Ako se kopiranje i danas tretira kao kompliment, a ne granično ilegalna aktivnost, u slučaju Q.U.B.E.-a,  objekt izljeva ljubavi može računati na ekvivalent buketa sasušenog cvijeća sa polusuvislom porukom o indie zajednici kao rasadniku novina i avangarde u gamerskom svijetu. Jer, igra čiji naslov u nastavku teksta odbijam ukrašavati tačkicama želi jednako udobno sjediti na klimavoj stolici inovativnosti i besprizornog udvaranja serijalu koji je inaugurirao tzv. first-person puzzler žanr na PC-u i područnim konzolama. Naravno, radi se o serijalu Portal, čiji je posljednji izdanak prošle godine bio jedan od najkvalitetnijih kandidata u konkurenciji za igru godine u “vole me mase, a i kritičari kažu da sam lijep” kategoriji. Kako se ubrajam u manjinu koja misli da je prošlogodišnji ozbiljniji, veći i bolji Portal 2 stvarno bio korak naprijed u odnosu na Jedinicu, povratak u malo igra, a više-mod ambijent QUBE-a funkcionirao je i kao pad u vremensku crvotočinu. S tim da ste se ovdje doista sami ubili, a obećanje o budućnosti sa manje oštrih bridova za Kocku praktično ne postoji.

Ove boje blijede

Daleko do toga da je QUBE (Quick Understanding of Block Extrusion, ni manje ni više) igra koja na početku obećava sivilo – za početak, tu su primarne boje u vidu crvene, žute i plave koje ukrašavaju  savršeno sterilni ambijent iz prvog Portala, ovdje gotovo neugodno poznat. Vi se budite s amnezijom laboratorijskog miša, čiji jedini vizualni input čine savršeno bijeli zidovi sačinjeni od kocaka i futurističke rukavice, oko kojih se, pogađate, vrti gamerski biti-ili-ne-biti za QUBE. Za početak, rukavice imaju funkciju instrumenta za manipulaciju spomenutim kockama čije boje ovdje određuju i njihovu funkciju. Crveni blokovi se izvlače u dužinu u tri intervala, žute kocke funkcioniraju kao stepenice, a plave kao odskočna daska. Cilj je savladati svaku od “soba” manevrisanjem do izlaza iz iste, do kojeg ovdje dolazite kombiniranjem karakteristika svakog od tipova kocki. Igra vas na početku doista vodi za ruku i cijeli puzzle segment je dosta siromašan, čak i za jedva definirane standarde igara ovog hipsterskog žanra. Početno poigravanje kockama se dodatno usložnjava uvođenjem ljubičastih elemenata koji rotiraju cijele sekcije soba sa solidnim potencijalom za vrtoglavicu.  Zelene kocke imaju ulogu univerzalnog spasioca iz tek naizgled nerješivih situacija, a uz sav kolorit i dominaciju gotovo okrutno bijelog ambijenta na početku ćete se osjećati kao Gulliver u virtualnoj Rubikovoj kocki. 

Naravno, odsustvo težine na samom početku trebalo bi vam pomoći da se, u teoriji, uživite u ostatak multimedijalnog iskustva koje refleksom Pavlovljevog psa očekujete od naslova ovog tipa. Nažalost, njega ovdje praktično da i nema, i to ne u smislu da je igra po svojoj forsiranoj misterioznosti vanbračno dijete Portala i zaboravljenog filma The Cube, nego da taj segment, kratko i jasno, ne postoji. Tačnije, igra skoro da i nema upotrebljivu narativnu strukturu, mada su svi Portalovi trikovi ovdje prepisani u maniru osnovnoškolca koji je odustao na pola kontrolnog. Drama je praktično nepostojeća, iako se QUBE voli poigravati elementima prijetnje, poput zidova koji se približavaju i sintetičkog ženskog glasa koji vam se ovdje sporadično i nesuvislo javlja kao mamurna halucinacija klimakterične GLaDOS iz Portala. Ipak, ovi ispadi su dovoljno rijetki da se QUBE mirne duše može proglasiti jednom od najćutljivijih igara u posljednje vrijeme, kojoj tek djelimično pomažu lagana ambijentalna muzička podloga i mehanički hladni zvuci rukavica i mašinerije. Gluhoću donekle ublažavaju savršeno upotrebljive vizualije za jedan indie prozivod izgrađen oko Unreal Development Kita. Dizajn soba je u potpunosti posvećen zagonetkama i simulaciji stvarnosti laboratorijskog zamorca, tako da o nekim vizualnim poslasticama ovdje nema govora, ali će grafika držati vodu i nakon druge posjete majstora.

HTZ, zna se 

I sve to pod uvjetom da do nje uopće i dođe. Iščekivanje fabule ili ukazanja likova je, tako, ovdje najmanje poželjna aktivnost tokom igranja, posebno ako ste došli po priču koja je više od pseudomisteriozne sekvence na samom kraju, lišene bilo kakvog emotivnog i pripovjedačkog impakta. Ipak, između vas i njenog prelaganog, šetačkog početka, igra će nagurati cijeli set varijacija na osnovnu temu i barem jedan omaž uzoru, u vidu eksplozije kaosa u dotada hirurški pedantno posloženom okruženju. Ipak, ispod ogoljenih pločica i zidova krije se tek prosječno začinjeni gameplay, koji ovdje oscilira između nedovoljno iskorištenih novina i čiste frustracije. Kao pozitivno otežavajuće elemente možete slobodno pribilježiti uvođenje kugli koje morate ubaciti u odgovarajuće rupe korištenjem nesavršenog fizičkog enginea, kao i manipulaciju svjetlosnim zrakama. Jeftini trikovi čiji je potencijal ovdje početnički neiskorišten jesu korištenje mraka u pojedinim puzzle sobama, gdje se, umjesto autentično novog elementa prostorne orijentacije, bavite recikliranim zagonetkama iz soba koje, pogađate, nisu zamračene. Istovremeno, prekidači s magnetima za privlačenje kocaka ovdje su segment koji najviše nalikuje plastičnim slagalicama s kraja prošlog stoljeća, pod uvjetom da ste ih sklapali dok ste nosili HTZ rukavice ili lisice. Razlog za to je loša responsivnost kontrola kod aktivacije magneta, zbog čega se zagonetke pretvaraju u vježbu pokušaja/pogreške, pri čemu pod pogrešku već počinjete svrstavati i uporno probijanje kroz QUBE u potrazi za barem nesavršenom imitacijom dalekog uzora. 

Anti-preporuka/upozorenje?  Daleko od toga, mada bih  u neku ruku volio da kritiziranje ove igre ima očinski dobrohotan učinak, tj. da autori u potpunosti izađu iz preteške sjenke Valveovog čeda ili da ga adekvatno kopiraju u njegovim najjačim adutima. QUBE je u ovom žanru pedantan, od bugova očišćen i uredno začešljan mladac koji na kraju ipak traži provlačenje kroz iglene uši dizajnerskih grešaka u potrazi za rajem koji se nikada ne realizira. Provedite uz nju barem noć-dvije, u rješavanju ultimativnog puzzlea njene upotrebljivosti u odsustvu sličnih kvalitetnijih sadržaja.