Kao i svaka epska priča, Demonicon započinje inteligentnim razgovorom oca i sina koji ne izgleda mnogo mlađe od oca:

- “Oče, ova pećina je opasna, upravo sam ubio nekoliko krvoločnih zvjeri, a moja sestra je nestala u njoj.”

- “Znam, Cairone, zato ćemo malo stajati ovdje i raspravljati o nebitnim stvarima.” (krik iz dubine pećine)

- “Oče, na kojem je ono mjestu Manchester United?”

- “Sedmi su, Cairone, čak je i Liverpool ispred njih. Nego, šta ti misliš o tome što je tvoja sestra došla ovdje?”

- “Pa, eto, sigurno je u opasnosti, trebali bismo je spasiti.”  

- “Znam, ali čekaj samo da ti objasnim. Vidiš, ovaj čo’ek što se ona treba udati za njega, bogat je on, znaš? Ja i ti smo, vidiš, jaki, možemo da lovimo, da sadimo kupus, brokulu, krompir, mrkvu, možemo da radimo kao tjelohranitelji... Pogledaj, recimo, sebe – ti ćeš par sati nakon ulaska u pećinu dobiti ponudu da budeš dobro plaćeni utjerivač dugova nakon što lokalni lihvar primijeti kako se boriš protiv uličnih kriminalaca. A, ja – pih, mislim, ja još uvijek mogu potegnut’ kola napunjena kladama kad nam se konj umori. Iz tog razloga, smatram da tvoja sestra, a moja kćerka, za koju se neizmjerno brinem, mora doprinijeti familiji udajom za bogataša, jer ja i ti se očigledno ne možemo brinuti za nabavljanje hrane i osiguravanje naše egzistencije, bez obzira na to što ćeš ti ubiti stotinjak demonolikih bića i dva bossa na putu do nje kroz pećinu.” 

Joj, što je smeđe lijepa boja!

Demonicon je novi izdanak njemačke The Dark Eye roleplaying franšize, koja je na svijet donijela čitavu hrpu igara, počevši od Realms of Arcanie iz antičkog doba Amige i DOS-a, pa do nedavne avanture Chains of Satinav. Stvar je u tome što su njemački RPG svjetovi uglavnom dosadni k’o proljev, pa se The Dark Eye, kao nešto što se ne vrti oko brkatih heroja sasvim dosadnih životnih dilema, među njima ističe kao ljubičica usred livade čireva. A, na vrhu te ljubičice sjajem tri kvazara sija dijamant u vidu Demonicona, igre tako živopisne, da vam njen očigledno atrofiran budžet neće smetati. Štaviše, niko nije tako dobro pokušao popuniti crnu rupu koja je na tržištu nastala nakon izlaska Skyrima kao što je to ovdje uradio Kalypso Media.

Igra je vrlo zanimljivo dizajnirana na taj način da su se autori raspojasali maštom kao da je 1999. Dungeone, recimo, nisu uopšte učinili realističnima, pa tako u njima imate gotsku arhitekturu, okultne simbole, svjetleće kristale, egiptolika vrata i slične stvari koje će vas zabavljati dok se krećete njima u potrazi za originalno osmišljenim negativcima. Na površini, stvar je još bolja – smeđi peksinluk početnog srednjevjekovnog grada savršeno se slaže sa bizarnim likovima sa kojima ćete se u njemu susresti, kao što su u naslovu i uvodu spomenuta svekrva i utjerivač dugova, za koje se na nesreću glavnog lika često ispostavi da nisu onakvi kakvima se čine na prvi pogled. Ono što je vrlo neobično, a što sigurno ne očekujete otkako je čak i Bioware otišao u arkadne vode je to što ovdje ima manje borbe nego što biste očekivali od nečega što se zove The Dark Eye: Demonicon. Mnogi questovi predstavljaju zabavnu mješavinu smislenog dijaloga sa moralnim izborima i posljedicama, te umjerenim dozama hack & slash bitki iz trećeg lica, čisto da igra ne bi bila simulacija šetanja subotom ujutro po gradskom parku.

