recenzije igara
The Lost Crown
Duholovačke priče
Jonathan Boakes je sagorio na ovoj. Dok je mukotrpno radio na savršenoj interaktivnoj ghost story, zanemareni glavni lik je usporio, zatupio i nijemo pristao na ulogu drvenog stalka za knjigu pripovijetki M.R. Jamesa. Bez brige, sve je odrađeno po knjizi, posebno za strpljive ručice koje navečer ne navijaju satove.
 |
|
Da, rad “po knjizi“ je za sitničavije uho eufemistička fraza za nešto malo bolje od “predvidivog“, ultimativno lošije od “revolucionarno & turbo-kul“, ali ipak poželjnije od “već viđenog“. Bacimo odmah tarot karte na stol: ne, renesanse ovdje nema, a iskustvo vas je naučilo da je traženje nečeg sličnog u konzervativnim žanrovima kakav je point&click avantura uzaludnije od čekanja HL2: Ep.3 u ovoj godini. Ni tarot ovdje nije slučajno – po uvodnom meniju plove vrane okružene crnobijelim krošnjama, s ubitačno sivim horizontom i atmosferom vrijednom kakvog polarno ohlađenog black metal covera. Kada po takvom backgroundu uz sjetnu muziku zaplešu i autentične tarot karte, ne treba biti pronicljiv da vidite/osjetite da se Jonathan Boakes vratio da još jednom salutira Strahu, Depresiji i Sumraku u koje se ekstatično bacate sa svakim narednim pointom i neizbježnim pratećim klikom. Tako je, radi se o novom djelu avanturističkog narodnog heroja Indielanda, čovjeka koji nam je pokazao da je i trepereća sijalica TEŽ Zagreb strašna ako se on (Boakes) na par sati poigra oko prikladnog zvučnog omotača.
I tako nakon se nakon dva Dark Fall nastavka i rada na osrednjem Barrow Hillu, Boakes odlučuje za plovljenje 3rd person avanturističkim vodama, koje bi njegovu viziju avantura trebale prikladno adaptirati za drugu polovicu tekuće dekade. Kako to ovdje ne znači i koračanje neutabanim stazama žanrovske evolucije, Lost Crown je u svojoj čistoj, vakumiranoj esenciji serviranje starog sadržaja rađenog po recepturi iz knjiga engleskog pisca M. R. Jamesa, autora nekih od najkvalitetnijih priča o duhovima u tom dijelu svijeta. Pedantnijim avanturistima će se ovaj hommage ukazati u vidu plakata za knjigu u omanjoj trgovini suvenira u igri. Ostali ionako imaju dovoljno lokacija za manje-više smisleno iživljavanje poriva za klikažom.
A klikat ćete dosta, i to ponajviše po učmaloj selendri na obalama Engleske nazvanoj Saxton, u koju na početku igre dolazi Nigel Danvers, tikvan i budući duholovac, jedan od najbezbojnijih likova otkako je svijeta i avantura iz trećeg lica! I tu mu nikako na ruku ne ide ni činjenica da je Lost Crown rađena u crnobijeloj tehnici. I nakon početnog oporavljanja od činjenice da ćete skupo plaćene plesove boja gledati u nekim drugim naslovima, shvatit ćete da je ovo nešto najintrigantnije što ste vidjeli u zadnje vrijeme. Jer, Boakes je izvukao dobru pouku da su dobra zvučna podloga i crnobijeli svijet stare horrore plasirale visoko na all-time listama filmskog straha. Odmaknite se par koraka od željezničke stanice na početku i u moru atmosferičnog sivila i umrtvljenosti odjednom ćete naletjeti na krvavocrveni cvjetić koji bojom i tonom Lost Crown lansira u klub grafičkih iznenađenja godina s “umjetničkim“ dahom. Dvadesetak koraka/klikova niže i dušu će vam pritisnuti sumorni gradić sastavljen ingenioznim kombiniranjem crnobijele fotografije i klasične 2D grafike. Ne, ne mogu dovoljno pohvaliti ovakvu simbiozu grafičkog prikaza i rezultirajuće atmosfere koju, bojim se, ni screenshotovi ne mogu predstaviti na zadovoljavajući način. Ali, evo vam barem još par razloga da se okušate kao istraživač paranormalnog kojeg je pristojno mogao zamijeniti i obični kursor.
