Destiny je jedna od onih igara koje istovremeno i volite i mrzite... zapravo, kad malo bolje razmislim, nije da ćete je nešto posebno voljeti, ali ni mrziti. Prije će biti da ćete u njoj uživati u trenucima kada vas ne budu nervirali njeni brojni nedostaci.

Za početak, sama srž igre – njen FPS gameplay, osjećaj napucavanja i kontrole – je i više nego solidna. Oružja, iako ne posebno maštovita, nude odličan feedback prilikom korištenja. Isto važi i za kontrole – od trčanja i uklizavanja u zaklon (ili protivniku pod noge, sa sačmaricom na gotovs), pa do prezabavnih duplih skokova i lebdenja u zraku – u kretanju kroz svijet Destinyja ćete uživati u skoro svakoj minuti igre. Tome dodajte još i PvP multiplayer u kojem ćete sve navedeno moći primjeniti u nadmudrivanju sa drugim igračima i pred vama će se naći vrlo interesantna cjelina.

Međutim, igru sa druge strane koči gomila problema. Priča je, blago rečeno, potpuni nonsens, što se može reći i za singleplayer kampanju, satkanu od gomile identičnih i dosadnih MMO-likih misija. Raznolikost oružja, protivnika, ali i igrivih klasa i njihovih skillova je također razočaravajuća, baš kao i neiskorišten potencijal ogromnih mapa kojima ćete se kretati u singleplayeru.

Situacija nije puno bolja ni kada je co-op multiplayer u pitanju, jer ćete u istom uglavnom nalijetati na protivnike i bossove koji samo upijaju više metaka i umjesto vještine, testiraju tek vaše strpljenje, dok se pitate zašto ne igrate neku drugu igru. Povrh toga, loot sistem u igri je toliko škrt, a sam loot neinspirativan, da će vam nakon igranja Destinyja loot sistem iz originalne verzije Diabla III djelovati kao dar sa neba.

I, kao šlag na tortu, Activision je uspio profućkati i nekoliko vrhunskih glumaca koje su unajmili da posude svoje glasove likovima u igri – za Petera Dinklagea i njegov "kako-mi-je-samo-dosadno" performans vjerovatno već znaju i ptice na grani, ali zašto bi iko doveo Nathana Filliona i dao mu ulogu Hunter trenera koji će u igri prozboriti tek par rečenica?

Kao što se moglo primjetiti još u alpha i beta verzijama igre, Destiny je neobična kombinacija FPS, MMO i loot-fest igara, a obzirom da sam alphu i betu popratio sa detaljnim impresijama (alphu tu, a betu ovdje), ovaj put ću vas poštedjeti detalja.

No, ne mogu a da ne primjetim kako su se svi moji strahovi nakon igranja ranih verzija igre na kraju i ostvarili – sve misije u singleplayer kampanji (sa izuzetkom par njih), su se svodile na najgluplji mogući šablon: dođi sa tačke A na tačku B i tamo pobij sve protivnike na koje naiđeš. Ili: dođi sa tačke A na tačku B, tamo pošalji svog Ghosta (Dinklagea) da aktivira neku sklopku, za što će mu u pravilu trebati nekoliko minuta, tokom kojih će se na tebe sjatiti nekoliko talasa protivnika.

Destiny nudi tri igrive klase, koje se međusobno razlikuju tek u nekoliko sitnica: tipu bombi i melee udaraca koje mogu koristiti, te po 'Super' skillovima koje mogu koristiti svakih nekoliko minuta (svaka klasa ima i svoju pod-klasu sa novim skillovima koji podržavaju blago drugačiji stil igre). Svi ostali "skillovi" su uglavnom pasivni, tako da se izbor klase na kraju svodi na vaše estetske preference i pitanje da li više volite stoičke Titane, Warlocke u njihovim kaputima, ili Huntere sa njihovim plaštovima i kapuljačama.

Spomenuti izuzeci su tek to – izuzeci. U par misija ćete imati priliku kontrolisati jedno od dva različita vozila (svojevrsni hoverkraft-motor i hoverkraft-tenk), dok ćete u jednoj misiji na raspolaganje dobiti neobični mač, sa kojim ćete moći potamaniti nekoliko talasa protivnika. I to je to.

(Da budem iskren, nakon što sam u alpha verziji shvatio koliko su sporedne misije u Explore, odnosno Patrol modu dosadne (čitaj: savršena kopija najgorih MMO questova: skupi 10 tih-i-tih gluposti, ubij 15 tih-i-tih protivnika), u punoj verziji igre sam ih isprobao tek nekoliko samo kako bih se uvjerio da ne propuštam nešto bitno. I, po svemu sudeći, nisam propustio ništa bitno.)

A kada se već dotičem svojih strahova iz alphe i bete, dodaću i to kako se priča, nakon onih uvodnih misija koje su bile dostupne u beti, ipak nije razvila u nešto posebno. Štaviše, ne znam da li da kažem da je ostala podjednako glupa i dosadna ili da je čak postala gora, a u cijeloj igri me je fasciniralo kako je priča ne samo loša, već i loše ispričana i zamišljena (svaka čast članu razvojnog tima koji je predložio da pozadinsku priču koju otključavate tokom igranja ne možete pročitati u igri, već da je morate potražiti na svom profilu na bungie.net sajtu!).

1/1

Ok, shvatili ste – singleplayer je loš (da ne kažem užasan). No, šta je sa co-op i PvP multiplayerom, pitate se? Pa, vrijedi napomenuti kako cijelu kampanju možete odigrati u timu od nekoliko igrača, dok su posebni co-op sadržaji odvojeni u MMO-like Strikeove i Raidove. Odnosno, da budem precizniji, Strikeove i 1 (slovima: jedan) Raid.

