Na dokumentu koji prati opis skupa, sve je potaman: Might and Magic X Legacy je deseti izdanak drevnog RPG serijala, čiji su počeci u dalekoj 1986. I, kao da to već nije karta za jednosmjerni odmak od neisprobane igre, njen prethodnik je izašao prije čitavih 12 godina, u eri kada se ovom serijalu već držao pomen. Prosto, M&M X Legacy je autsajder koji svoj identifikacijski bedž nosi sasvim transparentno i uz osmijeh jednookog veterana RPG revolucije. Podsjetimo se, ona je, uz sve dobro i loše, prohujala na krilima Biowarea i, Bethesde, kojim ovom naslovu nisu niti će biti ciljani protivnici. Njegova temeljna ideja je oglašavanje bojne trube za okup fanova starog serijala, uz jedva čujnu melodiju kojom se želi keširati na uspjehu Legend of Grimrock, retro RPG iznenađenja od prije skoro dvije godine. Ako to i zanemarimo, sam nekromantski pothvat dizanja posrnulog serijala iz mrtvih je vrijedan makar vaše voajerske pažnje.

Deseta sreća

Jer, uz Wizardry i Ultimu, Might & Magic je jedan od patrijarha RPG žanra. Stvari danas, uz uspon Kickstartera i sveprisutnu žanrovsku nostalgiju, i nemaju takav odjek, no, najavljeno uskrsnuće M&M-a od strane Ubisofta bilo je jedno od gejmerskih čuda godine. Na kraju, igrači su to i dobili, u mjeri u kojoj je to moguće u modernoj eri filmskih narativa, romanse i “lite” RPG mehanike. A u njoj je Legacy stranac – igru počinjete kao skupina izvjesnih Raidera, karaktera kojim na početku određujete klasnu i rasnu pripadnost. Ne preporučujem vam preskakanje ovog segmenta igre i uzimanje defaultne družine – nekome koga mrzi kreiranje likova, pod uvjetom da je ponuđeno, slobodno preporučite drugi žanr. Ovdje je to, na prvi pogled se vidi, rudimentarna fantazija, sa četiri rase u vidu ljudi, elfova, orcova i patuljaka, od kojih svaka ima tri klase. One su, prije nego se obradujete njihovom obilju, tek varijacije na osovinu moć-magija-hibrid, tako da će ljudi imati svog freemagea kao što će orci imati šamana i sl. Bez obzira na to, vještine (skillovi) su ovdje ključna riječ, a ograničenja se tiču tek mogućnosti njihovog razvijanja do jedne od tri faze (ekspert, master i grandmaster). Ponuda klasa i pratećih kombinatoričkih mogućnosti ovdje je nedovoljno naglašena kao faktor igrivosti – prva i apsolutno ne i nebitna preporuka je da ovom segmentu igre posvetite dovoljno pažnje jer je granica između igrivosti i frustracije, uvidjet ćete neugodno brzo, ovdje tanja nego Okamov žilet. 

Jednom kada ste se dovoljno potrudili da kreirate neuspješnu družinu ništarija koja vas performansama izda na trećini igre (hint: uzmite Earth Magic školu), igra vam nudi svoj izgovor za priču u formi video sekvence iz koje će vam jedva išta biti jasno. Dakle, spomenuti Raideri nalaze se na poluotoku gdje generičke fantazijske rase imaju separatističke i centralističke tendencije i igraju političko kolo smrti, pri čemu je svaka sličnost sa stvarnim evropskim lokacijama sasvim slučajna. Vaš zadatak je, pazite sada, da pepeo mrtvog učitelja pospete po izvjesnoj lokaciji u gradu kojem ne možete pristupiti. Na stranu, sada, fabula u rangu starih Nindža Kornjača, M&M Legacy vas istom od samog početka odbija pritiskati i već iz uvodnog filma je jasno da ovdje nećete utući svoje sate radi literarnih egzibicija i paralela sa modernom eskapističkom literaturom. Što je danas, vjerovali ili ne, sasvim OK i M&M X tu, svjesno ili ne, odaje počast svojim svjesno nepismenim prethodnicima. Jedina, za nostalgičare ne i nevažna razlika jeste fakt da se radnja naslanja na tzv. Ubisoftov kontinuitet, odnosno na događaje smještene između Heroes of Might & Magic VI i HoMM V. A oni, znamo, ne nastavljaju radnju koja je okončana preuranjenom smrću 3DO-a i NWC-a kao prethodnog izdavača i dizajnera serijala. 