A, posljedice tih dijaloških izbora... Eeeee, vidite, kada biste sudili po komentarima zapadnjačkih gamera i kritičara, zaključili biste da je igra bezlična, da ne valja ništa i da u njoj nema ništa zabavno. A zašto? Pa, zato što im se ne sviđaju traileri. Znate već kako to danas ide: ako nije šljaštavo animirano, nabijeno epskom akcijom u prvih deset minuta gameplaya i obogaćeno “F..k this sh.t, yo, I’m going alone” ili “Komandante, s dužnim poštovanjem, mislim da ste guzica, sad ću ja da rizikujem živote svih u jedinici, jer imam problem s autoritetom, a imam ga jer sam bio najbolji ragbista u srednjoj, bla, bla” situacijama, onda ne valja. Međutim, ništa ne može biti dalje od istine kada je Demonicon u pitanju. 

1/1

 

Samo moralni izbori i njihove posljedice vrijede igranja ove igre, a da ne spominjemo sve ono što dolazi između. Nakon što “presudite” o nekoj bitnoj odluci, pogledaćete dopadljivu cutscenu u kojoj vam narator mrtvo hladno podastire šta ste sve uradili i izazvali. Ukoliko ubijete kakvog izrazito gadnog negativca koji je u lokalnoj jazbini skrivao mlade djeve koje je poslije jeo i žrtvovao u cilju jačanja svojih crnomagijskih moći, većina lokalne zajednice će vas dočekati kao heroja i kao takvom vam se obraćati, ali jedan dio će vas mrziti zato što ste pri ubijanju monstruma izazvali kolateralnu štetu u vidu zarobljenih članova njihove rodbine. Dakako, pošto ovo nije obični RPG koji je nastao za godinu i po radi ispunjavanja fiskalnih ciljeva ljudi koji s igrama imaju veze koliko i ja sa Velikim hadronskim sudaračem (Demonicon se pravio najmanje četiri godine – zapravo toliko se dugo pravio da su ga autori najavili DVA PUTA), mržnja onih koji vas mrze u svijetu igre manifestuje se na veoma direktne načine. Takvi će vam, naime, postavljati zasjede ili u najnezgodnijim momentima prijeteći tražiti od vas da objasnite svoj prethodni potez kojim ste im stali na žulj. Osim dalekosežnijih posljedica, igra je naprosto prepuna usputnih situacija u kojima glavni lik ima priliku pokazati je li Demonikonj ili frišak hljeb s domaćim kvascem. 

Pećina

Inače, incest. Glavni lik, Cairon, sin svog dičnog i ponositog oca, zagleda se znakovito s vremena na vrijeme u svoju sestru (ili barem djevojku za koju misli da mu je sestra, pa mu dođe na isto) na onaj posebni način od kojeg nastaju djeca, a dabome, ni ona mu ne ostaje dužna. Ipak su ovo pravili Nijemci, znate. Dakle, glavni lik u Demoniconu je sve samo ne moralni uzor – u stvari se radi o klasičnom ufuranom šaneru od kojeg tek vi trebate napraviti pozitivnu silu u svijetu igre ili njime prolaziti kao stoka i negativac, ne obraćajući pažnju na potrebe drugih. Definitivno je osvježavajuće konačno kontrolisati takvog mutnog protagonistu, a povremeno će vas zaista biti sramota zbog dešavanja koja ćete izazvati nepromišljenim srljanjem u sve na što vas neko drugi navede.

Uvodno područje, koje se odvija u dungeonu na prvi pogled loše grafike i jednoličnog dizajna, dugo me je odbijalo od ove igre. Ako sam na nešto postao alergičan u RPG-ovima, to su rudnici i srodne lokacije, pošto se u njima često morate upoznavati sa potrebama i problemima sasvim neinteresantnih likova. Ne i u Demoniconu. Krv poprskana po zidovima, gomile kostiju na sve strane, misteriozni natpisi i paćenički krici koji se razliježu prostorijama (vrištačima svaka čast, odradili su mnogo bolji posao od glumaca razgovora) pokazatelj su da vas u uvodnom dungeonu čeka nestandardno igraće iskustvo i predstavljaju samo mali dašak onoga što ćete otkriti u močvarnim ukletim šumama, polutrulim selima i prekrasnim dvorcima na koje ćete naići tokom svojih putovanja. Izvadivši sestru odozdo, započinjete golemu kompleksnu kampanju koja će vam za prolazak glavne priče i sporednih questova uzeti između 25 i 30 sati života. Stanovništvo će vas sa zanimljivim zadacima i mogućnostima salijetati sa svakog ćoška, te ćete uvijek htjeti vidjeti šta ima dalje – vidi se da su se autori potrudili oko kvalitete ubačenog sadržaja, tako da je automatski i vama draže istraživati takav svijet. Da se razumijemo, izuzetak od tog pravila je ponegdje traljavo napisan dijalog – ne njegovi izbori, nego trapavo osmišljene rečenice i kraći razgovori, kao što su oni na početku igre. Srećom, to je često zamaskirano izrazito cool dizajniranim likovima sa kojima pričate. Osim toga, dijalog krasi nekakva divlja spontanost radi koje ćete uglavnom htjeti učestvovati u njemu.

