I Am Alive počinje skoro kao serija u kojoj se glavni protagonista, nakon što se prešao pola Sjedinjenih Američkih Država, pokušava vratiti u polusrušeni grad imena Haventon, u nadi da će nakon godinu dana pronaći svoju porodicu. Ipak, povratak na rodnu grudu i dvosobni stan na koji još uvijek nisu otplaćene sve rate dvadesetogodišnjeg kredita će ipak biti nešto komplikovaniji nego što se nadate. 

Naime, događaj prigodno nazvan The Event je ostavio SAD u ruševinama, a aftershockovi i povremena podrhtavanja, u kombinaciji sa konstantnim oblakom prašine koji prikazuje tek obrise velikih nebodera, čine relativno impresivan paket i zanimljivo igralište za mehanike koje su mogle biti tako fenomenalno uklopljene, samo da igru nije pogodila hiljadu i jedna izmjena i promjena (vidi okvir).

Na početku, vaša misija je jednostavna – pokušati se probiti do stana i ostati živ, jer u sravnjenom gradu čiste vode i teletine nema ni za lijeka, dok je lijek riječ koja postoji samo u medicinskim rječnicima. Haventon je u očajnom stanju, a s obzirom da krilatica kaže da grad izgleda onako kako mu izgledaju i građani, sigurno možete shvatiti da i ono malo življa koje ruševine i prašina nisu dotukle baš i ne vodi sretan život. 

Na svom putu do saznanja o tome gdje se nalaze vaši najdraži društvo će vam praviti kako neprijateljske grupacije i pojedinci, sa ciljem da vas oslobode teškog tereta nošenja dvije boce vode i voćnog koktela iz ruksaka, kao i izgubljeni slučajevi koji samo pokušavaju preživjeti u haosu koji je The Event ostavio iza sebe.

Ko preživi, sigurno nije mrtav

U obje ove krajnosti, Ubisoft je imao zanimljive ideje, ali njihova egzekucija i nije baš jednako uspješna. Iako sa sobom imate pištolj, naći municiju za isti je skoro pa nemoguće. Mačeta tako ostaje jedini prijatelj na kojeg se uvijek možete osloniti, dok će još neko oružje tek nešto kasnije naći put do vašeg ruksaka - iako će i za njega municija biti skoro nepostojeća. 

Ipak, Ubisoft je zamislio jedan jako lijep trik: pištolj je sasvim dovoljno zastrašujući, te možete igrati na blef i tako slabije neprijatelje bez pištolja natjerati da ustuknu, te ih onda, u stilu Gerarda Butlera, nogom šutnuti u obližnju provaliju. 

Postoji i Quick Kill opcija, s kojom trebate ostati mirni dok vam se neko od neprijatelja ne približi, a onda mu prokazati jednosmjernu kartu ka Manituu u obliku mačete koja se susreće sa njegovim vratom. Ali, Quick Kill djeluje samo na prvog neprijatelja, jer ostale morate upucati ili utrobu im button mashingom upoznati sa hladnom ošricom mačete – nerijetko ćete morati dobro odmjeriti na koga ćete pucati i identifikovati vođu u grupaciji, u nadi da će se ostali predati ili barem ustuknuti na momenat. 

S druge strane, pomaganje slučajnim prolaznicima i žrtvama je jedna od stvari koja sjajno funkcioniše. Iako je igra izuzetno linearna, činjenica da sve što (ne) uradite ima posljedice nije nigdje tako dobro prikazana kao u vašem odnosu sa pojedincima koji se nalaze u jednako teškoj, ako ne i goroj situaciji od vaše. 

Jedan od najupečatljivijih momenata je scena u kojoj susrećete ženu koja od vas traži dvije limenke hrane. Ali, čak i ako imate samo jednu, to neće biti dovoljno, jer poslije, kada se vratite istim putem, shvatit ćete da se žena - objesila! 

Očaj i nemoć izgubljenih duša će vas ponekada pogoditi, pogotovo kada shvatite da sve što radite i činjenica da niste mogli pronaći taj medpack ili inhalator može napraviti ogromnu razliku, te je barem u tom segmentu I Am Alive zablistala poput velikih RPG-ova. 

Ti propadaš, ti propadaš, jer se penjat’ ne znaš

S obzirom da je jedan od ciljeva doći do teško dostupnih pozicija, kretanje i penjanje igraju vitalnu ulogu u čitavoj mehanici igre. I dok linearnost onemogućava neku veću eksploraciju, srušene zgrade, napušteni shopping centri, urušeni tornjevi i generalno zatrovana atmosfera slična proljeću u Černobilu ostavljaju solidan dojam, dok sve to, upakovano sa sistemom stamine i snage, čini zanimljiv paket koji je, na papiru, djelovao dobro. 

