Dodatna slika

Biti haker nije jednostavan posao, jer donosi posljedice – tako počinje premisa Watch Dogsa, u kojoj saznajemo da je Aiden Pearce na putu osvete nakon što je njegova posljednja pljačka hotela po imenu Merlaut završila jako loše. Iako se fokus priče vrti oko Aidena i njegove potrage za osvetom, priča će se dotaći još nekoliko organizacija i pojedinaca - ali i ctOS operativnog sistema koji služi za kontrolu javnih servisa i kompanija i monitoring modernog Chichaga, a pomoću kojeg ćete biti u prilici da kroz svoj mobilni telefon zavladate gradom.

Iako govorimo o jednom od najočekivanijih naslova, Watch Dogs se ponaša kao bilo koja druga 3rd person akciona avantura. S obzirom da je istu stvorio Ubisoft, jasno vam je da je i više nego očito da ćemo povući i neke paralele sa Assassin's Creed serijalom. Ipak, jasno je da je u Watch Dogsu sve podređeno (zlo)upotrebi ctOS sistema da biste hakirali i harali gradom, te su načini korištenja istoga, hakiranja po ulicama i slično glavni fokus igre. Naime, zahvaljujući svojim hakerskim sposobnostima i saradnji sa DedSec kolektivom (ratobornija verzija Anonymousa i LulzSeca), Aidan će dobiti priliku da hakira jako puno javnih instalacija, te tako na početku možete kontrolisati semafore i otvarati vrata, dok ćete nadogradnjama kasnije dobiti priliku i da hackujete cjevovode, izbacujete zaštitne metalne šipke i šiljke na ulicama u i oko zgrada, te radite i još neke cool stvari.

Uprkos činjenici da se sve radi BUKVALNO  na jedno dugme, moram priznati da je osjećaj jako dobar. Da, sve je pojednostavljeno i poprilično idiot-proof, ali je manifestacija kontrole grada kroz tek jedan pritisak dugmeta poprilično interesantna, te nudi zaista mnogo zabave. Komplikacije će se dešavati nekad poslije, kada upadanje i hackovanje nešto važnijih kompjuterskih sistema zahtijeva i slaganje strujnih kola, uz opciju aktiviranja alarma i slično. Izazov postoji, ali nikad nije toliko težak da ne želite probati barem još jednom, jer momenat  postizanja nekog cilja i/li završetka misije je zaista jako intenzivan – toliko da sam se čitav posvetio završavanju glavnih misija, dok sam sporedne ostavio za već uobičajeni achievement / trophy hunting. Misije su dosta raznovrsne, te će tu biti svega – od inflitracije u zgrade, što elektronski, što fizički, obavljanja nekih dostava za pojedine ljude, ali i sočnog napucavanja uz gomilu oružja – Watch Dogs je pokrio sve uglove zabave, ali to ne znači da je uspio da pokrije i sve svoje mane.

Da, hakiranje je pojednostavljeno i poprilično je idiot-proof, ali je manifestacija kontrole grada kroz tek jedan pritisak dugmeta poprilično interesantna

Da, igra je zaista prepuna sadržaja, te će vam se nuditi zaista mnogo toga. Tu su misije spašavanja običnih smrtnika od potencijalnih kriminalaca – ctOS sve vidi i sve čuje, pa baš kao i u seriji Person of Interest, može predvidjeti da li će se nekome desiti nešto potencijalno loše. Pored toga, Virtual Tour misije su svojevrsna bolest – mini-igra sa tenkom u obliku pauka sa kojim je cilj napraviti što više haosa ili nadrogirano-psihodelijsko skakutanje po cvjetovima su ultrazabavni momenti predaha koje ćete itekako dobro cijeniti ako vas „zamore“ obične misije. Konačno, tu su i Gang Hangouts misije gdje dobivate skill poene ako „počistite“ bandu sa određenog područja, zatim Fixer misije sa prevozom sredstava, automobila i ljudi za novac, kao i hakiranje ctOS tornjeva sa kojima otkrivate sve što se dešava u određenom disktriktu Vjetrovitog grada. Ukratko – AC formula prekopirana u moderni svijet, ali to uopšte ne uzimam kao minus.

