Remember Me nije bio neko remek-djelo, ali opet - malo koja igra jeste. Međutim, niko ne može poreći to da je Dontnodov prvijenac bio interesantan i da je nudio nekoliko nesvakidašnjih ideja, od kojih je svakako najzanimljivija bila ona sa rješavanjem zagonetki baziranih na manipulaciji tuđim sjećanjima.

I upravo je ta ideja na neki način evoluirala i pronašla svoj put do drugog naslova ovog francuskog studija - i to uprkos činjenici da je Life is Strange drastično drugačiji tip igre u odnosu na Rembember Me.

***

Life is Strange predstavlja najnoviju u nizu epizodnih avantura, što je trend koji je posljednjih godina popularizovao Telltale sa svojim Walking Dead igrama. No, za razliku od Telltaleovog novijeg opusa, Life is Strange donosi nešto veći fokus na gameplay i rješavanje zagonetki, pored već standardnih elemenata komunikacije sa drugim likovima i donošenja bezbroj (teških) odluka od kojih će zavisiti nastavak priče, ali i vašeg odnosa sa spomenutim likovima.

I budite bez brige, jer veći fokus na zagonetkama ne znači da će odnosi sa drugim likovima ispaštati. Naprotiv - oni će i ovdje biti prilično važni, obzirom da vas igra stavlja u ulogu mlade studentice Max, koja se nakon pet godina izbivanja vraća u rodni grad kako bi studirala fotografiju. Ali, kada sa 18 godina dođete u sredinu koja vam je nepoznata koliko i poznata i u kojoj imate… ili, bolje rečeno, u kojoj ste nekada davno imali samo jednu prijateljicu, kojoj se pri tome niste stigli javiti ni nakon nekoliko sedmica u gradu… pa, recimo samo da ćete trebati naći neke nove prijatelje.

Naravno, osim novih prijatelja, Max će na fakultetu upoznati i nešto manje simpatične likove (da ne kažem neprijatelje). I, kao što su skeptici među vama mogli pretpostaviti, Dontnod je tu na neki način upao u zamku i kreirao donekle klišeizirane likove - tu su sportski tipovi koji ganjaju zgodne cure, koje pak ganjaju lokalnu razmaženu “princezu” koja ima sve što poželi (ali, za divno čudo, ima i pamet i poznaje fotografiju koju studira zajedno sa Max). Naravno, tu su i štreberi, poneka religozna cura koja zagovara apstinenciju, ali i nekoliko profesora, kao i nezaobilazni creepy/weirdo domar.

No, još jednom - budite bez brige, jer su manje-više svi oni prilično solidno napisani, a njihovi međusobni odnosi bi vas mogli zaintrigirati, dok će vas neki od njih sa vremena na vrijeme čak i iznenaditi.

So far, so ordinary, reći ćete i potom upitati (uprkos činjenici da u igrama školske priče ne viđamo tako često) - šta zapravo izdvaja Life is Strange iz mora drugih školskih/tinejdžerskih (melo)drama? A odgovor na to pitanje nas vraća na priču o tuđim sjećanjima po kojima smo petljali u igri Remember Me - naime, Max na početku igre otkriva kako posjeduje misterioznu vještinu putovanja kroz vrijeme, na kojoj će se bazirati zagonetke, ali i dobar dio priče Life is Strangea, koju vam pak nemam namjeru otkrivati dok ne završi kompletna sezona, kada možete očekivati i recenziju ostalih epizoda.

1/1

Za razliku od prošle Dontnodove igre, u kojoj smo u Memory Remixing segmentima trebali riješiti zagonetke u sjećanjima drugih likova i natjerati ih da se sjete nečega što se nikada nije desilo, u Life is Strangeu ćemo uz korištenje opcije premotavanja vremena uvijek petljati po sadašnjosti. No, princip na kojem rade zagonetke je zapravo isti - potrebno je pronaći pravi redoslijed po kojem ćete iskoristiti ili pomjeriti određene predmete, kao i redoslijed po kojem treba vršiti interakciju sa nekim od likova.

Na primjer, kako bi se riješili cura koje vam ne daju da uđete u studentski dom, trebaćete prvo pričati sa njima, a potom i otkriti kako da aktivirate obližnje prskalice za travu kako bi ih poprskali. No, to neće biti dovoljno, tako da ćete onda uz premotavanje vremena morati procijeniti koji je pravi trenutak u kojem ćete “sabotirati” kantu farbe koju koristi domar kako bi uredio fasadu odmah iznad spomenutih cura.