Sistem razvoja lika je na prvi pogled komplikovan, pa bi vam moglo biti pomalo teško odlučiti u šta da uložite zarađene iskustvene poene. Hoće li to biti magije? Ili sposobnost pravljenja napitaka od pronađenih gljiva i korova? Ili baratanje sjekirama i mačevima? Na najvišem nivou težine pri tome valja biti oprezan kako ne biste zaglavili okruženi čudovištima koja vas samelju u dva udarca, dok ste vi do tada poene trpali u poznavanje čajeva i njihovih efekata. Atributi su podijeljeni četiri osnovne kategorije: snaga, okretnost, otpornost i hrabrost. Ovaj zadnji je zadužen za pasivni razvoj magijskih sposobnosti, a pojedinačne skillove i magije, kao što je sposobnost rješavanja problema dijalogom, razvijate u odvojenim ekranima. Autori nisu željeli igrače ograničiti unaprijed definisanim klasama, pa je tako Caironov duhovno-fizički napredak moguće usmjeravati u svim pravcima, ako vam tako odgovara. Magije će vam svakako trebati, pošto su pojedinci otporni na konvencionalno oružje, ali i pojedine vrste magija. 

Borba se svodi na mlaćenje lijeve tipke na mišu uz povremeno ispijanje čuturica s magičnim napicima i nije posebno tečna, ali nisam se nikako mogao natjerati da mi to zasmeta – ni borba u Vampire: The Masquerade – Bloodlinesu nije posebno ispolirana, pa je to opet jedna od nekoliko najboljih igara svih vremena. Ako će vam to smetati, onda samo tražite izgovor da ovo ne igrate. U tom slučaju ćete propustiti izuzetno rasterećujući istraživački gameplay učinjen zaraznim time što stalno pred sobom imate posljedice akcija glavnog lika, tako da zaista steknete utisak da ono što radite ima uticaj na svijet i stanovništvo igre. Demonicon vas neće zagnjaviti pretjerano komplikovanom radnjom ili bitkama za koje vas naprosto nije briga. Čak i ako se obrete u nekom naizgled generičkom području poput kanalizacija ili pravih rudnika, tu ćete biti u funkciji razgovora sa kakvim bitnim likom ili rješavanja moralnih dilema, dok su akcijski segmenti začinjeni istraživanjem sporednih prolaza i deaktiviranjem zamki.  

Osim niskobudžetnih animacija, grafički utisak pomalo narušava i ne baš bajno optimizovan streaming tekstura koji će uzrokovati pravi slideshow od frameratea u gradskim područjima. Za strpljenje s igrom zauzvrat, pak, dobivate izvrsne shadere i na momente vrlo kompleksnu arhitekturu – ne biste vjerovali koliko kamp sa izbjeglicama može biti atmosferičan, a već u narednom kvartu vas čeka potpuno drugačiji ugođaj u vidu luksuznijih građevina, snobova na ulicama i raskoša na svakom ćošku. Kao što rekoh, igra se pravila dugo – i to iz ljubavi – i to se definitivno vidi. 

I eto ga. Demonicon ima problema, na momente je debilan čak, ali je zabavan kao rijetko koji RPG od prvog Knights of the Old Republica. A, to je ono što se najviše računa. Ovo je još jedan od onih naslova zbog kojeg će ljudi za pet godina češkati lijevu obrvu i pitati se zašto, pobogu, nije ostvario bolji uspjeh? 

http://www.worldofdemonicon.com/us

 

Ocjena: 4

PLUS
Dizajn; svijet igre; radnja; likovi; atmosfera; izuzetno zabavno; dužina; izbori

MINUS
Gluma; tu i tamo amaterski dijalog; povremeni pad frameratea

SPECIFIKACIJE:
RPG; Noumenta Studios/Kalypso Media