Zapravo, onog momenta kada prvi put aktivirate svoj mobilni telefon i prođete ulicom i budete u mogućnosti da čitate sve o nekim ljudima, bit ćete zaprepašteni koliko je to zapravo cool, ali i potencijalno opasno. No, o tome nekom drugom prilikom – u svijetu Watch Dogsa, taj momenat je jedan od onih koji vam definišu čitavu igru. Pored toga, činjenica da je jedna od glavnih mehanika hakiranje „na daljinu“, gdje „skačete“ sa jedne kamere na drugu i potom sa nje hackujete treću, a potom sa nje hackujete switch za otvaranje vrata kako biste se popeli iza nekih vrata i tamo hackovali glavni server u zgradi – da, sve je na jedno dugme, ali je osjećaj jako moćan i iznimno zabavan. Poslije će vas igra malo smoriti sa komplikacijama poput korištenja stražara i njihovih kamera za prebacivanje većih daljina, ali je daljinska infiltracija toliko cool da je jednostavno morate vidjeti na djelu. Pored toga, ovaj sistem će vam biti neophodan i za „navođenje“ vaših prijatelja kroz opasne dijelove nivoa, gdje ćete im davati upute gdje da se kriju i kako da se kreću, a kako bi izbjegli neprijateljske poglede. Te misije su bile vrlo ugodno iznenađenje, pogotovo jer ih nemate prilike vidjeti u ovakvim igrama.

1/1

Međutim, Watch Dogsu nedostaje neka kohezija, neka generalna poveznica koja daje neku čvrstu suštinu u smislu gameplaya, a mislim da je za mene lično nešto slabija glavna priča krivac za to. Aidan ima svoje razloge i ideje kako i zašto nešto radi, i zahvaljujući nekolicini vrlo zanimljivih likova, osjetno je da su svi oni nešto više interesantniji od glavnog protagoniste – pogotovo ako se date u slušanje svih audio logova raštrkanih po misijama i po gradu. Usljed toga, čitava igra na momente zna da implodira, čisto zato jer vi vodite glavnog lika kako biste saznali šta se zapravo dešava dalje sa negativcem. Možda je to čak i neki kreativni bonus, ali nekako se nisam mogao oteti dojmu da je Aidan sa svojim „vigilante anonymous“ pristupom ostao poprilično bezličan, te da se zapravo izgubio u hackiranju – a kojeg ionako nema previše, pa vam je jasno da i nije u pitanju najinteresantniji glavni lik na planeti.

Da se dotaknem i onih neizbježnih stvari, jer ipak pričamo o GTA-like igri. Vožnja i osjećaj vožnje su sasvim OK, ali nisam baš zadovoljan činjenicom što se toliko vremena mora provesti u automobilu, pogotovo u posljednjim misijama. Misije poput „odvezi se tu, pa nazad, pa opet tamo“ baš i nisu neki gameplay vrhunac, pogotovo kada je onesposobljavanje protivnika dosta ovisno ili o lupanju u njihov automobil dok se ne zapali ili dok ne nalete na neki semafor koji ćete vi hackirati u pravom momentu – u oba slučaja, nekad zna biti jako nezabavno i frustrirajuće, pogotovo s obzirom da ne možete pucati tokom vožnje, a neko drugi možda vozi vatrogasni kamion. Grrrrr!

Igra jeste sandbox, ali tek toliko da ne zaboravite da se oko vas i vaših akcija i dalje odvija i živi jedan čitav, aktivan grad. Ta aktivnost je osjetna i kod susreta sa neprijateljima i policijom, koji će zaista ponuditi svoj maksimum da vas zaustave na bilo koji način. Međutim, hackujte helikopter i kupite sebi 10 sekundi vremena; hackujte bombe na snajperisti i natjerajte ga da izađe iz skrovišta; hackujte podizače betonskih stubova i pocijepajte auto koje vas prati na pola ili podignite most i pobjegnite brodom svojim pratiocima –opcija ima mnogo, nekad čak i previše, pogotovo kada možete hackovati skoro sve što ima elektroniku na sebi.

