Trebao vam je Playstation 4 da utvrdite da je dobrim idejama popločan brojni put u pakao? Ponavljanje kao majka podsjećanja na tu maksimu. 

Sa početkom ere (is)praznovanja, igraći svijet potresao je dolazak dvije nove konzole, sa pratećim fanfarama i pompom koja sramežljivo prikriva etikete sa cijenom. Slavljenički ambijent konzumerističkog hypea pokušala je iskoristiti i igra koja u spomenuti svijet dolazi kao autsajder na rođendanskoj proslavi oko pet ujutro. Po upadu na nju okačena joj je titula “launch” naslova i prije nego je publika zavirila ispod njene visoko stilizirane haube. A tamo će objektivnu većinu dočekati pogon sa pregrštom zanimljivih dizajnerskih ideja, kojeg ipak ne želite predugo koristiti. I igra vam tu, srećom, izlazi u susret. 

Didi i Zora  

Za početak, PC publika može slobodno ignorisati “launch” status Contrasta, jer se radi o naslovu dugotrajnog razvojnog ciklusa kojeg je (ne)sreća poslužila da prođe osiguranje ispred NextGen cirkusa. Po svemu ostalom, radi se o naslovu koji ni po kojem kriteriju ne želi pripadati istom klubu kao igre koje spomenutu titulu nose kao zlatnu “kalaju”. Ovdje su dometi dosta skromniji jer je Contrast po svemu daleki artistički orijentisani rođak Portala iz okoline Pariza koji odveć lako žrtvuje igrivost nauštrb hipsterajske estetike. A ona je usko vezana za priču, koja ovdje, kontra svih pobrojanih faktora, uspijeva biti atraktivno “pomaknuta”, makar joj to i nije originalna namjera. Ovdje igrate kao Dawn, imaginarni prijatelj i ekstradimenzionalna kreatura djevojčice Didi, koja vas zamišlja kao kombinaciju kabare plesačice i Jessice iz zaboravljenog Zeke Rogera. Didi je dijete iz disfunkcionalne obitelji koju je nedavno napustio otac i potraga za njim je jedan od vaših prvih zadataka. Za nju je zadužena Dawn koja u  trećem licu po Didinim instrukcijama obilazi bizarnu inkarnaciju Pariza iz vremena modernizma.  Igra, srećom, ne završava kao izvještaj socijalne radnice i u priču se upliću mafija, “einsteinijanska” fizika i mađioničarstvo, i cjelokupni dojam je, uprkos manjku koherentnosti i višku forsirane misterije, više nego pozitivan.

Bez obzira na to, taman kada se naviknete i smjestite ovaj svijet u mračnu art deco fantaziju, igra vas bombarduje neobičnom arhitekturom, vanzemaljskim rupama u tlu i vijugavim stazama koje u ovakvom ambijentu izgledaju savršeno “normalno”.  Bilo kako bilo, dizajn svijeta u kojem je Alisa iz Wonderlanda imala vanbračno dijete sa Timom Burtonom ovdje je jedan od intrigantnijih elemenata cijelog paketa.

Ipak, enterijeri i eksterijeri nisu gradivni temelji nečega što se zove komad zabavnog softvera i taj težak zadatak u Contrastu na sebe preuzima trik kojem ovdje svi odreda plaćaju danak, a to je kombiniranje 2D i 3D platformskog skakutanja. Trodimenzionalna Dawn ovdje od samog početka posjeduje moć da se stopi sa sjenama u igri, pri čemu se cijela paradigma igranja prebacuje u 2D platformer, sa kojim igra ovdje želi imati što manje veze. Dakle, jedini likovi koji ovdje posjeduju poligone jesu Didi i Dawn, ostatak karaktera su puki likovi iz teatra sjenki, čiji podignuti šešir u odgovarajućem momentu može poslužiti kao odskočna daska. 

