O Syndicateu nisam čuo nešto previše tokom proteklih mjeseci, tako da sam ostao relativno iznenađen kada sam ga dobio na recenziju (u smislu, nije bilo spojlera na koje je kolega Dženan osjetljiv kao i rana na sol). Srećom, osnovna premisa je zvučala dovoljno zanimljivo da me privuče, te sam mu dao priliku... i nisam se nimalo pokajao, jer je igra urnebesno zabavna. No, krenimo redom.
Igra će vas staviti u ulogu Milesa Kiloa, jednog od agenata sindikata zvanog EuroCorp – ne, nije u pitanju naš radnički sindikat, već ogromna megakorporacija koja kontroliše svjetsko tržište čipova (nešto kao Intel?, op. VL), a koji su sada postali integralni dio svih iole bogatijih stanovnika Zemlje.
Naravno, najnoviji i najbolji čipovi i implantanti koji ih prate nude i najbolje i najnaprednije funkcije, dok oni sa zastarjelim verzijama moraju da se kriju u svojevrsnim predgrađima gdje bivaju izopćeni – nešto kao kad kupite konzolu pred kraj njenog životnog ciklusa. Priča vas vodi kroz različite političko implantatske intrige, te će vam dati jedan zanimljiv pogled na kompleksan svijet Syndicatea.
Međutim... tu odmah nalijećemo na problem. Syndicate prati vrlo duboka priča, ali je do iste pomalo teško doći, jer se teško povezati sa plitkim likovima koji vam, na prvu, ne daju informacije, dok je svijet u kojem se nalazite teško shvatiti bez da se svako malo ne zakopate u Infobank, digitalnu biblioteku koja se krije u vašem čipu Mreži (a ista je nešto kao Internet za čipove, gdje su svi međusobno povezani).
Nažalost, igra se jednostavno ne trudi da vam ponudi poneki kolačić kako bi vas navukla da pojedete čitavu tortu, već morate da se zavučete u tu prokletu biblioteku i da iščitate stranice i stranice teksta samo da biste dobili nešto više pozadinskih informacija i tako stekli potpuniju sliku o svijetu u kojem se nalazite. No, dobro, recimo da sam prešao preko toga, jer igra zaista ima atmosferu kojoj je teško prigovoriti.
Svjetlo na kraju svakog tunela
Krećući se kroz misije, proći ćete kroz vrhove, ali i najniže nivoe jednog novog, drugačijeg New Yorka. I dok su najniži nivoi slični onim kamenim levelima iz Nathan Nevera u kojima obitavaju niža bića, bezvrijedni humanoidi koji ne mogu sebi priuštiti novi čip i spajanje na Mrežu, najviši nivoi nude sav sjaj, blještavilo i staklene ispolirane površine koje bogatstvo i status mogu ponuditi – oko vas se konstantno nalaze digitalne reklame, neonska svjetla, staklene figure te izvori svjetlosti koji na svakom koraku prave lensflare atmosferu kakvu može smisliti, ali i ostvariti samo J.J. Abrams.
Osobe iz EuroCorpa, kao i njihovi neprijatelji, čine zanimljivu plejadu likova, ali zbog gorespomenutog elementa odvojenosti i nebliskosti sa njihovom pričom, jako je teško doživjeti taj svijet na nekom ličnom nivou – ali, doživjeti izgled svijeta i njegovu hladnu odsječenost, e to je već misija koju Syndicate radi kako treba, jer je atmosferičnost na apsolutno savršenom nivou.
A kada su u pitanju misije, moram istaći da su čudno izrežirane. Dosta su zanimljive, iako poprilično linearne, te ne nude neke gomile mogućnosti koje možete izvršiti na putu do cilja (vidi okvir). Ali, česte sekvence u kojima ste bukvalno natjerani da posmatrate događaje oko vas i slušate ljude iza čijih historijata stoje kilometri teksta u Infobanku se ne čine kao dobar recept za igru koja bi trebala da odiše dinamikom i eksplozivnošću, a što ćete uvidjeti kada se približite kraju, u kojem je element priče smanjen na minimum, a akcija nabijena do maksimuma. Tada ćete se možda zapitati da li se Syndicate malo “prodao“ prerano time što je bio previše škrt i čuvao sve najbolje za kraj?
Zanimljive mehanike igranja i skladno gameplay iskustvo čine investiranje vremena u Syndicate isplativim. Na površini, ova se igra čini kao svaki drugi FPS, ali ipak posjeduje par cyberpunk elemenata koji produbljuju čitavo iskustvo, jer čip kojeg nosite u sebi je zapravo prototip najmoćnijeg novog čipa kojeg je EuroCorp stvorio, te nudi određene hacking mogućnosti koje će vam dobro doći prilikom igranja, a nazvane su Breach.
Ko tebe metkom, ti njega čipom
Tako ćete započeti sa Suicide opcijom, koja omogućava da, korištenjem posebne energije, opteretite čip u nekome od neprijatelja i tako od njega napravite hodajući eksploziv, dok ćete nešto poslije dobiti i Backfire opciju za privremeno ometanje neprijatelja, a što ih čini ranjivijim i podložnijim melee napadima. Konačno, listu vaših ubitačnih aplikacija kakve (srećom!) ne možete kupiti niti na jednom trenutno poznatom smartphone marketplaceu zatvara Persuade, koji privremeno odabranog neprijatelja okreće na vašu stranu i tjera ga da manijakalno tamani svoje doskorašnje prijatelje i kolege, sve dok, konačno, cijev svog oružja ne uperi u sopstveni čip.
