Sjećate li se sretnijih vremena prvih dijelova Call of Dutyja i Medal of Honora, kada su ratne igre bile jednostavno zabavne i propisno dizajnirane kao jedan Quake ili Unreal? Enemy Front nas pokušava vratiti u takvo vrijeme, ali nažalost, radi se o slaboj zamjeni za spomenute bisere.

Enemy Front je djelo City Interactivea, razvojnog tima poznatog vam (ili ne) po Sniper: Ghost Warrior serijalu, čija ambicioznost ne seže dalje od osmišljavanja jednog do dva detalja koji će služiti kao mamipara i onda forsiranje tih detalja od početka do kraja igre, bez posvećivanja pažnje ostalim njenim elementima. Ovdje tu mamiparu predstavljaju odlični modeli oružja te natruhe stealth gameplaya u okruženju Drugog svjetskog rata i taktiziranja smještene u nivoe dizajnirane tako da ponegdje imaju i pokoju livadu ili račvajući hodnik, a ne isključivo usku linearnu pitanju kakva je danas popularna u visokobudžetnim FPS-ovima. Tu i tamo možete donijeti pokoju nebitnu odluku kao što je redoslijed obavljanja zadataka, izbor s kojeg ćete tornja snajperisati protivnike ili da li ćete na njih bacati krastavce ili bombe, ali sve je to banalizovano vještačkom inteligencijom protivnika koji nisu pametniji od prosječnog mladog sira. Isto kao što od mladog sira ne očekujete da se bori s vama kada zabodete kašiku u njega, tako i ovdje možete slobodno jurcati po nivoima ne koristeći nikakav stealth niti na najvišem nivou težine, sigurni u činjenicu da ćete trčanjem oko stubova i žbunja u neprijateljskim redovima izazvati pometnju kakvu nije ni savezničko bombardovanje.



Konkretno, momenat kada mi se stealth zgadio je kada sam, šunjajući se sa snajperom kroz živopisno francusko cvijeće, nedaleko ispred sebe ugledao kako se njemačka patrola spawna iz čistog zraka ispod krana s deblima, koje je, dakako, moguće metkom oboriti na patrolu. Pošto protivnike krasi sluh i vid jedne poprilično stare glavice kupusa, često ih možete snajperisati po ulicama i selima bez ikakve bojazni da će vidjeti leš svog kolege 30 metara od sebe ili – kakve li blasfemične pomisli – čuti vaš pucanj i krikove umirućih saboraca.

Ideje kao što je mogućnost uzimanja taoca djeluju kao da su ovdje ugurane samo zato što ih je neko u razvojnom timu vidio u nekoj drugoj igri, dok "otvorenost" nivoa u najboljem slučaju izaziva nostalgiju za Crysisom. Najveći promašaj je to što su se autori dobro potrudili da nikada ne ostanete bez municije – sanduci bez dna za automatsko i neograničeno punjenje municije raštrkani su na svakih 200 metara, jer, ne daj bože da igrač bude prisiljen zaista i koristiti stealth karakteristike reklamirane prije izlaska Enemy Fronta.

U naletu beskrajne mudrosti kakva krasi samo dizajnere modernih igara, razvojni tim je odlučio u igru implementirati ogromne indikatore svega i svačega, u slučaju da se izgubite na spomenutim livadama ili ako vas zbuni dostupnost dva hodnika odjednom. Osim ako nisam potpuno oćoravio (sasvim moguće, imajući u vidu koliko boravim za računarom), ne postoji opcija za isključivanje tih indikatora, tako da ste konstantno prisiljeni gledati u nekakve fleke i ikonice na ekranu koje vam pokušavaju objasniti da ste 300 metara udaljeni od idućeg checkpointa, kao da i sami nećete nabasati na njega. Šta se ljudima koji su ovo pravili motalo po glavi pa su umjesto na mini-mapu indikatore nalijepili na ekran, stvarno mi nije jasno.  

1/1


Igra pokušava ispričati i nekakvu priču, o novinaru koji se nađe usred poljskog i francuskog pokreta otpora protiv nacista, ali bolje da ne pokušava. Stvar se već na kraju drugog poglavlja počinje brzo kotrljati nizbrdo do nivoa za kojeg su i Chuck Norrisovi filmovi literarno remek-djelo u rangu Zločina i kazne. Čitavom iskustvu ne pomaže ni to što je od samog početka očigledno da je ovo jedna od onih igara nastalih sa "Getting sh.t done" mentalitetom, u kojem pojedini dizajneri vrijedan i predan rad brkaju sa na brzinu sklepanim proizvodima koji imaju samo jedan cilj, a to je da se što više prodaju u prvih mjesec dana dok javnost ne skonta o kakvom je javašluku riječ.

U svakom slučaju, proći ako vam jednog dana roda (ili dostavljač hrane) donese igru pred vrata. Ako ništa drugo, otkrit ćete da City Interactive ne treba praviti duže igre (što Enemy Front jeste, barem u odnosu na Ghost Warrior) pošto imaju problem da utrpaju zanimljivog sadržaja za više od par sati.

http://enemyfront.com/

Ocjena: 3

PLUS
Oružje, akcija povremeno, solidan i šaren dizajn nivoa

MINUS
Nivoi nisu popunjeni ničim zanimljivim, užasan AI, priča je horor, bugovi, indikatori

SPECIFIKACIJE:
Žanr: FPS s temom Drugog svjetskog rata
Razvojni tim/izdavač: City Interactive (CI Games)/Bandai Namco
Minimalno: Core 2 Duo na 2GHz ili Athlon 64 X2 na 2.2 GHz, 3GB RAM, GeForce 8800GT sa 512MB memorije, Windows XP
Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, Radeon HD 7790