Lijepo je vidjeti da je Ubisoft u stanju ubaciti dosadni grind iz Far Crya 3 i u takozvani umjetnički platformer. Child of Light je dijetalni RPG smješten u spljošteni svijet Lemurije, Ubisoftovu fantazijsku umotvorinu stvorenu u naletu inspiracije (ili viška grafičkog materijala zaostalog od razvoja Raymana) između dva Far Crya. Iz nekog razloga ovo će vam reći vrlo malo ljudi (a traileri to uspješno skrivaju), ali Child of Light je jedna od najrepetitivnijih i najjednostavnijih igara u zadnjih deset godina. Tetris? Naspram ovoga djeluje kompleksno kao kompjuterski sistemi na Enterpriseu.

Dakle, pazite 'vamo – osim ako vam je u životu trenutno ekstremno dosadno, sva silna grafička ljepota ove igre neće vam značiti ništa naspram proste činjenice da od početka do kraja, nekih 12-15 sati, u vrlo kratkim intervalima ulazite u identične bitke, desetke i stotine njih. Naravno, protivnici se mijenjaju, kao i njihove "specijalne sposobnosti", a tu su čak i kojekakvi priglupi bossovi; međutim, sve ćete ih pobijediti na isti način u vizuelno sličnim okruženjima (nekakve platforme, s kojih se likovi međusobno dobacuju uvredama na poteze kako Ubisoft ne bi morao trošiti resurse na animiranje bliske borbe). Ovakva akcija u Child of Lightu nije uopšte na sporednom mjestu nego na prvom, na PRVOM!

Gdje god odete da pročitate nešto o igri, servira vam se to da su ovdje u fokusu priča i naracija. Kakva naracija? Protagonistkinja Aurora je zapala u komu ili umrla ili nešto slično, te u pratnji nekakvog blebetavog svica prolazi kroz Lemuriju u potrazi za načinom da se vrati kući. Kompletna priča i dijalog su napisani u rimama zanimljivim koliko i dokumentarci o osjećajima zaljubljenih odmetnutih Amiša na TLC-u. Nevjerovatno je da je neko uložio toliki trud da kompletan tekst u igri napiše u obliku pjesme čiji se stihovi rimuju, uprkos tome što radnja ne donosi ništa originalno, sadrži nasumično udrobljene likove i elemente, a kraj je zbržen, nejasan i šupalj kako bi se na silu ostavilo mjesta za nastavak.

Pored toga, autori su se moćno potrudili da Child of Light učine najdepresivnijim mogućim iskustvom. Od melanholične naratorke, pa do emo-muzike čije note su u meni instantno probudile želju da čitav dan puštam Reign in Blood, sve je pažljivo osmišljeno tako da predoči emocije samosažaljevajućeg tinejdžera koji čuči negdje u ćošku i tiho plače zbog toga što roditelji ne razumiju njegovu potrebu da istetovira čelo. Tu su čak i prijateljski likovi od kojih normalan čovjek ima noćne more, kao što su dvorske lude, a koji će vas pratiti na putovanju. Ali, sve bi se to dalo zanemariti – ton isključiti, dijalog ne čitati – da nije užasno česte repetitivne i zaglupljuće borbe.



Još jedna dezinformacija na koju je lako naletiti kada je ova igra u pitanju je to da je ona teška. Ovaj, jok! Pod uslovom da se ne služite prečicama i svijet igre istražujete logički, naići ćete na dovoljno borbi da se naprosto valjate u iskustvenim poenima i gledate u "Level Up" natpise češće nego u vanilla Skyrimu. Kasnije ćete dobiti i mogućnost letenja koja ubija i ono malo izazova koji je postojao na početku igre, te čini da protagonistkinja izgleda kao raketa, a ne kao osoba.

Protivnici se respawnaju, pa ako vam fali Oculi dragulja (raznobojna čuda koja možete kombinovati u cilju dobijanja moćnih magičnih dragulja za poboljšavanje ofanzivnih, defanzivnih i magičnih karakteristika), samo lepršajte naprijed-nazad između različitih sekcija i zalijećite se u sve neprijatelje koji se pojave. A, nije baš da će vam oni predstavljati problem. Osim što tokom bitki nisu u stanju ocijeniti koji je najslabiji član vaše družine, tokom istraživanja će vas pratiti tačno sekundu i po ako slučajno naiđete na njih. Kombinujte ovo sa činjenicom da imate više načina regeneracije zdravlja i mogućnost usporavanja protivnika spomenutim svicem i dobijate jednu veliku besmislenu papazjaniju.

U Child of Lightu na Hard nivou težine zaginuti možete samo ako ćete tokom igranja na stolu ispred monitora držati pogaču i umjesto u akciju na ekranu gledati samo u tu pogaču dok nasumično pritišćete lijevu tipku na mišu.

U tipičnom Ubisoftovom stilu, tu je i nekakav kobajagi komplikovani razgranati skill tree, tj. ikonice koje valja otključati, ali njih komotno možete birati naslijepo pošto je gameplay u osnovi prejednostavan i veoma plitak. U Child of Lightu na Hard nivou težine zaginuti možete samo ako ćete tokom igranja na stolu ispred monitora držati pogaču i umjesto u akciju na ekranu gledati samo u tu pogaču dok nasumično pritišćete lijevu tipku na mišu. E, onda postoji mogućnost da ćete ostati bez health poena.

Pobjedonosna atmosfera prožeta melanholijom i sjećanjem na prolazeće bezbrižno djetinjstvo obilježeno razmjenom salveta i skupljanjem puževa. Valja se, naime, odmetnuti u život, krenuti u srednju školu. Eto, takav je otprilike ugođaj Child of Lighta.

Ako ćete ovo igrati radi grafike, oprez: Ubisoft je u minimalne zahtjeve naveo dvojezgreni procesor, Athlon II X2 240, ali ako imate stariji AMD-ov procesor, pa makar i dovoljno brz, igru nećete moći igrati, jer će vam tada javljati da vam je procesor zastario. Na kraju sam doživio paradoks da platformer Child of Light ne može raditi na Athlonu 64 X2 sa AMD HD 7790 karticom, ali savršeno funkcioniše na laptopu sa Core i5 procesorom i 64-bitnom AMD HD 6370M karticom. Ubisoftova posla.

http://childoflight.ubi.com/col/en-GB/home/index.aspx

1/1

 

 

Ocjena: 2

PLUS
Grafika, dizajn

MINUS
Akcija, muzika, priča, likovi, AI, zagonetke se svode na "pomiči kursor until sh.t happens"

SPECIFIKACIJE:
Žanr: Platformerski RPG light
Razvojni tim/izdavač: Ubisoft/Ubisoft
Minimalno: Core 2 Duo E8200 na 2.6GHz ili Athlon II X2 240 na 2.8GHz, 2GB RAM, GeForce 8800 GT ili Radeon HD2900 XT, Windows Vista
Preporučeno: Core 2 Quad Q8400 na 2.6 GH ili Athlon II X4 620 na 2.6GHz, 4GB RAM, GeForce GTX260 ili Radeon HD4870
Igrano na: Athlon64 X2 5600+, 4GB RAM, Radeon HD 7790