Tu igranje sa tehnološkim aspektom ne prestaje, jer korištenje tako moćnog čipa ne može biti svedeno na puke tri akcije. Napredovanjem kroz igru, nailazićete na kamere, liftove i sigurnosne sisteme koje treba hackirati, što čini nekih 85% zagonetki – one dvije-tri zanimljive se više svode na period kada su vam dvije od tri Breach moći oduzete, što značajno usporava tempo igre.
Konačno, određeni neprijatelji će zahtijevati da im breachate oklop ili da ih privremeno onesposobite da biste ih uopšte pokušali poslati nekom tehno Manituu na ispovijest, a da čitav taj ugođaj bude dodatno amplificiran, pobrinuo se Tactical Overlay.
Iza ovog naziva se krije svojevrsni bullet-time, ali sa par bonusa koje definitivno nećete vidjeti u Max Payneu, jer ulaskom u Tactical Overlay se vrijeme značajno usporava, te čak i neprijatelji koji se nalaze sakriveni iza određenih skrovišta ili čak i zidova, bivaju prikazani na momenat. Overlay traje tek nekoliko sekundi, a puni se ubijanjem neprijatelja.
Overlay stoga koristite racionalno, jer nikad ne znate šta se krije iza sljedećeg ugla, odnosno kakav čip i koji firmware ima sljedeći neprijatelj.
Zerstörung durch Fortschritte der Technologie
Kakav je to FPS u kojem nećemo spomenuti oružje? Za tehno-FPS i milion puta prežvakane priče o budućnosti, Syndicate ima poprilično solidnu garnituru pucaljki, koja u kombinaciji sa Breach mogućnostima čini dobar način kako da provedete dva zabavna popodneva. Iako je oružje već prethodno viđeno, uz neke žestoke futurističke modifikacije, jedno od njih je aposlutni favorit i urnebesno je zabavno za nositi u svakom momentu, a to je Gauss Rifle, čija municija može skretati iza uglova i tako ubijati sve AI kampere koji misle da je arhitektura dobila bitku protiv municije.
Ovim putem ne govorim da je AI glup, jer izuzev povremene potrebe da stanu na čistinu, vaši neprijatelji će se većinu vremena skrivati iza nekih kutija, zidova, namjenskih skloništa i kartonskih kutija. S druge strane, i vama se nudi kao opcija neki osnovni cover sistem koji možete, ali i ne morate koristiti, u zavisnosti od toga na kojoj težini igrate i koliko ste dobri sa pucaj – eksplodiraj – igraj za mene – ubijaj svoje – ubijaj sa mnom – umri – umrite svi zajedno kombinacijom.
Kada se sve oduzme i sabere, najbolja stvar u Syndicateu je – multiplayer. Za razliku od većine današnjih naslova koji dodaju multiplayer čisto zato da bi ga se imalo i da ne zaostaju za konkurencijom (da, Max Payne 3, prijeko i bojažljivo gledam u tebe), u Syndicateu su developeri posvetili puno vremena i razmišljanja i unijeli mnogo truda u ovaj segment, te je on u određenim momentima apsolutno zasjenio i singleplayer kao primarno iskustvo igre.
Misije u multi dijelu su skoro pa jednake onima iz singleplayera, ali je mehanika i način interakcije sa vaša tri saborca ono što daje novu dimenziju ovom načinu igranja. Istina, tu je i dalje isto oružje, iste Breach tehnike, ali tek nekoliko pametnih modifikacija i bolji balans težine su napravili čudo u multiplayeru.
Budućnost, sadašnjost i raskomadanost
Osnovna stvar koja iz korijena mijenja način igranja je činjenica da sada možete raditi healing na svojim saborcima slično kao i prilikom aktivacije Tactical Overlay funkcije – pritisnite dugme, budite glineni golub na par sekundi i sve je OK. Ali, ako vas neprijatelj počne rešetati sa svih strana u tom momentu, liječenje postaje komplikovanije, pogotovo ako ste od palog saborca udaljeni i ako mu ne možete lako prići.
Da stvar bude još gora tj. bolja, AI je nakucan na maksimalno u multiplayeru, pa igra apsolutno zahtijeva od vas da je poštujete, da mislite šta radite te da komunicirate sa saborcima, jer nema tankanja, pucanja naslijepo, Godlike stanja i sličnih veselica – sve što vas čeka su krv, znoj, bijes i – zabava.
Kao šlag na tortu, bossovi u multiplayeru su jednako zabavni i nude čipove koje iz njih možete ekstraktovati i za njih dobiti hrpu bonusa, baš kao i kampanji, ali čipovi u ovom slučaju neće vječno čekati da ih pokupite, već mogu nestati nakon nekog vremena, te je imperativ da budete efikasni, ali i brzi.
Prilikom odabira opreme možete birati i različite modifikatore za vaš čip, poput veće preciznosti, ubitačnije municije, grupnog štita, itd., ali s obzirom na ograničenost korištenja, taktiziranje je apsolutni must-have ako želite preživjeti – a u Syndicateu, lijepo je biti živ. Jer sa tim premoćnim čipom u glavi, život zaista lijepo izgleda. *lensflare*