Raščistimo odmah jednu stvar - Phantom Pain je, baš kao i Ground Zeroes, fantastična stealth igra. Štaviše, još je i bolja od svog prologa, a ujedno je i jedna od najboljih igara godine. Ali je istovremeno, baš kao i Ground Zeroes, siromašna nekim od ključnih sastojaka koje sam kao fan Metal Geara očekivao u njegovom posljednjem poglavlju.

Uzmimo za primjer klasične Kojimine filmske animacije, koje su sada rjeđe i kraće nego ikada prije. Ili recimo konstantne codec razgovore, koji su ovdje zamijenjeni sa opcionalnim audio kasetama, dok su bossovi malobrojni i ne posebno zanimljivi - pogotovo kada ih uporedimo sa nekim od dobro poznatih faca iz prva četiri MGS-a.

I što je najgore od svega, način na koji je priča ispričana, zajedno sa pratećom strukturom igre, je Phantom Pain uspio pretvoriti u jedan od meni manje dragih Metal Gearova.

Za razliku od originalnog MGS-a i njegovih numerisanih nastavaka, MGSV svoju priču priča na potpuno drugačiji način - dobre stare animacije ćete tokom igre gledati tek u nekoliko navrata, dok ćete priču najčešće otkrivati kroz audio kasete ili kratke monologe drugih likova, koje možete čuti nakon što ste već završili određenu misiju.

Pri tome će se spomenute misije uglavnom svoditi na obavljanje posla plaćenika i skoro nikada neće biti vezane za nekog od glavnih likova ili radnju koju pokušavate pratiti. Kako vam zvuče zadaci poput eliminacije ruskih generala, zaustavljanja kojekakvih konvoja ili spašavanja ratnih zatvorenika - pri čemu, još jednom napominjem, niko od njih nema nikakve veze sa glavnom pričom ili likovima? Ne znam za vas, ali meni to ne zvuči kao MGS.

Kojima je nakon brojnih žalbi na dužinu i učestalost animacija u MGS-u 4 otišao u drugu krajnost - filmskih animacija u igri sada ima premalo i kraće su nego ikada prije.

No, koliko god prvo poglavlje igre i njegova struktura bili daleko od klasičnog MGS-a, u njemu zapravo i nije teško uživati - Big Boss ipak vodi armiju plaćenika, a protivnici su mu tajne organizacije koje svijetom upravljaju iz sjene, tako da ima smisla da obavljate plaćeničke poslove i da vam neprijatelji ni ne znaju ko vuče njihove konce.

A onda… onda ćete doći do drugog poglavlja, u kojem se struktura igre potpuno raspada. Naime, drugo poglavlje donosi tek šačicu novih i jedva povezanih story misija, uz nekoliko težih verzija već odigranih nivoa. I ne samo to - na kraju će vam iz vedra neba i bez ikakvog nagovještaja ponuditi finalnu misiju, a usput će vas ostaviti i sa upitnikom iznad glave, jer će jedna od više-manje ključnih niti radnje ostati nerazriješena. Ali hej, epilog igre možete potražiti na YouTubeu, jer je ga je Konami ponudio kao jedan od video bonusa u Collector’s Editionu!

Da i ne spominjem to kako svaka misija počinje sa uvodnim creditsima, koji će vam uredno spoilati svako moguće iznenađenje. Niste htjeli da znate da vas na idućem nivou čekaju glavni negativac, neka od njegovih nadnaravnih specijalnih jedinica ili sam Metal Gear? Ups. Uostalom, ko vam je kriv što čitate stvari koje vam iskaču po ekranu?

(Sarkazam na stranu - ako ne želite da vam igra upropasti većinu svojih iznenađenja, ne čitajte ništa što vam bude pisalo na ekranu tokom prve minute svake misije. I ne gledajte trailere za igru, jer je Kojima iz nekog razloga u njih ubacio dijelove skoro svih njenih animacija.)