No, praksa ima ružan običaj da vas apsolutno iznenadi i izmakne tlo pod nogama, a što će vam se često i desiti, prvenstveno zahvaljujući loše balansiranim kontrolama. 

Iste su ponekada preosjetljive, pogotovo prilikom penjanja, te ćete često u zadnjem momentu, kada trebate da se konačno popnete do željene destinacije i sačuvate snagu, samo nastaviti “šetati” uz šipke ili merdevine, a što će vam izvući živce nebrojeno puta. Apsolutno ne razumijem pomalo glup ugao kamere postavljene tik iznad ramena, jer za razliku od one u Resident Evilu ili Gears of Waru, od njenog ugla u I Am Alive me zabolio vrat jer sam sve vrijeme bio u nekoj zgrčenoj i skupljenoj poziciji, nadajući se da ću vidjeti nešto čega, očigledno, nije bilo. 

No, idemo nazad na pentranje i glumatanje Spidermana.

Akcije poput penjanja gradijalno oduzimaju staminu, dok skakanje prilikom penjanja istu značajno umanjuju. U momentu kada vam stamine nestane, možete preći u svojevrsni overdrive, gdje uz povike, uzvike, stenjanje i vibraciju izvlačite zadnje atome snage iz sebe, ali vam to zauzvrat privremeno smanjuje ukupnu količinu energije. Istu možete vratiti nazad u početno stanje zahvaljujući ponekoj konzervi hrane ili boci vode, ali s obzirom na činjenicu da te iste stvari mogu nekoga spasiti vješanja ili bolne i spore smrti, na vama je da odlučite kada i kako ćete iskoristiti vaše rijetke zalihe. 

Tokom igre ćete naići na penjačke pitone, metalne šarafe koje možete “zakucati” za zid u momentu kada vas stamina izdaje, te se tu privremeno odmoriti, bez potrebe da se “prekucavate”. Ipak, činjenica da penjačkih pitona ima koliko i vode na površini Sunca jasno govori da ćete morati jako dobro promisliti kada i kako treba iskoristiti priliku za predah.

Čuvaj se loadinga i kad checkpointe nudi

Element kojeg ćete mrziti ili izrazito mrziti je save system, a djeluje na sistemu checkpointa. Međutim, pored standardnog loadiranja, tu je i Retry opcija koja učitava neki noviji, recentniji checkpoint – njih dobivate tri po svakom nivou, uz mogućnost da iste skupljate tokom igre kao da je u pitanju neki drugi resurs.

 

Programeri su sa ovime pokušali postići još veće naglašavanje svega što radite i natjerati vas da shvatite težinu svojih odluka, ali s obzirom da je I Am Alive igra koja u određenim momentima sve svoje elemente baca u vodu usljed trial & error pristupa, neki igrači će im sigurno zamjeriti što će se, usljed nekoliko neuspješnih pokušaja da pronađu put u prašinom ispunjenim ulicama, morati vratiti i do pola sata unazad jer je igra bila škrto stvorenje koje ne dâ Retry ni za lijeka.

Atmosfera je dobro pogođena, jer konstantan osjećaj samoće i potreba da pomognete drugima u jednako velikoj gabuli kao i vi je dovoljna da probudi potrebu da nastavite dalje, ali pomalo tromo kretanje i penjanje vam mogu ubiti tu čar. Emocionalna priča koja nedugo nakon početka gubi skoro svaku poentu je hladan tuš i neočekivan minus, ali minimalizam iste i upoznavanje sa svime što se desilo tokom Eventa kroz oči i riječi slučajnih i očajnih ljudi koje srećete u magli, prašini i nesreći je donekle izbalansiralo stvari. 

Nedostatak boje i generalna nepristupačnost pokazuju da ste izgubljeni i da trebate uložiti mnogo napora da se izvučete živi iz čitavog haosa koji nosi ime Haventon, ali s druge strane, vidljive greške u odabiru glavnih mehanika poprilično oskrnavljuju genijalne ideje developera. I Am Alive je jedno izrazito neobično iskustvo koje će sigurno podijeliti mase i o čemu nećete čuti dva identična mišljenja, a to je barem dobra preporuka da probate demo, jer vam trošenje love, ovako naslijepo, ne bih preporučio.