Il’ si floppy ili eksterni

Svejedno, autori igre vam od prve sekunde stavljaju do znanja da su u ovaj projekt upali s određenim predznanjem o spomenutoj mitologiji, pa će tu RPG gerijatriju dočekati brojne reference na gradove (Sorpigal) i likove (Craig Hack) iz ranijih naslova, kao i paleta retro zvukova. Ukoliko dolazite neinicirani, ovi sitni detalji vam neće značiti ništa i ugledat ćete igru bez njene nostalgične šminke, koja je ovdje u svim segmentima nanošena fantazijskom “sirotanovićkom”. To je, namjerno ili ne, vidljivo i iz samog naslova – M&M Deset je “legacy” proizvod koji se na vašem računaru ponaša kao floppy drive za koji morate imati simpatije jer posjeduje rodni list ljubljenog Skyrima i Mass Effecta. On će od onih koji ovdje ne dolaze u potragu za artefaktima prošlosti tražiti da se najprije naviknete na anakrono kretanje i mehaniku borbe. Oba segmenta  su ovdje pustila korijenje u eru kada su ta rješenja bila manje stvar prestiža i bivanja “hardcore”, a više tehničkih ograničenja. To znači da se ovdje, u prvom licu za sve članove družine, krećete po predefinisanim koracima, predstavljenim u vidu kockica na mapi. U povijesti serijala, ovo je zadnji put korišteno u M&M 5, što je svojevrsni tehnički korak nazad u odnosu na standarde naslova od VI do IX, koje mnogi, s izuzetkom Devetke, tretiraju kao urnek za nadogradnju vremešne serije. 

Dobra vijest je da ovo i nije stvar koja traži navikavanje i toleranciju, osim ako u Legacy ne dođete po grafiku, atmosferu i “živi” svijet. Ograničeno kretanje je tu da vam, upravo, poništi osjećaj uvjerljivosti i uživljenosti u svijet i skrene vam pažnju sa fantazijskih kulisa na krvavu i bespoštednu borbu. Poteznu, ni manje ni više. Jer, Legacy je u potpunosti operisan od karakterizacije likova, odnosa unutar družbe i dubinske interakcije sa svijetom. Kod ove posljednje, vaši ambasadori su hladno oružje i vrući fireball, koji vas trebaju odvesti do što veće numeričke vrijednosti stečenog iskustva likova. Čini li to Legacy djedicom kasapinom iz drevne prošlosti?  Ne, borba u igri je definitivno jedna od njenih najjačih strana, pod uvjetom da je, osim kao mini partiju rudimentarnog šaha, tretirate i kao rulet i izvor pratećih kockarskih frustracija. Dakle, jednom kada inicirate borbu, bijeg iz iste je nemoguć, niti je moguće raditi bilo kakve taktičke manevre udaljavanja od neprijatelja (kao u labuđem pjevu žanra u vidu Wizardry 8). Ovdje je sve na sinergiji, kako sam naziv franšize kaže, moći i magije, pri čemu oko ove posljednje imate puno više taktičkih briga. 

Jer, Legacy ne posjeduje mehaniku pregovora i avaturističke aspekte, što bi masu koja od svog RPG-a traži bogatstvo opcija i odnosa odluka-posljedica moglo trajno otuđiti od njega. Ovdje je borba bog, koji će vas, ako ste nemarno prozujali kroz kreaciju likova, poslati po porciju ovnujskog za ponijet jednom kada ustanovite da je šteta koju nanosite sa dva maga i ratnikom-plesačem bez healera dovoljno mizerna da za to zna barem prvih par spratova vaše kuće/zgrade. Da, rekao bih da igra u početku uspijeva biti zahtjevnija i od svojih prvih M&M rođaka, koji su ranije, ako ništa, imali instituciju FPS-aškog zasipanja strijelama, što je ovdje beskorisna aktivnost. Svijet Legacyja je, tako, u odnosu na borbu bačen u drugi plan i kao takav vas, pride, odbija voditi za ruku sa strelicama za questove, a specijalnost mu je i bacanje nadobudne družine u prebrzu smrt nakon ulaska u rejone i tamnice koji nisu predviđeni za određeni iskustveni nivo. 