Sama priča Phantom Paina se odvija devet godina nakon dešavanja iz Ground Zeroesa i prati Big Bossa i njegovu novu vojsku - Diamond Dogse - na putu osvete, na kojem ćete kroz nekoliko desetaka sati igre ganjati glavnog negativca Skull Facea.

Motivacije i razvoj nekih likova bi vam mogli djelovati… prilično čudni. A da i ne spominjem Quiet, koja još ima zanimljivu pozadinu i motive, iako će MGSV kameru često fokusirati na onu njenu drugu pozadinu, ostavljajući dojam igre koja ne poštuje svoje likove kako bi vam u lice mogla gurati guzice i sise.

Naravno, kao ni u prethodnim MGS igrama, ni u ovoj vam neće nedostajati priče o atomskim bombama i nuklearnim prijetnjama, što je u Phantom Painu isprepleteno sa pričom o osveti, ali i jeziku. Uz to, igra će se donekle osvrnuti i na sukobe različitih naroda i etničkih grupa (sovjetskih okupatora i Mudžahedina u Afganistanu, odnosno različitih grupa i privatnih vojski u Africi), iako same sukobe nećete nikada vidjeti niti u njima direktno učestvovati, kao što ste to recimo mogli u prvih nekoliko poglavlja MGS-a 4.

I da, sve to je na neki način povezano sa MGS univerzumom i njegovim velikim zavjerama, natprirodnim elementima i ogromnim robotima, a priča igre ni ovaj put nije mogla proći bez velikog preokreta sa kojim će Kojima po ko zna koji put podijeliti fanove u nekoliko tabora.

Ako mene pitate, Kojimin najnoviji preokret je prilično zanimljiv, iako mi priča i likovi nisu bili dobri kao u četiri prethodna nastavka. I još uvijek nisam siguran je li najveći problem zapravo u priči i načinu na koji je ispričana, ili u mojim očekivanjima, baziranim na obećanjima kako će MGSV pratiti Big Bossa i njegovu transformaciju u demona, što se baš i nije desilo na način na koji sam očekivao. Baš kao što ni igra nije razradila dio tema kojima se htjela baviti…

Zapravo, znate šta, mislim da je ipak problem u priči i načinu na koji je ispričana, a ne u mojim očekivanjima. A to kažem kao jedan od onih kojima ne smetaju raznorazna “nanomachines” opravdanja i kao veliki ljubitelj MGS-a 4 i Kojiminog udovoljavanja fanovima u dotičnom.

Bilo kako bilo, ne sumnjam da će osvrt na dešavanja u i oko Phantom Paina sa određene vremenske distance biti neophodan - ako ne i zanimljiviji od priče koju je ispričala sama igra.

1/1

Koliko god MGSV bio… pa, ne baš najbolji MGS, kao kombinacija stealtha i akcije je jednostavno fantastičan - sve ono što je Ground Zeroes činilo odličnom igrom, Phantom Pain čini još i boljom.

Drugim riječima, velike i otvorene mape, jako dobar protivnički AI, vrhunske kontrole i sloboda pristupa gameplayu su i dalje tu, samo što su ovaj put obogaćeni sa nikad većim arsenalom oružja i gadgeta, Buddy sistemom, Fulton balonima za ekstrakciju protivnika, izgradnjom Mother Basea i tu i tamo ponekom boss borbom.

Kao i u Ground Zeroesu, osnovni gameplay u Phantom Painu se svodi na izviđanje situacije i tagiranje protivnika dvogledom, kako bi ih kasnije mogli pratiti na mapi i unutar samog svijeta igre. Nakon toga kreće proces šunjanja ka cilju, tokom kojeg protivnike možete izbjegavati, ubijati ili uspavljivati, s tim da će njihove kolege reagirati na sve sumnjive situacije.

Kontrole su odlične i jedino što im nedostaje je mogućnost skakanja - u igri je moguće skočiti samo sa određenih ivica, odnosno popeti se na više pozicije samo na određenim lokacijama, što donekle ograničava slobodu kretanja i, najkraće rečeno, iritira.