A to su, prije svega, pristojna priča dostojna Jamesovog uzora i, dobro ste pročitali podnaslov, lov na duhove. Saxton i obližnje pećine i ruševine koje ga okružuju, ovdje su mjesta gdje je granica između ovog i zagrobnog života dovoljno tanka da na ekskurzije sablasti skoro više niko ne obazire. Naš junačina Danvers u grad dolazi zbog problema sa šefom kojem je pred nosom ukrao supertajne dokumente o paranormalnim pojavama. Međutim, njegove pohlepne oči su zaiskrile tek na spomen drevnog artefakta iz anglo-saksonskih vremena, znanog kao Kruna, koju čuvaju Nepojmljivo Zle Sile i priča o bijegu se ovdje isprepliće s klasičnim lovom na blago.
Međutim, šef vam nudi da se “operete“ tako što ćete istražiti i dokumentirati svaki slučaj miješanja ovo- i onosvjetske realnosti. I tu dolazimo na ivicu spoilerskog ponora, ipak je ovdje previše toga ostavljeno za Poirotovsko-Ghostbusterovski rad da bi se priča nevinom čitatelju ovih redaka bezbrižno bacala u lice. Recimo samo da u priču o duhovima i lovu na blago i zavjeri Boakes ubacuje i dragu mu keltsku mitologiju i neopaganske teme. Preporuka: pročitajte svaku od pametno ubačenih knjiga u igri, ako ništa zbog mogućnosti hvaljenja da ste nešto i naučili pred oftalmološko nepodobnim gamerskim monitorom.
Uljuljkivanje u melankolični, prijeteći i depresivni svijet Lost Crowna prekinut će nešto zbog čega se ova igra tako i zove, dakle gameplay, koji se ovdje dobrim dijelom sastoji od rješavanja serije razumnih i logičkih zagonetki i nešto pravog lova na duhove. Sve do zadnje trećine u tom pogledu i nema nekog hardcore izazova, što je uz probleme s tempom nešto što ćete brzo naučiti cijeniti, jer će između vas i te cjeline stajati sati za koje će vam se činiti da ne traju pukih 60 minuta. Zato uz skromne hardverske zahtjeve pridodajte i neskromne zahtjeve po pitanju količine slobodnog vremena koje vam borba za egzistenciju/školu/domovinu svaki dan odreže kao sljedovanje. Raspolažete li s malo vremena, igranje bi se moglo dobrano razvući i lagano ćete početi graditi samourušavajuću kulu od domina.
Nažalost, problem leži u par ključnih grešaka koje se ovdje u dijelu igre koji nije “duholov“ (veliki dio) ukazuju kao neprizvane utvare. Prva je činjenica da je Lost Crown spora poput karamele koju provlačite kroz katran u jezeru lave. Animacije Danversa dok razgovara, trepće ili razgleda močvaru su jednostavno prekilave i predstavljaju uvredu i za iskopano oko. I najobičnije saginjanje ili posezanje za predmetom ovdje traje polovicu vječnosti! Ovome dodajte i nemogućnost preskakanja linija dijaloga s NPC-ovima, tako da će svaki pogrešni klik na jednu od ponuđenih opcija u razgovoru dovesti do nepotrebnog preslušavanja ionako šturih i negranajućih dijaloga. Od pomoći nije ni Danvers¸, kojeg krasi sporost i u gornjim regionima, koja pored kronične napušenosti može biti jedino objašnjene za potpuno odsustvo emocija ili bilo kakvih reakcija na užase koji se svako malo ukažu pred njegovim očima.
