Jao, budalaštine. Nema ništa gore nego kada vam neko ko nema pojma o politici počne gurati hrpe svojih političkih gledišta pod nos. Dreamfall Chapters je nakrcan njima – i samo njima. U igri, odnosno njenom prvom poglavlju, nema apsolutno nikakvog konkretnog sadržaja, osim agresivne propagande za koju je dizajner Ragnar Tornquist osjećao da je mora ubaciti u igru. Šta li se njemu desilo?

The Longest Journeya se odlično sjećam kao jedne od najboljih avantura svih vremena. Ta igra je imala britku priču i smislene likove kojima su se događale uzbudljive stvari. Svaka scena je imala svrhu i na neki način gurala priču naprijed, a čak i one koje su služile za predah, sadržavale su suptilne informacije o političkoj pozadini.

Radi podsjećanja, pošto se autori nisu pretrgli da to urade za nove igrače u Dreamfall Chaptersu, svijet tehnologije ima svog pandana u vidu svijeta magije po imenu "Arcadia". Vaša je svrha da sačuvate balans između te dvije dimenzije, te da se borite protiv korporacije koja je populaciju navukla na nekakve pogane uređaje za virtuelnu stvarnost koji izazivaju ovisnost. Istovremeno, u Arcadiji se sprema pobuna protiv Azadi carstva koje krade snove magičnim repatim i pernatim stvorenjima koja tamo žive.

Dreamfall Chapters: Book One uglavnom predstavlja maksimalno rastegnuto putovanje po Europolisu, katastrofalno ružnom megalopolisu koji zauzima dobar dio Evrope budućnosti, a po čijim ulicama se prevrću ovisnici o spomenutim VR-olikim uređajima. Na Arcadiju u Book Oneu možete zaboraviti. Imigracija, izbori, marketing, marksizam, socijaldemokratija – to su živopisne teme kojima se Book One bavi. Jedine natruhe fantazijskog settinga imate u prologu, kada protagonistkinja Zoe Castillo u svojevrsnom čistilištu, djetinjasto nazvanom "Storytime", beskrajno i nepotrebno kontemplira o tome da li da se vrati u svoje komatozno tijelo iz prethodnog dijela, Dreamfalla i još jednom pokuša pomoći svijetu? Način na koji je napisan dijalog u ovom dijelu igre nije mnogo drugačiji od gomile nesuvislosti koju imate u uvodu.

Da bude gore, Book One je dug svega nekoliko sati, ali većina od toga otpada na prenemaganje gospođice Castillo, koja nije u stanju sastaviti jednu normalnu, suvislu rečenicu, kao i na sekcije dijaloga koje nije moguće preskočiti te forsirano sporo hodanje u pojedinim momentima (imerzija!). Djevojka bukvalno priča u memeovima i zapinje kao da se nacvrcala enormnim količinama alkohola, što je valjda scenaristima izgledalo kao super fazon da igru približe mlađim generacijama. Prosječan razgovor sa likovima u Book Oneu izgleda ovako:

- Ej, šta ima? Ovaaaaj... kako život?
- Evo, radi se, ali mi je sad lakše kad si se ti pojavila.
- Ima li, hm, šta... Ima li šta novo?
- Ima, ima, napio sam se na poljskom vjenčanju, bilo je super i bilo je grozno. Znaš već kako je na poljskim vjenčanjima. Kako si ti, zbog čega si ovdje?
- Da se, šta ja znam, ovaj, da se sje... da se sjetim... ko sam. Jer, sudbina. Znaš.
- Bitno je da radiš ono što je ispravno, a šta će poslije biti, nije na tebi da brineš.
- Moram pronaći sebe, baš bih to morala.
- Uspjećeš ti to, siguran sam.
- Dođi nam na večeru, trebao bi nam doći na večeru.
- Neću.
- Dođi, ba, dovešću ti simpatiju.
- Dobro, hoću.

Jeste li primijetili da u razgovoru nema ništa zanimljivo? Yep. U jednom momentu jedan lik nakon kriptične rečenice čak naglasi da ne želi biti kriptičan.

1/1

Kad smo kod toga, Book One zapravo uopšte nema priču, jer praktično nijedan quest nemate priliku dovesti do kraja. Moralne dileme su dosadne, prvenstveno zbog toga što se odnose na dosadne situacije i likove (da li prihvatiti staru sebe ili ne – ono, WTF?!) i njihove posljedice uglavnom nećete vidjeti ovdje. Prva epizoda Dreamfall Chaptersa, dakle, nema nikakav zaključak, iako je Red Thread Games obećao da će svaka "Knjiga" predstavljati posebnu cjelinu u većoj priči. Sve što ovdje zasad imate jeste: socijalni komentar i beskrajni dijalozi kao što je ovaj iznad. Zagonetke su previše rijetke i primitivne da bi bile vrijedne spomena (klikni mišem na indikator da se nešto desi), te je jedina stvar koja je mogla biti istinski zanimljiva – sekcija sa Azadi pobunjenikom koji bježi iz zatvora – prekratka da bi iko išta mislio o njoj.

Još jedna zabrinjavajuća stvar je činjenica da je Red Thread Games slagao gamere oko minimalnih zahtjeva. Ne znam šta Ragnar i kompanija podrazumijevaju pod minimalnom konfiguracijom, ali mi u Infu smatramo da bi dotična svakako trebala omogućiti prolazak igre od početka do kraja, na minimalnim detaljima. Stoga odluku da se kao minimum navedu 3GB RAM-a moramo okarakterisati kao prevaru u cilju bolje prodaje igre, jer sa tom količinom RAM-a igra je redovno ostajala bez memorije i rušila se, naročito u gradskom području. Čak i sa optimizacijskim patchevima, koji su, usput rečeno, stigli sedmicu dana nakon izlaska igre, moralo bi je se igrati barem sa 4GB RAM-a i obavezno na 64-bitnom Windowsu (isprobali smo je na oba načina). Što se tiče lakrdije u vidu navođenja Intel HD-a 4000 kao minimalnog grafičkog procesora, to ne vrijedi ni komentarisati. Sa kompleksnošću osvjetljenja kakvu Dreamfall Chapters gura, Unity engine se trza i vuče na mnogo jačim konfiguracijama od takozvane Red Threadove minimalne.

Very žalosno. Najdosadnija stvar ove decenije. Zaobilaziti u širokom luku dok autori ne izdaju svih pet epizoda.

http://redthreadgames.com/games/chapters/

Ocjena: 2

Cijena: 30.. khm... eura

PLUS
Grafika

MINUS
Priča, gameplay, dijalog, likovi

SPECIFIKACIJE:
Žanr: Avantura
Razvojni tim/izdavač: Red Thread Games/Red Thread Games
Minimalno: Core 2 Duo 2GHz, 3GB RAM, Intel HD Graphics 4000, 32-bitni Windows 7
Preporučeno: Quad Core i5 2.5GHz, 8GB RAM, AMD ili Nvidia kartica 2GB VRAM, 64-bitni Windows 7
Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, Radeon HD 7790