Watch Dogs me oduševio svojim multiplayerom – ponajviše jer ga je napravio toliko prirodnim da uopšte ni ne osjetim da je tu, te da me obavezuje na bilo šta

Sistem kretanja je prihvatljiv - naravno, nema posebnih dugmadi za čučanje, kao ni za skok, već je tu nešto pojednostavljeni(!) freerun iz AC-a uz dodatne mehanike i animacije kretanja koje tamo nećete vidjeti. Konačno, skill poene koje sam spominjao možete iskoristiti da nadogradite različite segmente: možete unapređivati hacking skillove, vožnju, borbene sposobnosti ili crafting. Ovaj posljednji je izuzetno rudimentaran, ali efikasan, te bez njega ne biste mogli da stvarate neke od interesantnijih spravica i hacking-moći, poput stvaranja nestanka struje u vašoj okolini, što je izuzetno korisno kada vas policija satjera u ćošak nekad tokom noći, a ne ćelite da izgubite svoj dobar moralni kompas i sve poene koje ste zaradili radeći dobra djela.

Na kraju, da se dotaknem i multiplayera, koji predstavlja jednu od boljih implementacija grupnog igranja koje sam ikada vidio. Naime, online je tehnički integrisan u singleplayer kampanju, te su online misije poput utrka, hackiranja 1 vs 1, ili čak policijskih potjera putem oficijelne ctOS aplikacije za napredne telefone apsolutno tečno i bez bilo kakvih konekcija i povezivanja uvezane u singleplayer. Sve što ćete vidjeti na ekranu je poziv za određeni match ili akciju, te možete isti ili prihvatiti ili odbiti, što je savršen način za nekoga poput mene da nikad ne moram da igram MP izuzev kada mi se to zaista radi. A s obzirom na savršenu integraciju, koja je pri tome super prikazana u smislu „povezivanja“ i „pretrage žrtve“ dok se spojite sa protivnikom na online meč, Watch Dogs me oduševio svojim multiplayerom – ponajviše jer ga je napravio toliko prirodnim da uopšte ni ne osjetim da je tu, te da me obavezuje na bilo šta.

Međutim, moram priznati daje igra u kojoj je hackiranje toliko eksplicitno postavljeno kao primarni element malo posrnula kod iskorištavanja maksimalnog potencijala tog svog glavnog elementa. Najjednostavniji način da vam objasnim šta mislim pod tim je Assassin's Creed serijal – prvi dio je bio pomalo repetativan, na momente čak i smarativan, ali je premisa i ideja iza igre izvlačila dosta toga. Zaključak: AC II je otpuhao sviju, a sve su prilike da će tako biti i sa Watch Dogsom. Naime, hackiranje je premalo iskorišteno – barem u smislu kompleksnosti – i priča nije uspjela da me u potpunosti približi glavnog liku, ali zato nemam nikakvih sumnji da će Watch Dogs II biti prefenomenalna igra. Ovako, Aidan i ostatak ekipe su se malo „slomili“ pod hypeom, ali su i dalje uspjeli da me dovoljno zabave, tako da nemam razloga da ne preporučim Watch Dogs – samo trebate malo smanjiti svoja očekivanja. A ako se natjerate da pritisnete „kocku“ više nego da pritisnete trigger za rešetanje iz pucačkog arsenala, Watch Dogs će se prikazati u nekom sasvim desetom – i mnogo boljem svjetlu.

4

PLUS
Hakiranje, imerzija svijeta u kojem se nalazite, solidan OST, Digital Trips mini-igre

MINUS
Priča je pomalo slaba, glavni lik neinspirativan i dalek, fali kohezije između elemenata igre

SPECIFIKACIJE:
Igrano na: PlayStation 4