Ono što je konstanta je jacksonovska moonwalk animacija hodanja koja vas vodi od jednog kraja slike na drugi i ima funkciju muhe koja uspijeva pokvariti svaku od prekrasnih sličica koje vam servira Boakes. A on je očigledno bio previše zaokupljen kreiranjem uvjerljivog svijeta, tako da su, pored Danversa, blagu retardaciju i probleme u praćenju nastave imali i stanovnici Saxtona, koji su u većini slučajeva za dlaku uvjerljiviji od kolca za paradajz koji vas upozorava na veliko zlo u slučaju inzistiranja na guranju nosa u ektoplazmu. Osjećaj lijepe kulise, ali ipak kulise, prati vas i kada uvidite da Danvers rezolutno odbija poći na spavanje ako mu prije kreveca ne priuštite pogled na more ili zavirivanje iza prašnjave stalaže. Da, Lost Crown pokazuje da bauk teškog skriptiranja sporo napušta igre ovog žanra.
S druge strane, potraga koju Boakes nudi kao catch faktor u podnaslovu definitivno ima jakih strana, naročito u kombinaciji sa superiornom zvučnom podlogom, koja je ovdje zapravo jedina stvar koja će osjećaj beznađa i letargije u boljim momentima igre pretvarati u čisti strah. Naravno, ako znate da ovdje uprkos samrtnom ambijentu ipak ne možete ispustiti duha, taj strah neće raditi na primitivno-instinktivnoj ravni, nego na profinjenom i lagano doziranom psihološkom teroru. Da, definicija je prosta: kada puna ženske kose, uz sablasno lice na mokrom ogledalu, dok u pozadini tutnji teško opisiva simfonija terora iz thiefovske kuhinje zastrašujućeg kuckanja, hučanja, škripanja i šaptanja je klišej koji odbija umrijeti, a svaki put ima isti efekat.
Istraživanje svijeta s one strane groba se izvodi uz pomoć nekoliko modernih gadgeta kao što su digitalna video kamera, digitalni fotoaparat, diktafon i detektor promjena u elektromagnetnom polju. Na prisustvo paranormalnih anomalija upozorit će vas glasovi duhova, zvukovi ili komentari samog Danversa, koji, sviđalo vam se to ili ne, ostaje hladan kao Reaperov špricer. Prepreka za potpuno uživljavanje u nešto što zaista liči na simulaciju lova na duhove nalazi se u samom grafičkom engineu. Pri upotrebi gadgeta igra se prebacuje u prvo lice, no, s tom privilegijom ne dobijate i free look. I, ako kod snimanja duhovskog govora i fotografiranja sjena i prikaza to nije veća boljka, snimanje kamerom uz okretanje u par smjerova označenim strelicama u startu zatire svaku mogućnost uživljavanja u ulogu modernog Harryja Pricea. A to je u igri ovakvog ambijenta nedostatak koji ima potencijal da vas žulja jednakim intenzitetom do samog kraja.
Nakon svega, želite direktan i jednostavan odgovor na pitanje da li ovu igru vrijedi nabaviti? Odgovorno tvrdim da vrijedi, makar i ako vas par odbojnih aspekata gameplaya natjera da nađete nekoga da je odigra pred vama, a vi je odgledate kao natprosječno zanimljiv ghost flick. Ako ste point&click veteran koji se rado upisuje i u ljubitelje Boakesovih dijela, horora ili ste naprosto spiritualni medij, Lost Crown ne smijete zaobići ni uz prijetnju oružjem. Jedinstveni grafički doživljaj i lov na duhove mogao bi privući i gamera kronično smorenog od generičkih sadržaja, a opet spremnog da uloži vrijeme u bavljenje, da ne kažem “igranje“, ovom avanturom. Kristalna kugla predviđa: Lost Crown – i niša, i naše.
17.7.2008
|
Mirza Bahić
| INFO magazin broj 124