U slučaju Destinyja, Strikeovi predstavljaju klasične MMORPG instance, koje ćete ovdje igrati u timovima od po tri igrača i u kojima ćete se boriti sa istim protivnicima kao i u singleplayer kampanji, sa tim da vas na kraju Strikea obično čeka nekoliko talasa nešto opasnijih protivnika ili boss u vidu "spužve za metke", kojeg nije teško, ali jeste naporno pobijediti (najčešće će biti dovoljno sakriti se iza obližnjeg stuba, te povremeno izviriti i zapucati na bossa dok se ne okrene ka vama, nakon čega se opet sakrijete iza stuba i čekate da mu neko drugi iz vašeg tima privuče pažnju).

Što se tiče tog jednog Raida dostupnog u igri, njega nažalost još uvijek nisam stigao isprobati, jer isti zahtijeva lika na minimalno 26. levelu, što je pak zahtijevalo grindanje Strikeova i dugotrajno igranje PvP multiplayera kako bi se skupila neophodna oprema.

(Ako se Raid pokaže kao nešto spektakularno nakon što ga zaigram, svakako ću osvježiti recenziju sa detaljnijim impresijama.)

Sa druge strane, PvP multiplayer je puno bolji i zanimljiviji element igre. Mape su sasvim solidne (iako bi bilo lijepo kada bi bile nešto vertikalnije i kada bi još koja bila smještena na Veneri), baš kao i igrivi modovi. Istina, riječ je o tek blagim varijacijama klasičnih timskih modova viđenih u drugim igrama, što meni uopšte nije smetalo, pogotovo jer su Control (drugo ime za Domination) i Salvage (dva tima od po tri igrača nastoje aktivirati dronove na određenim lokacijama i potom ih odbraniti od protivničkih napada) i više nego zabavni za igrati.

Loot... loot baš i nije najsvjetlija tačka Destinyja. Oružja predstavljaju tek blage varijacije klasičnog FPS arsenala, koja se međusobno razlikuju tek po nekolicini bonusa koje nude (npr. brži reload nakon što ubijete protivnika ili veća preciznost što duže držite pritisnut okidač).

U multiplayeru ćete naići još i na posebne lokacije na kojima se spawna municija za sekundarno i teško oružje, zbog čega igra na momente odiše određenim old-school feelingom, sa nekoliko igrača koji se utrkuju do municije za svoje rocket lauchere i teške mitraljeze.

Svemu tome dodajte još i spomenute duple skokove i uklizavanje, kao i posebne skillove svake od igrivih klasa (koji ubijaju sve protivnike jednim udarcem/metkom) i dobićete jako specifičan multiplayer FPS flow i, ako mene pitate, prilično zabavnu igru. Doduše, sa vremena na vrijeme bi vas mogli iznervirati igrači koji forsiraju one-hit-kill sačmarice, no ne toliko da vas odvrate od daljeg igranja.

No, tu dolazim do još jednog problema – svi ti elementi igre (singleplayer, co-op i PvP multiplayer), su povezani prilično nespretno. Naime, iako će se više-manje sve misije na jednoj planeti odvijati na istoj mapi, između svake od njih ćete morati napustiti planetu i otići na svoj brod u orbiti, koji je zapravo samo ušminkani meni. Sve to će – naravno- biti praćeno naporno dugim učitavanjima, koja ćete posebno mrziti kada budete morali otići na Tower, inače glavni socijalni hub u igri, samo kako bi "identifikovali" novi primjerak opreme (mogli su barem ubaciti neke "identify" scrollove poput onih iz Diabla II).

I prije nego recenziju privedem kraju, moram se osvrnuti na dva genijalna elementa igre – muziku i korisnički interfejs. Naime, muzika u Destinyju jednostavno zvuči... epski, zbog čega sam se svaki put radovao slijetanju na neku novu planetu, finalnim sekvencama misija praćenim krešendom određenih kompozicija sa soundtracka, ili jednostavno otvaranju menija u kojima bi zasviralo nešto SF-ično.

Sami meniji su pak priča za sebe – kao prvo, izgledaju odlično, čisto i elegantno i, kao drugo, kretanje kroz njih je vrlo jednostavno i obavlja se korištenjem posebnog kursora (kojeg kontrolišete analognim stickovima), a ne na klasični konzolaški način. Drugim riječima, traži mrvicu navikavanja, ali je jednostavno i vrlo efikasno, pogotovo kada se upoznate sa sitnicama poput držanja tipke R2 kako bi uporedili neki primjerak opreme sa onim iz iste kategorije koji trenutno imate opremljen.

***

Nakon svega rečenog i uprkos svim nabrojanim problemima, moram priznati kako u Destinyju nije teško uživati – kao što rekoh još na početku, sama srž igre je dovoljno dobro realizirana da se problemima može progledati kroz prste i igru prihvatiti onakvu kakva jeste. Ili, da parafraziram usporedbu iz jedne odlične kritike Destinyja, koja igru opisuje na najbolji mogući način – Destiny je poput komada Ikea namještaja. Ništa posebno, ali obavlja svoju funkciju (a.k.a. zabavlja igrača) i pri tome uopšte ne izgleda loše.

http://www.destinythegame.com/

Ocjena: 3

PLUS
muzika, interfejs, kontrole i napucavanje, PvP multiplayer;

MINUS
priča, singleplayer i 99,9% misija u istom, manjak raznolikosti u oružjima, klasama i njihovim skillovima, struktura igre i konstantna učitavanja, Peter Dinklage zvuči kao da mu nikad nije bilo dosadnije;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: online FPS
Razvojni tim: Bungie
Izdavač: Activision
Platforme: PlayStation 3, PlayStation 4 (testirano), Xbox 360, Xbox One