I to kako će samo reagirati - nekada će pozvati obližnje saborce da istraže sumnjive pokrete i zvukove, a ukoliko nikoga ne bude u blizini, sami će se baciti na posao. Ako pak naiđu na uspavanog kolegu, nekada će mu prići da ga probude i pitaju zašto spava na poslu, a nekada će zagalamiti na njega iz daljine i tako ga probuditi, te pozvati centralu da im jave da u bazi možda imaju napadača.

Podjednako zanimljive su i njihove reakcije kada dignete uzbunu - u tim slučajevima će krenuti da se grupišu i da vas traže na posljednjoj poznatoj lokaciji, komunicirajući sa bazom i tražeći pojačanja (koja neće dobiti ako ste prije toga uništili njihovu radio opremu na toj lokaciji). A ukoliko ste već ušli u otvoreni sukob, pokušavaće vas flankirati, istjerati iz zaklona bombama i biće, najkraće rečeno, prilično opasni.

Sa druge strane, ukoliko im se već uspijete prišunjati bez dizanja uzbune, možete ih ispitati kako bi dobili informacije o položaju njihovih saboraca ili detaljnoj lokaciji vašeg cilja, nakon čega ih korištenjem posebnih Fulton balona možete ekstraktovati i tako regrutovati u svoju vojsku. Očekivano, drugi protivnici mogu vidjeti i čuti taj proces ekstrakcije, nakon čega slijedi dizanje uzbune, tako da Fulton zapravo i neće previše olakšati igru.

U Phantom Painu na raspolaganju imate gomilu oružja i non-lethal gadgeta koji će vam pomoći u šunjanju - od mina i bombi za uspavljivanje, preko balona-mamaca u obliku Big Bossa, pa do neizbježne kartonske kutije, koja je sada obogaćena sa nekoliko dodatnih gameplay mehanika.

Ali ono što bi je moglo olakšati nešto više je Buddy sistem - naime, Snake će u Phantom Painu regrutovati i nekoliko posebnih saboraca koje sa sobom može voditi na svaku misiju. Pas D.D. će tako nanjušiti sve protivnike u blizini i automatski ih označiti na vašoj mapi, dok vam Quiet može npr. pružati snajpersku podršku ili pomoći u izviđanju kako bi vam na mapi obilježila dobar dio stražara.

U kombinaciji sa prilagođavanjem protivnika vašem stilu igre (ako ih budete često napadali vatrenim oružjem, počeće nositi teške oklope; ako se oslanjate na headshotove, počeće nositi šljemove i sl.), opcionalno korištenje Buddy sistema se tako pretvara u dinamični izbor nivoa težine, zahvaljujući kojem svaki igrač igru može prilagoditi svom ukusu i stilu igre.

Naravno, hard-core ljubitelji stealtha mogu zanemariti specijalne saborce, te isključiti opciju za tagiranje protivnika, kao i Reflex mod, koji vam daje nekoliko sekundi usporenog vremena da protivnika koji vas je otkrio headshotom pošaljete na onaj svijet (ili u svijet snova), prije nego zagalami i tako digne uzbunu u cijeloj bazi.

Osim što nudi zaista vrhunski gameplay i što vam daje gomilu opcija za pristup svakom mogućem problemu, Phantom Pain donosi i misije koje se odlično nadovezuju na svu tu slobodu.
Tako ćete, kada se ljubitelj MGS-a u vama pomiri sa činjenicom da se vaši zadaci uglavnom svode na plaćenički posao, početi uživati u atentatima na kojekakve trgovce oružjem i u oslobađanju raznoraznih zatvorenika iz strogo čuvanih vojnih kampova.

