State of Decay je vrlo posebna igra. To je, koliko znam, jedina igra bazirana na zombi apokalipsi koja dočarava onaj mučni osjećaj pri kojem ne možete vjerovati da se morate boriti za život umjesto da uživate u prirodi i životu. Vegetacija buja, dani su lijepi i sunčani, ptice cvrkuću, a vi jednostavno ne možete prihvatiti da umjesto bezbrižnog šetanja u takvom okruženju trebate izbjegavati zombije koji jedu crijeva pobijenih ljudi i životinja svuda po ulicama, puteljcima i šipražju. Zamislite da jedne večeri legnete na spavanje sa planom da ćete sutradan konačno otići na obližnje brdo po sunčanom vremenu i procunjati po pitomoj šumi. Umjesto toga, dočekuje vas pogled na zombi hordu koja komada vašeg komšiju, onog istog koji vam već četiri godine nije vratio CD Iron Maidena. Krv i nasilje za koje nema izgleda da će ikada prestati. E, ova igra uspješno dočarava upravo takvu atmosferu.

Stanje totalne depresije

Da se razumijemo, State of Decay to sigurno nije postigao pričom – realno, ona je razočaravajuća. Autori su bolovali od The Walking Dead Sezona 2 sindroma, pri kojem su zombije stavili u sporedni plan, kao kakvu posebno napornu invaziju štetočina koje umjesto žita jedu ljude, a pokušali su progurati ljudsku dramu. Ali, kao i u slučaju Walking Deada, niko u razvojnom timu nije imao dovoljno ideja da tu dramu učini zanimljivom. Već par sati nakon početka svjedočit ćete buntovnom deranju i moraliziranju jednog od glavnih likova, Maye, na ljude oko sebe kada je ovi upozore da treba paziti na potrošnju potrepština i susrest ćete se sa komunom koja ne zna gdje je apoteka u njihovom vlastitom gradiću veličine Teslića. Dodajte tome i činjenicu da zombiji kao postapokaliptična pošast ne donose ništa novo - tu je metak u glavu da ih se smiri, ideja da svako ko umre postaje zombi i slične, standardne stvari, vojska koja ne pomaže, kao i dječački entuzijastično i nevješto napisan dijalog koji potiče spomenuto moraliziranje u radnji i imate kompletan paketić klišea. 

Dalje, kada odete u izviđanje Teslića u potrazi za dotičnom apotekom, jedan od zadataka će vam biti da se popnete na obližnji komunikacijski toranj i odozgo pregledate sve tačke od interesa. Međutim, ograda s bodljikavom žicom oko tornja nema vrata ili kapiju.

Kako ući? Možda trebate srušiti ogradu automobilom? Jok, to ne funkcioniše. U krug tornja, naime, ulazite tako što trebate izgmizati na ulicu gdje ćete privući sve zombije u krugu od 100 metara, te se tamo popeti na obližnji kontejner i sa njega preskočiti ogradu. Već mogu zamisliti servisere koji su u vremenu prije invazije zombija tako uskakali do tornja i vršili popravke na njemu. Ovo je sasvim sitan problem, ali je jedna od najglupljih stvari koju sam ikada vidio u video igrama. State of Decay ima mnogo takvih nelogičnih sitnica kojima je težina gameplaya vještački povećana, bilo da je to zapinjanje glavnog lika za ivice objekata, nemogućnost davanja predmeta drugima ili sulud sistem snimanja pozicije. Naime, progres u igri se automatski snima, pa ako odustanete od igranja usred misije, ono što ste do tada uradili propada i lik kojeg ste vodili vraća se u bazu. Osim što nije tako, barem ne potpuno. Na primjer, ako sjednete u automobil i odvezete se u čaršiju, te u tom trenutku prekinete igranje, pri sljedećem pokretanju će vaš lik, istina, biti kod kuće, ali automobil neće. Jupi!

State of Decay je RPG iz trećeg lica smješten u otvoreni svijet, sa jakim stealth, avanturističkim i strateškim elementima. Igra vas u prvi mah stavlja u ulogu izvjesnog Marcusa koji se sa svojim jaranom Edom vraća sa odmora i zatiče zemlju u haosu i horde zombija koji preživaju po nekada živahnim naseljima. Borba je krvava i prepuna prepolovljenih tijela, otkinutih ruku i smrskanih glava – međutim, najbolje ćete proći ako je budete izbjegavali, skrivali se po grmlju i strpljivo čekali da grupe zombija prođu pored vas prije nego što nastavite sa istraživanjem. U slučaju da se baš morate braniti nasred kakve poljane, najbolje je da to bude po gerilskom principu – opali i bježi.

 Pokušaj igranja State of Decaya po uzoru na Quake ili Gears of War rezultirat će totalnim krahom radnje koju je ionako i previše lako ignorisati i bilo kakvih šansi za opstanak zbog specijalnih vrsta zombija, kao što je Screamer. Dotično đubre vrištanjem privlači svu gamad iz bližeg i daljeg univerzuma, te još povrh svega prisiljava vašeg lika da pokrije uši i tako na trenutak ostane ranjiv. Ukratko, veselje.

