recenzije igara
Divinity 2: Ego Draconis
Pače, a nije ružno
Šta ovo bi?! Još uvijek ne mogu sebi da dođem koliko je ova igra pozitivno iznenađenje. Nisam se još kako treba izigrao ni Dragon Agea, a šaka mi je dopao RPG koji je barem jednako dobar kao i dotični megahit.
 |
|
Ako se pitate čemu broj dva u imenu igre, radi se o nastavku izometrijskog RPG-a Divine Divinity od prije nekih osam godina, koji je svoju lošu prodaju mogao pripisati neatraktivnoj grafici i činjenici da je dosta ideja i elemenata gameplaya “pokupio” od Diabla. Međutim, Ego Draconis je toliko drugačiji ne samo od originala, nego i od svih RPG-ova objavljenih zadnjih nekoliko godina, da je stvarno tragično što nije više promovisan, jer nisam imao nikakvu predstavu o kakvoj se kvaliteti ovdje radi. Nešto kao ćevapi, ali čak i bolje.
Oči boje ćumura
Radnja je od samog početka intrigantna i stavlja vas u ulogu lika koji treba da pristupi završnoj ceremoniji višegodišnjeg treninga za takozvanog koljača zmajeva, kojih ima relativno malo i životni smisao im leži u tome da lutaju zemljom u potrazi za njima i, dakako, ubijaju ih.
Prije nego što završite ceremoniju do kraja, dobijate dojavu da su mještani jednog udaljenog sela vidjeli zmaja kako se mota negdje oko njihovih njiva, tako da se na brzinu morate spremiti i zajedno s vašim mentorima krenuti da istražite te navode. E, sad, kada kažem da u selo idete da to istražite, ne mislim na klasičnu gameplay mehaniku iz većine drugih RPG-ova, gdje se samo pojavite na odredištu, pokupite informacije od ključnih likova i nastavite s ubijanjem živog svijeta oko sebe. Ne, likovi u ovoj igri su prevrtljivi, nepouzdani, tajnoviti i često ćete se morati koristiti raznim lukavstvima kako biste uspjeli završiti određene zadatke.
Naime, jedna od brojnih interesantnih stvari kojima će vas Divinity 2 počastiti nakon što prođete prolog je sposobnost čitanja misli, koju možete kad hoćete primijeniti na svakome s kim možete razgovarati, ali imajte u vidu da će vas to koštati oveću količinu iskustvenih poena, zavisno od osobe s kojom pričate. Budući da se iskustveni poeni gomilaju teže od ušteđevine u šestočlanoj porodici, morat ćete biti jako oprezni s korištenjem ovog skilla, jer je u ogromnoj većini slučajeva daleko bolje brže razvijati sposobnosti korištenja mesarskih sječiva i maljeva i napredovati po levelima, nego otkriti šta neki šaner misli o vama ili bilo čemu drugom.
S druge strane, na ovaj način brojne questove možete brzo i bezbolno riješiti, pa vam ne preostaje ništa drugo nego intenzivno razmišljati želite li da vas drugi ljudi prave ludim, pa da poslije sve redom sasiječete mačem ili ćete probleme rješavati na elegantniji način. Likovi su živopisni i različiti po nivou inteligencije, pa će tako razgovor s onim tupavijima biti nadrealno zamorno iskustvo zbog njihove nevoljkosti da vam daju informacije koje želite, pa im možete probati dohakati spomenutim čitanjem misli.
Ta sloboda igranja i izbora vas sve vrijeme prati kroz igranje Divinityja i igra ima otvoren gameplay, istovremeno zadržavajući zanimljivu priču i njen kompleksan razvoj. Fantazijska zemlja u kojoj se odvija radnja je nakrcana bezbrojnim vrstama oružja, predmeta, oklopa i raznih drugih upotrebljivih objekata koje možete kupiti od trgovaca ili pronaći u sanducima i vazama koje leže okolo.
Iduća zanimljiva stvar, koja će vam trebati ovisno od toga kako želite napredovati i u kojem dijelu igre se nalazite, je mogućnost kompletne promjene izgleda, pa čak i spola kod za to predviđenog iluzioniste! Mijenjanjem izgleda se možete izvući iz nekih problematičnih situacija, ali ćete isto tako biti upozoreni da ne trebate pretjerivati sa izmjenom spola, jer to može dovesti do nepredviđenih posljedica.
Borba se odvija pomalo slično kao u Witcheru, gdje jednim udarcem mačem nećete postići ništa, nego kontinuiranim klikanjem tipke na mišu vežete napade i tako izvodite sve jače kombo poteze. Međutim, protivnici su brutalni i ni najmanje ne opraštaju vaše eventualno srljanje u situacije koje su daleko iznad vašeg trenutnog nivoa osposobljenosti.
Morat ćete dobro paziti gdje snimate poziciju, da ne biste zaglavili u kakvom dungeonu sa kreaturama koje na svom trenutnom levelu ne možete kako treba ni ogrebati – na izboru imate i opciju pauziranja borbe, ali to vam neće puno pomoći da izvučete živu glavu u situacijama gdje vam jedan protivnički udarac odvali pola health poena.
Skillovi koje ćete moći razvijati leveliranjem lika su brojni i inovativni, a s obzirom da će vam mnogi od njih biti nepoznati, za svakog ćete moći odgledati kratki video koji demonstrira na koji način funkcioniše.
