Prezabavni Vanquish nije pohodio PC platformu, ali zato Binary Domain jeste. Izdavač je isti, što znači da Sega očigledno blago pati od recikliranja određenih elemenata u svojim igrama, ali s obzirom na čitav paket koji Binary Domain nudi, vjerujem da im se može (i mora!) progledati kroz prste. Jer, iako dijele donekle sličnu tematiku, obje igre su zapravo dosta različite i posjeduju unikatne elemente zbog kojih ih treba posmatrati kao dva rođaka sa afinitetom ka istom sportu, a što je u ovom slučaju komadanje svih oblika robota na njihove sastavne dijelove, pri tome ih pretvarajući u spržene tostere i zamjenske dijelove za Golfa II.
Binary Domain vas stavlja u ulogu Dana Marshalla, američkog poručnika koji je dio elitne, ali supertajne vojne ekipe imena Rust Crew, oformljene od strane Međunarodne asocijacije za robotske tehnologije (IRTA). Godina je 2040., dvije trećine svjetskih metropola su pod vodom uslijed globalnog zagrijavanja i kravljih gasova, te su ljudi konstruisali hiljade robota da za njih urade taj teški posao i nanovo izgrade nove "spratove" modernih metropola.
Ali, dvije korporacije, Bergen i Amada su se izdvojile kao vodeće u štancanju robota sa trake, a svoj razvoj su dovele do tog stepena da su se pojavili humanoidni roboti nazvani Hollow Children, čija je proizvodnja zabranjena i proglašena ilegalnom.
Ipak, nakon što je jedan od pripadnika Hollow Childrena sa strgnutim licem napao sjedište Bergena, IRTA je poslala Marshalla i njegovog prijatelja i suborca Big Boa da predsjednika Amade izvedu pred lice međunarodne pravde, te se tu počinje odmotavati smotuljak za žicama unutar kojeg će se desiti mnogo kratkih spojeva i pratećih iskri.
Došao Mujo pričati sa najpametnijim robotom na svijetu...
U svojoj srži, Binary Domain je cover-based pucačina iz trećeg lica, ali posjeduje određeni broj elemenata koji sa manje ili više uspjeha unose dašak težine u čitav gameplay. Prva stvar koju ćete primijetiti jeste to da su skoro svi uspješni cover elementi iz sličnih igara vjerno preneseni i u Binary Domain, što je više za pohvalu nego za pokudu. Zamjerke jesu jasno vidljive i nervirat će vas, ali su zato dobre stvari odrađene kako treba i one, na svu sreću, preovladavaju.
Tako je kretanje poprilično fluidno, te je moguće kriti se iza različitih zidova, kontejnera, zaštitnih ograda itd., kao i preskakati preko istih u momentima kada su roboti zauzeti šmekanjem vaše granate ili dok grizu vaš rafal. S druge strane, ponekada bi dobro došla opcija kretanja iza ugla dok ste još uvijek zaklonjeni, ali bez toga se može preživjeti – izuzev ako baš volite Rambo pristup, pa vam ne smeta da sa punim srcem hvatate sve moguće rafale koje metalne glave mogu poslati na vas.
Kao što se može vidjeti iz prethodno napisanog, vaši glavni i jedini neprijatelji su - roboti. Ali, baš kao što je to bio slučaj i u Vanquishu, roboti su dovoljno raznovrsni da ipak imate osjećaj da tamanite nešto što predstavlja određeni izazov i raznolikost u odnosu na gađanje praznih limenki sa grahom. Tako ćete susretati obične pješadijske robote koji služe kao topovsko meso, zatim oklopljene mrcine sa štitovima, snajperiste sa augmentiranim okom i velike metalne sklopove čiji zamah rukom može da vas baci na susjednu zgradu.
Kao šlag na tortu, tu su i sulude, pretenciozne i over-the-top bitke protiv bossova koji iz nekog razloga imaju životinjske motive – pauke još i mogu razumjeti, ali bitku sa robotskim majmunom veličine najveće zgrade u vašem gradu, e to trebate vidjeti.
...i nakon jedne rečenice, robotu pregori mozak
Iako je u pitanju vještačka inteligencija (pun intended!), roboti se ponašaju kao da su za programera imali našeg kolegu Zekića – baš sve, ali sve rade kako treba. Kriju se iza zaklona, pokušavaju vas zaobići i flankirati, drže vas pod rafalnom paljbom na distanci i jako, jako često će vam poslati granatu pod noge ne bi li vas pretvorili u lakše probavljive komade za Bolognese sos.
Pored toga, metalni gadovi su poprilično otporni, jer napucati ih sa par metaka ne znači da će ovi napredni tosteri odmah otići posjetiti svog tranzistorskog Manitua, već ćete morati da ih malo i raskomadate. Par metaka će tek skinuti oplatu i zaštitne ploče, a tek kad dođete do mekane unutrašnjosti, sklopova i kablova, tada ćete početi da ih kidate, ekstremitet po ekstremitet.
Upravo u tim momentima se vidi sva posvećenost detaljima koju su Sega i Devil's Details, na čelu sa Toshihiro Nagoshijem (vidi okvir), unijeli u Binary Domain. Čak i kada uspijete robotu otkinuti ruku, on će pokupiti pušku sa onom drugom i i dalje pokušavati da vas dokrajči! Otkinite mu nogu i u stilu Terminatora gamad će puzati za vama, pokušavajući da vas izgrize i rukama raskomada kao da ste od papira. Ali, najsmješniji moment se dešava ako uspijete da odradite headshot i da obezglavite robota – ovaj će, onako nasumce, početi pucati po svojim kolegama i olakšati vam posao. Ne zaboravimo i to da će masno podebljati vaš novčanik u igri.