Glavobolja

Ubrzo nakon početka vidjet ćete da Marcus nipošto nije glavni lik, nego samo jedna karika u komuni preživjelih – što više budete napredovali kroz radnju, to ćete dobivati priliku da kontrolišete više likova. Poenta igre je u čuvanju onoga čega imate: resursa, života i skloništa. Građevine u kojima ste se ulogorili moraju stalno imati veliku zalihu kiselog kupusa i druge hrane, jer će u suprotnom moral svih prisutnih početi opadati. Kako neko ne bi lipsao od umora, potrebno ga je prištedjeti preuzimanjem alternativnog lika, pri čemu će onaj prvi otići na zasluženi odmor. Takvo prebacivanje od jednog do drugog lika predstavlja okosnicu gameplaya State of Decaya, jer na taj način bildate njihove mentalne i fizičke atribute podjednakom brzinom. Vrlo je bitno ne gubiti suborce pri rutinskim misijama poput odlaska po kupus i aspirin, pošto će onda na kraju oni biti zamijenjeni nasumično generisanim nesposobnjakovićima.

1/1

Kao i u svakom skučenom prostoru nakrcanom živopisnim ličnostima tipa odlučni šerif, razmažena bogatašica, doktor, svećenik i nezaobilazna pravedna jezičara, svaki dan u bazi će biti obilježen sapunicom u kojoj će ljudi galamiti jedni na druge, naročito ako im niste obezbijedili krevete i dovoljnu zalihu sarme u frižideru. Ozbiljno, State of Decay mu dođe kao morbidna verzija Simsa, sa likovima koje valja tetošiti, inače će se “ukakiti” u gaće, pomrijeti od gladi ili panično pobjeći u naručje zombija. “Načetog” lika možete privremeno pokrpiti lijekovima, a kako broj zombija po šumama i selima ne bi narastao do neigrivosti, potrebno je stalno konstruisati baze na pravim mjestima, eliminisati horde i legla. Gaženje dotičnih kamionetima je jedan od djelotvornijih načina.

Pretraživanje i vukljanje potrepština moguće je odraditi jako tiho i jako sporo ili pak brzo i glasno, što privlači monstrume i na kraju rezultira češćim napadima na vašu bazu. Nemate li dovoljno municije za čuvare, očekujte raspašoj kada se vratite iz misije. Na vama je, dakle, da li ćete se ponašati kao divljak ili pak, nadmudriti kreature, te je sa tog aspekta ova igra jako zarazna i vrlo uspješno dočarava kako bi otprilike izgledala i stvarna najezda zombija. U SoD-u postoji toliko takvih sitnica da se o gameplayu može napraviti pravi naučni rad o planovima preživljavanja.

Nažalost, razvojni tim je implementirao proticanje vremena u igri čak i onda kada je ne igrate. To znači da, ako želite ustati od računara, morate najprije izvršiti pedantne pripreme, kao što je čišćenje zombija oko baze i poboljšavanje njenih zdravstvenih usluga, jer će vas u suprotnom dočekati gladna, žedna i opustošena kuća, uz poruke da se taj i taj nije oporavio od povreda ili je pola svijeta poumiralo dok ste vi bezobrazno studirali i radili umjesto da igrate ovo. Nije mi jasno zašto su autori odlučili uraditi ovakvo nešto, pošto se radi o MMO mehanici koja ne donosi apsolutno ništa u singleplayer igru kakav je State of Decay.

Što se tiče grafike, ona je uglavnom narandžasta i povremeno tamno plava, kada padne noć. Negdje sam vidio da se neko žali kako je grafika u State of Decayu prešarena do te mjere da nije moguće ništa vidjeti. Ono što je on u stvari mislio reći je to da ništa nije moguće vidjeti zbog toga što je sve jednobojno i zasuto nečuvenim količinama blooma i drugih vrsta zamućenja koje podržava CryEngine 3. Najveća usluga koju sebi zapravo možete uraditi ovdje jeste postaviti detaljnost grafike na najnižu, čime ćete dobiti samo osnovne efekte poput dinamičnog osvjetljenja i dinamičnih sjenki, uz zadržavanje detaljnosti tekstura. Ne, niste pogrešno pročitali – grafičke postavke u State of Decaju su čudne i zasnivaju se samo na nesuvislim presetima. Za detaljno podešavanje, potrebno je zaći duboko u konfiguracijske fajlove, roviti po PAK arhivama koje nije moguće otpakovati 7-Zipom i WinRAR-om, te generalno raditi jako nepraktične stvari.

Iako simulacija protoka vremena dok je igra isključena donekle umanjuje značaj likova i otežava uživljavanje u njihove uloge i odnose, State of Decay pruža magiju relativno realističnog istraživanja lokacija u potrazi za resursima i utočištima, po uzoru na fantastičnu The Walking Dead seriju. Naglasak na organizovanju komune preživjelih i upravljanju različitim ličnostima unutar nje znači da gameplay nikada neće biti previše turoban da mu se ne želite vratiti. Također, po pitanju improvizovanja taktika i neskriptiranih dogodovština, State of Decay je jedan od najkompleksnijih naslova koje možete zaigrati. Nakon ove igre, odlazak na benzinsku pumpu u pola noći više nikada neće biti isti. Pa vi vidite!

http://undeadlabs.com/about-state-of-decay

 

Ocjena: 4

PLUS
Neskriptiranost; sloboda istraživanja; atmosfera; gameplay

MINUS
Priča; na momente vještački otežano; sistem snimanja pozicija

SPECIFIKACIJE:
Avanturistički RPG/strategija; Undead Labs/Undead Labs Minimalno: Core 2 Duo 2,4GHz; 2GB RAM; Radeon HD 2600 XT ili GeForce 9600 GSO; Windows XP SP3 Preporučeno: Core i5; 2GB RAM; Radeon HD 4750 ili GeForce GT 240 Igrano na: Athlon64 X2 5600+; 3GB RAM; GF GTX 275