A iako su mape na kojima ćete obavljati sve te misije tehnički smještene u open worldu, tokom samih misija će ipak biti ograničene. No, uprkos tome - i uprkos činjenici da je malo koja od njih kompleksna kao Camp Omega iz Ground Zeroesa - ni u jednom trenutku nećete imati dojam da vam igra ograničava pristup nekoj lokaciji.

Prilikom šunjanja trebate paziti na svjetlo i sjenu, brzinu i stav kretanja, ali i vlastitu kamuflažu.

Svaka misija se odvija na velikom, ali zaista velikom komadu zemlje (koji nerijetko obuhvata nekoliko neprijateljskih baza) i u svakom trenutku imate potpunu slobodu pristupa svom cilju. Želite se ušunjati u obližnju elektranu preko stijena ili možda želite upasti na glavni ulaz? Izvolite pokušati. I ne zaboravite provjeriti potencijalni treći ulaz sa sasvim druge strane kanjona. Metu koja stiže na aerodrom želite eliminisati snajperom sa drugog kraja mape, iako vam ni ideja o postavljanju eksploziva na njen kamion ne zvuči loše? Samo navalite - ako se već ne želite prišunjati meti, te je potom ispitati i regrutovati u svoju vojsku.

I kao šlag na tortu, svaka misija će se prilagoditi vašem pristupu i stilu igre, kakav god on bio, tako da ćete game over ekran vidjeti isključivo u situacijama kada ne uspijete obaviti svoj glavni cilj.

Sve ostalo je - fair play.

Šunjati se možete i u kamionima. Ili na konju. Ili se možete pokušati infiltrirati u protivničku bazu kada stražari budu mijenjali smjene. Ili jednostavno sačekajte pješčanu oluju…

Ne želite ubiti metu iz bilo kojeg razloga? Fulton u ruke i regrutujte je u vlastitu armiju. Pronašli ste kamion koji trebate oteti i prije nego je krenuo ka svom cilju? Probajte ga ukrasti iz baze ili mu jednostavno postavite zamku na cesti nekoliko stotina metara dalje. Ili, ako ste sporiji tip igrača koji je pronašao informacije o njegovoj ruti, ali ga nije uspio stići i postaviti mu zamku, jednostavno ga sačekajte na njegovoj destinacijii. Protivnici su odveli zatvorenika koji vam treba otkriti ključne informacije o tajnom oružju? Probajte ih pratiti, ili, ako vam pobjegnu, nastavite sa traženjem i kad-tad ćete pronaći svoj cilj.

Takvih i sličnih primjera u kojima se misije prilagođavaju vašim odlukama i razvoju situacije ima koliko vam duša želi i upravo u njihovom otkrivanju i eksperimentisanju sa gameplay mehanikama leži najveća čar Phantom Paina.

I dok je open world iskorišten kako bi igračima ponudio misije na velikim mapama i sa više različitih lokacija (između kojih se nekada neophodno kretati kako bi obavili cilj ili dva), izvan glavnih misija u tom svijetu nećete pronaći ništa posebno zanimljivo.

Da se razumijemo, niti je MGSV klasična open world igra, niti smatram da sve open world igre moraju biti pretrpane nepotrebnim filler sadržajima. Ali, ako će već imati filler sadržaje u ispraznom svijetu, onda bi trebale imati i nešto bolji fast travel sistem i nešto raznovrsnije sporedne sadržaje.

Boss borbi u igri ima premalo, a pravih MGS boss borbi još i manje… mada moram priznati da je  zanimljivo kako neke od njih možete u potpunosti izbjeći šunjanjem i improvizacijom.

Evo u čemu je problem - sjećate se onih Side Ops misija iz Ground Zeroesa? Eh, takve misije su sada pretvorene u glavne, dok se nove Side Ops misije uglavnom svode na jednostavnu eliminaciju protivničkih stražara i/ili vozila razbacanih po mapi, uz poneku misiju u kojoj trebate spasiti zatvorenike iz neprijateljskih kampova. I tako u nedogled, jer Side Ops misija u igri ima preko 150, a u svakom trenutku ih imate otključano tek nekoliko.