Na određenim dijelovima na nivou će se pojavljivati upgrade stanice putem kojih je moguće kupovati različite proizvode, a da nisu čokoladice, mlijeko i limenke sa sokovima, a valuta kojom plaćate jesu poeni koje dobivate za tamanjenje robota i izvršavanje određenih akcija tokom igranja. Moguće je kupovati municiju, dodatno oružje (ako vam baš treba određeno u datom momentu), ali i augmentacijske module koje potom možete "instalirati" u svoj čip.
Unutar njega se nalazi šest praznih blokova, a moduli zauzimaju od jednog do četiri bloka, te u zavisnosti od toga kakve funkcije nudi, morate kombinovati module da biste maksimalno iskoristili prostor, ali i beneficije koje te augmentacije nude – povećanje zdravlja, štita, preciznosti i damagea su standard, ali ima i par jako dobrih goodiesa namijenjenih svakome od specifičnih likova u jedinici.
Pa naravno, zar ste mislili da ćete robote tamaniti sami?
Pitaju inžinjeri Muju šta je rekao robotu...
Rust Crew jeste crew zato što je s vama Big Bo, ali se napredovanjem pridružuje još par likova sa raznolikim i šarenim pozadinskim pričama, uključujući i čangrizave i pomalo hladne Britance koje predstavljaju bivši SAS-ovac i jedna eksplozivna dama, te povučena Kineskinja koja privlači poglede, ali i smrt, zahvaljujući svojim iznimno ubojitim snajperskim skillovima.
Kako dobivate nove članove u partyu, možete birati koga želite povesti sa sobom u sljedeću bitku, a u skladu s tim možete razvijati svoj odnos sa određenim likom na vrlo rudimentarnoj razini. Prvo je moguće vršiti upgrade oružja kako za sebe, tako i za lika kojeg sa sobom vodite, ali je moguće i odgovarati na njegova ili njena određena pitanja, što nas dovodi do Consequence sistema igre.
Odgovori na pitanja koja daju vaši suborci, ali i vaše ponašanje povećavaju ili smanjuju stepen poštovanja koji oni imaju za vas. Pucajte na neprijatelje i napravite friendly fire i vaš suborac će odmah dobiti napad bijesa i reći kako niste cool, što će rezultirati smanjenjem poštovanja, ali ako ga spasite dok na njega neko puca ili ako uspješno potamanite gadove sa nekom granatom ili headshotom, njihovo poštovanje će značajno porasti – a ono će vam trebati ako želite naređivati suborcima i biti sigurni da će vas poslušati.
Jer, ako vaš suborac ima visok respect ka vama, bez pogovora će uraditi sve što od njega tražite, ali ako je zbog vaših loših (ili bolje reći iskrenih?) odgovora na postavljena pitanja poštovanje na niskom nivou, suborci mogu odbijati naredbe i sjediti u zaklonu dok vi ne počistite robote, mrve sa stola i lokalni WC, što svu težinu bitke prebacuje na vas. Nažalost, to je vrhunac koji consequence sistem nudi, te ne očekujte neke velike rezultate i značajne izmjene u priči zato jer ste Kineskinji rekli deset puta da je volite ili zato što ste Big Boa poslali par puta samog na nekog ogromnog robota – vidjet ćete pokoju promjenu u animaciji u zavisnosti od toga koji ste izbor napravili, ali se neće desiti ništa značajno.
...a on će na to: "Pa samo sam ga pitao - šta ima?"
Vizuelno, Binary Domain je negdje u zlatnoj sredini. Iako setup screen jasno naglašava da je riječ o portu sa konzola, prije nego počnete sa bacanjem drvlja, kamenja i miševa želim da naglasim da je igra optimizovana za PC i da se fino, bez trzavica, trakavica i problema sa framerateom vrti i na osrednjim kantama, a na testnoj mašini se sve vrtjelo bez imalo problema na visokim postavkama.
Očigledno je da su dizajneri uložili dosta truda u zamišljanje različitih lokacija unutar New Tokyia koje će opisati nathan-neverovski svijet u kojem se podrum i tarasa istog grada razlikuju kao životni standard na Brunejima i u Bosni i Hercegovini. Tako je stari, sada već poplavljeni nivo Tokija sivo, sumorno i mračno mjesto u kojem obitava društveni otpad i poneki ogranak otpora koji preživljava baveći se preprodajom oružja, dok su na sunčanim tarasama i gradovima u oblacima koji čine New Tokyo smješteni bogati, privilegovani i za one ispod nezainteresovani viši slojevi društva koji uživaju u simfoniji svjetla, plave boje, lagodnog života i svega bizarnog, perverznog i izopačenog što Japan nudi.
Binary Domain možda nije savršena igra, ali je izuzetno dobar klon. Neki segmenti su relativni promašaj (vidi okvir), ali srećom za njih postoji alternativa, dok većina stvari funkcioniše kako treba i nema mnogo toga čemu se može prigovoriti - izuzev multiplayera koji je toliko sterilan i generičan da je najbolje reći da ni ne postoji.
U desetak sati, koliko sve ovo traje, pronaći ćete mnoštvo akcije i napucavanja, te ćete uživati u nekim divljim i zanimljivim bitkama protiv robotske populacije. Scenarij je dobar i dijalozi će vas nasmijati dosta puta, dok će elementi priče posuđeni iz Blade Runnera i sličnih bastiona robotsko-androidske filozofije dodati dubinu u na prvi pogled plitku igru i likove. Da se razumijemo, daleko je sve to od dubine jednog Mass Effecta, ali je prokleto blizu količini zabave koju sam doživio dok sam šibao i komadao robote u Vanquishu – a u mojoj tabeli preporuka, to je definitivno u "odigrajte" kategoriji.