Dawn će se u svijet sjenki prebacivati relativno fluidno, odnosno dovoljno ju je približiti odgovarajućem odrazu i nakon svladavanja prostorne prepreke ponovo vratiti u 3D. Na početku će vam za ovu mehaniku trebati kraći period navikavanja i igra u toj fazi uglavnom funkcioniše kao alterniranje između rudimentarnog 3D skakutanja u realnom svijetu i sjenovitog Prince of Persia u svojoj prvoj inkarnaciji. Prvi segment igranja će od vas tražiti da u prvi mah manipulišete izvorom svjetla, da bi ga naknadno iskoristili kao improviziranu platformu za odlazak do idućeg checkpointa.  

Kontrastivna analiza

No, pitanje zašto bio neko ikako trošio svoje osiromašeno igraće vrijeme na trku do checkpointa u Contrastu uopće nije deplasirano ni suvišno. Igra je od samih početaka dovoljno svjesna potrošivosti temeljne mehanike i njena ograničenja će pokazati svoje ružno lice jednom kada vas dizajn i psihodelična fabula prestanu zanimati. Contrast u tom momentu prestaje biti mlađi brat nezavisnog Limboa i baca svoj skromni kartaški hand na zagonetke. A to je u svijetu poplave 2D indie naslova koji žongliraju žanrovskim klišejima kombinacija koja kupi sve sa stola ili ostaje bez donjeg rublja. Nažalost, Contrast u svojoj želji da se pozicionira kao puzzle igra pokazuje svu bljedunjavost već kod pojave prvih kutija. Manipulacija njima za potrebe rješavanja zagonetki ovdje se pokazala magnetom za monotoniju. Jer, najbolji momenti igre su odveć fokusirani na 2D platformski segment sa mobilnim sjenama, do mjere da vam se, u odsustvu narativne logike, sve što radite izvan toga brzo učini nedovoljno zanimljivim. 

1/1

 

Sporadični briljantni dijelovi, poput spuštanja kišobranom u maniru animacija iz vremena Bustera Keatona u svojoj usamljenosti prosto nisu dovoljni i konzistentni da izguraju ovog umjetnika do bisa ili barem povrata novca za karte. U čitavom procesu mu ne pomaže ni masa bugova, zbog kojih ćete zaglavljivati u nepostojeće zidove, padati u još manje postojeće rupe i biti generalno ugnjavljeni nečim što je samo put do sljedeće video sekvence. Jer, ma kako priča bila adekvatno “munjena”, sami zadaci unutar igre su odveć podređeni demonstraciji sjenovite mehanike i često nemaju posebnog smisla i prate svoju internu logiku. S druge strane, ni ovi bugovi vas neće stići moriti dovoljno dugo jer je igra prekratka čak i za moderne standarde – tu je, u najboljem slučaju nekih dva-tri sata igranja. Od toga mirne duše možete odbiti mnoštvo cut scena koje su nerijetko kvalitetnije dizajnirane od zadataka unutar igre. Da, uz odlične posuđene glasove i solidnu režiju, ovaj segment igre se pokazao vitalnijim od pomjeranja reflektora i kutija. Tu je i odlična muzika iz prve dvije dekade 20. stoljeća koja pomaže u kreiranju atmosfere zadimljenih barova i burleske.

Gdje nas ova igra ostavlja u svojoj tematskoj igri svjetla i sjene? U ovom trenutku, a tu ni zakrpe neće puno pomoći, igra je našla ugodnu sumračnu nišu u mješavini naizgled atraktivne ideje i inteligentno osmišljene estetike i priče, u čijoj sjeni tavore mehanika igranja i njeni prateći aspekti. Makar i ne priželjkivali nastavak ove ekskurzije u mediokritetstvo, Contrast ne mora biti kraj priče za dizajnerski tim, koji uz mrvicu samosvijesti ovdje može izvući pouku o budućim projektima. U međuvremenu, kontrast ne postoji i sasvim ugodno se uklapa u preovlađujuće sivilo. Probati, uz višak tolerancije na ublehe.

Ocjena: 3

PLUS
Dizajn, priča, mehanika, muzika

MINUS
Monotono, kratko, prostorne zagonetke, 3D animacije

SPECIFIKACIJE:
Puzzle paltformer
Compulsion Games/Focus Home Interactive