Klasični inventar u ovoj igri ne postoji, iako ćete sa vremena na vrijeme moći pokupiti poneku sitnicu koja će vam trebati za rješavanje iduće zagonetke. No, dotičnu sitnicu ćete po pravilu ubrzo i upotrijebiti, tako da vam inventar ni u jednom trenutku neće nedostajati.

Pri tome ćete otkriti i kako premotavanje vremena ne utječe na Max, tako da ćete npr. prvo premotati vrijeme kako bi domara vratili nekoliko koraka unazad, samo kako bi shvatili da vi niste bili ispravno pozicionirani, zbog čega nećete na vrijeme stići do gore spomenute kante sa farbom. Nakon toga ćete se pomjeriti bliže kanti, te ponovo premotati vrijeme kako bi domara vratili u rikverc, što će vam dati nekoliko dragocjenih sekundi da sabotirate kantu i riješite se svojih “neprijateljica”.

A osim za rješavanje zagonetki, premotavanje vremena ćete koristiti i prilikom komunikacije sa drugim likovima, što je zapravo interesantan gameplay twist. Jer, svi smo mi, barem jednom u svom životu, učitali prethodnu save poziciju kako bi vidjeli šta bi se desilo da smo donijeli drugačiju odluku - što je u Life is Strangeu pretvoreno u gameplay mehaniku. Vidjeli ste čuvara kako prijeti studentu? Možete ga uslikati i nekad kasnije sliku eventualno iskoristiti protiv njega, ili možete uletjeti između njih dvoje i pomoći studentu, nakon čega ćete ostati bez dokaza koje bi jednog dana mogli upotrijebiti protiv spomenutog čuvara. I što je najbolje od svega, ishodi vaših odluka u Life is Strangeu neće biti očigledni, niti ćete odmah saznati kako ste utjecali na priču i likove, što me podsjetilo na Witchera, koji je na sličan način riješio problem nepotrebnog učitavanja pozicija kako bi igrač mogao donijeti “ispravnu” odluku.

Ok, do sada ste vjerovatno shvatili kako je Life is Strange gameplay osjetno drugačiji u odnosu na Telltaleove novije igre, tako da će vas vjerovatno obradovati i druge sitnice na koje ćete naići u igri. Tu prije svega mislim na opcionalne fotografije koje možete uslikati (nažalost, fotkanje nije slobodno, već će biti dostupno samo na određenim mjestima i ponekad - osim ako slikanje vjeverice sa limenkom nije bio bug - u određenim trenucima), te brojne manje odluke koje možete, ali i ne morate donijeti, a koje će imati utjecaja na nastavak priče i vaše odnose sa drugim likovima, što je fino ilustrovano na posebnom ekranu koji će vam igra prikazati kada završite epizodu.

Na kraju moram istaći i par zamjerki - iako je grafički izgled igre ugodan za oči (riječ je o stilizovanom Unreal Engineu 3 sa skoro-pa-pastelnim bojama, ali i uvjerljivim animacijama kretanja likova i solidnim animacijama njihovih lica), pretjerana upotreba chromatic aberration efekta mi je znala zasmetati, jer je slika na momente bila previše zamućena. Osim toga, nemoguće je bilo ne primjetiti i manju nelogičnost pred kraj epizode, kada Max nije prepoznala jednog lika iz igre sve dok ga nije vidjela na slici na kojoj nosi uniformu, iako je bilo savršeno očigledno o kome se radi i prije toga.

***

Pred kraj prve epizode Life is Strangea, uhvatio sam se kako priželjkujem da igra potraje još barem malo kako bih dobio priliku upoznati i tog novog lika koji se tek pojavio. I, na moju sreću, to se i desilo - epizoda je potrajala još malo, a potom je završila cliffhangerom nakon kojeg jedva čekam zaigrati i nastavak sezone.

I ne samo to - nakon igranja prve epizode, spreman sam preporučiti Life is Srange svim igračima koje je premisa igre imalo zainteresovala. Stoga, ukoliko vam studentske avanture prošarane misterijom i putovanjem kroz vrijeme zvuče iole zanimljivo, ne gubite vrijeme - jer ga za razliku od Max, ne možete vratiti - i zaigrajte Life is Strange.

lifeisstrange.com

PLUS
zanimljiva priča i likovi, mehanika premotavanja vremena;

MINUS
ako ćemo cjepidlačiti - donekle klišeizirani likovi;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: avantura
Razvojni tim: Dontnod Entertainment
Izdavač: Square Enix
Platforme: PC, PlayStation 4 (testirano), PlayStation 3, Xbox One, Xbox 360