Zbog toga cijeli proces njihovog obavljanja izgleda otprilike ovako: obavi 3-4 Side Ops misije, vrati se u helikopter kako bi otključao 3-4 nove - i tako u krug. A kada obavite prvih tridesetak i vidite sve njihove moguće varijante, idućih stotinjak čak ni vrhunski moment to moment gameplay neće učiniti puno zanimljivijim.

Nešto bolji aspekt igre od Side Ops misija je Mother Base, vaša centralna baza koju gradite od resursa koje ste ukrali protivnicima i koju potom popunjavate sa vlastitim vojnicima… koje ste također ukrali protivnicima. Njihovim raspoređivanjem u različite jedinice možete povećavati nivoe dotičnih i tako omogućiti razvoj novih oružja i gadgeta, ali i otključavanje novih vidova terenske podrške poput artiljerijskih napada.

No, baš kao ni u open worldu, u samom Mother Baseu nećete pronaći ništa posebno zanimljivo - ako izuzmemo jedan jedini quest chain i poneki dijamant koji vam donosi dodatnu lovu za razvoj oružja, Mother Base je jednostavno… prazan. Zbog toga me i ne čudi što su čak i zagriženi hejteri Metal Geara poželjeli da na Mother Baseu popričaju sa članovima svog tima, kao što su to npr. mogli u Mass Effectu povratkom na Normandy.

Ako ništa, istraživanjem Mother Basea možete naučiti njegov layout kako bi se što lakše i efikasnije infiltrirali u tuđe Forward Operating Base (FOB) baze, što je multiplayer komponenta igre inspirisana invazijama iz Souls igara.

Tokom FOB invazija, protivnicima možete ukrasti određene resurse, kao i stražare koje su postavili na platformu koju napadate, iako u svakom trenutku u bazu može doći njen vlasnik ili neko od njegovih zaštitnika. Tada šunjanje postaje još i teže, jer vas osim relativno pametnih AI vojnika, sada istovremeno ganja i pravo ljudsko biće. I ne, ne čini vam se - FOB multiplayer mod je potpuno asimetričan i daje veliku prednost vlasniku baze, ali je upravo u tome sva njegova čar.

Iako ima najbolji stealth-akcioni gameplay od svih igara u serijalu - ako ne i cijelom žanru - Metal Gear Solid V: The Phantom Pain za mene nije najbolji MGS. I znam da ćete sada, po ko zna koji put, pomisliti kako MGS fanovi baš i nisu najnormalniji. Ali, znate kako kažu - to ide sa teritorijom. Jer kada godinama uživate u ludim pričama, likovima i preokretima i kada se naviknete na Kojimin specifični način pripovijedanja, teško ćete progutati iscjepkanu priču i strukturu Phantom Paina.

No, koliko god kao fan serijala bio razočaran načinom na koji su ispričali svoju posljednju Metal Gear priču, Kojimi i njegovom timu moram odati priznanje na fantastičnoj igri, koju ne samo da mogu uvrstiti na listu najboljih igara godine, već je i mirne duše preporučiti svim ljubiteljima kako stealtha, tako i akcije. Pa, ko zna, možda nekoga od njih zaintrigira toliko da zaigra i druge, još luđe i još bolje igre iz serijala.

http://metalgearsolid.com/

PLUS
fantastičan stealth gameplay, podjednako dobra akcija, gomila oružja i gadgeta, podrška za različite pristupe svakom problemu, mogućnosti improvizacije, prikupljanje kaseta sa muzikom iz 80-ih;

MINUS
način na koji je ispričana priča, premalo dobrih starih MGS animacija, premalo boss borbi, struktura igre, nezanimljive Side Ops misije;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: Tactical Espionage Operations
Razvojni tim: Kojima Productions
Izdavač: Konami
Platforme: PS3, PS4 (testirano), X360, Xbox One, PC