je trebalo nekih 8-10 sati da je privedem kraju (uzmite u obzir i to da sam nivoe istraživao što sam više mogao, te da sam u prvom prelasku pokupio skoro sve moguće collectiblese).

Nažalost, protivnici u The Orderu će dolaziti u tek nekoliko varijanti - kao klasični prašinari i kao njihove nešto jače verzije sa posebnim oklopima i sa jačim oružjima, koje nećete moći tek tako srediti headshotom ili sa nekoliko pogodaka u tijelo. Umjesto toga, pripremite se ili na trčanje od zaklona do zaklona ili na korištenje Blacksighta, čiju sam upotrebljivost u takvim situacijama ja otkrio prilično kasno (khm, pred sami kraj igre).

A osim spomenutih ljudskih protivnika, u The Orderu ćete se nekoliko puta sukobiti i sa vukodlacima - i to, nažalost, uvijek u skoro istim arenama. I dok je najzanimljivija od tih borbi kulminirala sekvencom koja kombinuje quick time event i nešto malo gameplay slobode u melee napadima, posebno me razočarala finalna boss borba, koja se pretvorila u identičnu kombinaciju quick time sekvence i nekoliko melee napada.

Osim što izgleda fenomenalno, igra se učitava munjevitom brzinom, tako da pogibije i povratak na zadnji checkpoint nikada neće trajati duže od 5-6 sekundi.

I ne, quick time sekvence na koje ćete nailaziti u ostatku igre nisu nikakva revolucija kakvom ih je Ready at Dawn možda pokušao predstaviti - uglavnom ćete trebati pritisnuti pravu tipku u pravo vrijeme (ili brzo pritiskati X) kako ne bi gledali učitavanje zadnjeg checkpointa i potom ponovo pokušavali izvesti istu quick time sekvencu. Istina, povremeno ćete morati prvo pomjeriti kameru u pravom smjeru i potom pritisnuti pravu tipku, a u par navrata ćete moći i izabrati u kojem smjeru želite pomjeriti kameru tokom quick time sekvence, što neće napraviti nikakvu razliku osim kozmetičke (protivnika koji leži tako npr. možete srediti udarcem šakom ili nožem, ovisno gdje ste se okrenuli tokom prethodne quick time sekvence).

I gdje to sve ostavlja The Order: 1886, pitate se? Pa, mislim da se najbolji odgovor na to pitanje krije u nekom od prethodnih pasusa, gdje sam spomenuo kako me igra podsjetila na pilot epizodu neke nove serije.

Priča, likovi i atmosfera su prilično interesantni, a i gameplay je solidan kada se već uspijete probiti do njega kroz brojne animacije. No, igra je u kompletu tek okej. Animacija ima previše u odnosu na gameplay (pogotovo u odnosu na bogatstvo i raznolikost gameplay mehanika), dok je sam gameplay u drugi plan gurnut preduboko, ako mene pitate.

No, isto tako, ukoliko Ready at Dawn dobije priliku napraviti novi nastavak, The Order bi se mogao pretvoriti u nešto puno bolje i zanimljivije. Samo nam trebaju ponuditi nešto više slobode u gameplayu (veće arene u kojima ćemo se boriti sa protivnicima, više zanimljivih oružja i više tipova protivnika, a pogotovo nadnaravnih) - i više prilika da uživamo u njemu.

http://theorder1886.eu.playstation.com/en_GB/home

PLUS
fantastična audio-vizuelna prezentacija, atmosfera, zanimljiv setting i priča, solidan gunplay i nekoliko zanimljivih oružja;

MINUS
previše animacija u odnosu na gameplay (kaže čovjek koji obožava Metal Gear), premalo tipova protivnika, quick time sekvence i nemaštovite boss borbe, predvidivi preokreti u priči;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: TPS/akciona avantura
Razvojni tim: Ready at Dawn
Izdavač: SCE
Platforme: PlayStation 4