Lekcija: kada nemate šta reći na kraju priče za koju bi bilo bolje da nije ispričana, poslužite se Biowareovim receptom – zanemarite kompletnu igru i na kraju nakalemite neku nepovezanu umjetničku cutscenu koja je vjerovatno ostala kao višak pri razvoju igre. Najzagriženiji fanovi razvojnog tima koji se ne bi žalili niti da im Nicolas Cantin glavom i bradom provali u kuću i pokrade novac i porodične fotografije potrudit će se da nekako povežu sve to zajedno i pohvale autore zbog umjetničke vizije.

Thief 4 nema radnju. Oni koji ga još uvijek nisu igrali vjerovatno misle da pretjerujemo. Međutim, to je istina, koju je, nažalost, moguće spoznati tek nakon prolaska igre. Sve do samog kraja neće vam biti jasno do koje mjere vas Eidos Montreal zavlači. Tek nakon završne animacije shvatit ćete da su svi likovi suvišni, da nemaju apsolutno nikakav karakter, te da je sve ono što liči na zaplete ubačeno samo radi prikazivanja u trailerima, kako bi kompanija lakše prodala svoj proizvod igračima. Upozoreni ste.

Najžalosnije je to što je i više nego očigledno da su autori igre u početku napisali odličnu priču, koja se vrtila oko nestanka starih frakcija – Keepera, Hammeriteova i Pagana – koje kao neki novi Garrett the Master Thief otkrivate istražujući grad u kojem je stvar smještena. Takvo nešto ćete skontati tumarajući po napuštenom keeperskom kompleksu koji je pretvoren u javnu kuću, za šta moramo reći da je ubjedljivo najbolji i jedini interesantan dio Thiefa 4. Međutim, negdje u razvoju, mudre glave na čelu Square Enixa i Eidosa bacili su tu priču kroz prozor i odlučile napisati novu, o generičkoj pobuni protiv režima, koja u najboljem slučaju djeluje kao napola ispečena psyops operacija po uzoru na Medal of Honor ili Battlefield.

Erin zvuči kao razmaženo derište vječito u stanju poluplača, dok Garrett izgleda kao da je na teškim drogama.

Posebno loša stvar je gluma profesionalaca koji su posudili glasove glavnim likovima i kojima očigledno nije dobro objašnjeno kako se trebaju glasati. Garrettova pomoćnica Erin zvuči kao razmaženo derište vječito u stanju poluplača (to je valjda danas moderno, haman asocira na emocije, šta li), dok sam Garrett izgleda i zvuči kao da je na nekim teškim drogama koje ga stalno čine bezrazložno ljutim.

1/1

Što se tiče gameplaya, Thief 4 je jedno od najvećih razočarenja u zadnjih desetak godina nezavisno od toga da li ga posmatrate kao dio Thief serijala ili kao potpuno odvojen naslov. Načelno, ovo je simulacija šunjanja i krađe iz prvog lica, sa elementima natprirodnog, koje je oduvijek bilo ključan dio serijala. Ali, misije je moguće završiti bez krađe vrijednih predmeta; da, dobro ste pročitali – u igri koja se zove "Thief", nije potrebno krasti da biste je završili. Zapravo, kad smo već kod toga, evo čega sve nema u Thiefu 4:

- Ključeva: iako u igri ima zaključanih vrata, ključeva nema
- Misterije
- AI-a koji je u stanju primjetiti kada ukradete vrijednosti sa njih ili oko njih
- Reagovanja protivnika na zvuk koraka po mermeru ili na vriske kolega 10 metara od njih, koje ste pogodili strijelom među oči
- Povećavanja vidljivosti glavnog lika kada ustane iz čučećeg položaja i počne hodati
- Višeslojnih nelinearnih misija po uzoru na prve dijelove.


S druge strane, Thief 4 vam daje priliku da "uživate" u svim greškama koje su krasile i Thief 3 i na koje se igrači žale još od 2004. godine: bugovitim i repetitivnim gradskim područjima i linearnim misijama iscjepkanim checkpointima. Insistiranje Eidos Montreala da Stephena Russella zamijeni mlađim glumcem u cilju hvatanja njegovih pokreta rezultirala je time da pola akcija u igri ima prespore animacije. Ukoliko iz nekog razloga želite da vam do kraja života pozli od otvaranja vrata i ladica, samo zaigrajte ovo. Tu je čak i pljunuta kopija horor misije iz Trojke, sa trčanjem po napuštenoj ludnici između unesrećenih duhova, dok na njenom kraju morate izbjegavati nekakva natprirodna stvorenja osjetljiva na svjetlost. Ako vam se učini ili negdje pročitate da je ovo originalna stvar, samo da vam napomenem da ih je izuzetno lagano zaobići. Štaviše, rekao bih da su ih dizajneri igre namjerno rasporedili tako da vam uglavnom ne smetaju. Zašto, nemam pojma. Njihova motivacija pri izradi Thiefa 4 je najveća misterija u cijeloj priči.

I konačno, razvikane stealth inovacije poput bučnog hodanja po vodenim površinama te ptica i kerova koji vas nanjuše potpuno su neiskorištene. Pojavljuju se na, lajk, dvije lokacije, pa je jedino objašnjenje zašto su ih autori ubacili u igru to da su željeli ispasti pametni u promotivnim materijalima. Bombastična muzika svaki put kada vas neko primjeti ili prisastavite nekoga oklagijom po glavi šlag je na torti – ali, onaj pokvareni, ubuđali šlag kupljen od sumnjivog pijačara, na torti od mljevenog ćumura i užegle popare.

Kao nekome ko je svojevremeno Thief 1 prošao osam puta UZASTOPNO, muka mi je.

http://www.thiefgame.com/

Ocjena: 1

PLUS
Misija u javnoj kući; nešto malo muzike;

MINUS
AI; priča; likovi; dizajn; kraj; gameplay; zvuk; gluma; povremeni casual platformerski elementi; siva grafika

SPECIFIKACIJE:
Žanr: Akcijska šunjalica; Razvojni tim/izdavač: Eidos Montreal/Square Enix; Minimalno: Brži dvojezgreni procesor, 4GB RAM, Radeon 4800 serija ili GeForce GTS 250, Windows Vista, 25GB prostora na disku; Preporučeno: Quad i7 Core, 8GB RAM, Radeon HD R9 serija ili GeForce GTX 660; Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, GF GTX 275