1/1

Ma kako pobrojano zvučalo frustrirajuće u eri skalabilnosti RGP-ova i tretiranje igrača kao nedonoščadi, naknadni povratak na mjesto kiklopskog ili zmajevskog zločina nad družinom ima svoju satisfakciju. To ispravno upućuje na zaključak da je Legacy dovoljno nelinearan da se ne osjećate kao lik s četiri karaktera na šinama, mada tehnička ograničenja enginea teško mogu ostaviti dojam nekog slobodnog, izgrađenog svijeta, ma kako on bio masivan. Isto važi i za siromašan izbor predmeta u solidnom dijelu igre, s kojim ćete se suočavati kada pomislite da vam igra duguje više nakon čišćenja zaguljenih terena.

Ko preživi, snimat će

Nažalost, mehanika igre ovdje joj neće biti glavna prepreka u svojevrsnom retro-pohodu na srca i umove RPG igrača različitog stepena naboranosti. Ulogu ukopanog bunkera ovdje, ipak, preuzima tehnički segment igre koji vas iz relativne tehničke stabilnosti prethodnika ovdje vraća na nivo alpha i early access verzija iz moderne ere. Za početak, Legacy je jedna od prvih igra programiranih za demonstraciju do sada uglavnom neopipljive supremacije 64-bitnih sistema u odnosu na one 32-bitne. Za sve je, navodno, kriv korišteni Unity engine, mada su ovakvi kontrasti između dvije verzije do sada nezabilježeni. Ukratko, igra će vas već na startu natjerati da pojačavate zvučnike i dijagnosticirate zvučnu kartu, jer će vaši likovi u 32-bitnoj verziji biti potpuno nijemi, kao i većina ambijentalne zvučne kulise. Istovremeno, igra će biti neugodno zaključana na “medium” teksture koje, bez pretjerivanja, izgledaju kao nešto iz 1999. godine. Ako i zanemarimo grafiku, na koju su veteranski igrači M&M-a odavno otupjeli, kontrasti između dvaju prezentacija su ovdje dovoljno očiti da se 32-bitna verzija može slobodno smatrati tehnički osakaćenom i kao takva će predstavljati još jednu nemalu prepreku u apsorpciji Legacyja od strane novopridošlica u žanr.

Tu, nažalost, nije kraj nezanemarivom upozorenju o propustima koji nemaju puno veze sa samom mehanikom igre. Naletjeti na najmanje dva buga koji vam sprječavaju daljnje napredovanje u igri u prvih nekoliko sati i nije stavka za pismo preporuke nekome ko se zove žanrovskom starinom, ali to je realnost. Prva prepreka je korupcija snimljenih pozicija, zbog čega vam preporučujem više slotova za pohranu statusa i često snimanje. Druga stavka ticala se nemogućnosti aktiviranja dijaloga za odlazak na susjednu mapu, što zahtijeva odlazak u .xml dokument i njegovo uređivanje. Što je, priznat ćete, veći test tolerancije na igraći sadržaj nego silazak u sablastima opsjednutu tamnicu na petom levelu. Uz sve pobrojano, Legacy je, jednom kada ga pokrenete kako stoji, igra užasnih performansi i na računarima koji su ponosno vrtjeli “živi” i masivni svijet jednog Skyrima. Ovdje je svako učitavanje nivoa ili snimljene pozicije vremenski dovoljno upečatljiva prilika za propitivanje lojalnosti prema igri koja vas i rukama i nogama uvlači u svoj svijet, ali, kojoj, istovremeno, vjerovatno ništa i ne dugujete. 

Je li nepostojanje duga prema Legacyju ujedno i karta za njegovu marginalizaciju? Daleko od toga, ovdje imamo rijetko uspješan naslov za koji je pravo čudo kako se utrpao u mainstream izdavačku ponudu, ali će njegove prednosti i mane ovdje biti percipirane isključivo u odnosu na ono s čim dolazite pred njegov oltar ili, ako hoćete, spomenik. Mjera nostalgije bit će proporcionalna toleranciji odbojnih bugova, dok će publika koja ovdje dolazi bez predrasuda konačno imati priliku da se pred fanovima “modernog” RPG-a pohvali kontaktom treće vrste sa autentičnim putnikom kroz vrijeme. Bezrezervna preporuka fanovima žanra jednom kada se ispeglaju bugovi, ostali mogu produžiti na obilježavanje kakve dvogodišnjice od izdavanja “njihovih” naslova.  

 

Ocjena: 4

PLUS
RPG mehanika, borba, pristup dizajnu, adiktivno

MINUS
grozomorne tehnikalije, 32-bitna ograničenja, teško na početku, Ubisotov kontinuitet neće zadovoljiti stare igrače

SPECIFIKACIJE:
RPG;
Limbic Entertainment / Ubisoft