Pored glavnog questa, na raspolaganju ćete imati i gomile sporednih, koji su svi redom zanimljivi, te čak i onda kada trebate pronaći i ubiti nekoga ili nešto, autori su se pobrinuli da razlog za to ili način na koji ćete to obaviti bude zanimljiv. Igra je naprosto sve bolja i bolja kako je prolazite, a ono što stvarno nisam očekivao je to da ovo nije klasični zaguljeni suhoparni RPG u stilu, recimo, Gothica, nego su autori dali sve od sebe da na svakom koraku ubace nešto zanimljivo, nešto što će vam pobuditi pažnju, pa makar to bila i kakva kratka animacija goblina koje ste prekinuli u njihovoj gozbi na putu, pa vas radoznalo posmatraju.
I naravno, zahvaljujući nepredviđenom razvoju situacije, nešto kasnije u igri ćete dobiti mogućnost pretvaranja u zmaja, što vam otvara potpuno drugačiji stil igranja, na nešto otvorenijim lokacijama na kojima ima i više akcije.
Užasni let užasnog leptira
Razvoj lika je okarakterisan time što nećete biti vezani za neku predefinisanu klasu, nego ćete tokom igranja moći razvijati sposobnosti karakteristične kako za ratnike i mageove, tako i za strijelce, te tako stvoriti neku hibrid klasu koja može raditi svašta pomalo, mada iz iskustva znamo da je takva klasa jad i bijeda koja se ne može hljeba najest’ kako treba.
Naizgled sitan, ali u praksi poprilično iritantan problem je trzavo kretanje glavnog lika i loša animacija korištenja oružja u borbi, zbog čega izgleda nekako neispolirano i niskobudžetno, iako objektivno nije takva. U trenutku pisanja teksta, patch koji to popravlja nije bio dostupan, iako je bio najavljen još za novembar, što je vjerovatno uzrokovano željom autora da jednim patchem obuhvate što je više moguće problema, budući da se veliki broj igrača žali na par bugova koji zaustavljaju napredovanje kroz priču i slične ljepote.
S obzirom da je razvojni tim iz Belgije, dijalog je još i dobro napisan, sa podnošljivim brojem gramatičkih grešaka, od kojih neke nećete ni uočiti ako se dobro ne skoncentrišete, te su, onda kada nisu pretjerano teatralni, odglumljeni taman toliko dobro da će se uklapati u posebnu i originalnu ratničku atmosferu Divinityja 2. Jedina stvar koja bi vam mogla zasmetati je to što likovi malo previše mašu glavom i rukama dok pričaju, pa zbog toga izgledaju kao da su se ušlagirali ogromnim količinama kafe i šećera.
Bez obzira na deprimirajuću naričuću pjesmu u glavnom meniju, muzika je tokom igranja genijalna i progresivna, s čestim izmjenama tema, čudnim ritmovima i etno melodijama koje će vas brzo uvući u svijet igre i podići nivo adrenalina.
Što se tiče grafike, ostat ćete zabezeknuti već na samom početku, jer su teksture oštre, lokacije goleme i urađene sa jako dobrim osjećajem prostornosti, a dnevno osvjetljenje je izuzetno realistično, baš da vam se učini kao da ste progledali nakon svih silnih igara u kojima je osvjetljenje raznim postprocessing filterima svedeno na veliku muljevitu fleku. Ego Draconis je napravljen na Gamebryo engineu, korištenom i u Oblivionu, a ovakvo osvjetljenje je recimo u Unreal Engine uvedeno tek sa izdavanjem Unreal Development Kita, što bi konačno trebao ispraviti dosadašnji nedostatak UE igara – mutno osvjetljenje na otvorenim vanjskim prostorima.
Detalj koji strašno podiže atmosferu je uvjerljivo dizajniran svijet, čije su lokacije dovoljno otvorene za istraživanje, a građevine u njima proporcionalno izgrađene, bez ikakve retardirane stripovske nakrivljenosti zidova i krovova, koja se, nažalost, pojavila sa Warcraftom. U slučaju da budete imali bilo kakvih problema sa frameratom, probajte to popraviti smanjivanjem detaljnosti sjenki, jer one, koliko sam primijetio, imaju najveći uticaj na performanse.
Uprkos tome što zahvaljujući trzavim menijima i visokoj hardverskoj zahtjevnosti na maksimalnim grafičkim detaljima djeluje raštimano i kao da pati od strašnih memory leakova, Ego Draconis je ustvari stabilan, ima tečan gameplay, a snimljene pozicije se vrlo brzo učitavaju.
Kao što već rekoh, vrlo sam iznenađen kvalitetom igre, jer sam očekivao nešto niskobudžetno i, da budem iskren, dosadno. Ne samo da nije dosadan, nego je Ego Draconis u meni izazvao ushićenje svijetom u igri kakvo nisam godinama osjetio – nelinearnost, zanimljivi likovi, poticajna priča, inteligentan gameplay, dobra grafika, sve je tu. I da, znam da sam mu dao veću ocjenu nego Dragon Ageu. Ništa ne pitajte, samo nabavite i igrajte.
2.3.2010
|
Senad Matić Karić
| INFO magazin broj 144