IOL v4 Forum

About stojba

Bilo je to davno, u Zagrebu je bilo ljeto, svi su željno ocekivali Univerzijadu, Zagi nas je gledao iz TV-a, iz izloga, iz novina... Bilo je tad u kvartu tek nekoliko Tomosa, jedan susjed je imao MZ-a, sa alarmom. Uvijek je bio obucen u crno, uvijek u koži, dosta stariji od nas. Bio je naš heroj, uvijek smo se okupljali oko njega i cekali trenutak kad ce upaliti pilu, navuci kacigu i rukavice i krenuti. Pratili smo ga pogledom dokle god se moglo. I pricali pricice jedni drugima, o tome gdje je tko vidio kakav motor i koliko brzo koji može ići. Vozili smo se na biciklima, a sanjali smo automatike, apeence... i poceli smo polako, malo po malo, mijenjati svoje ponyje i specijalke za mopede, stare, nove, cijele, u dijelovima... Prvo je došao jedan Pony Express, pa Puch remenaš iz 1969, a onda sam i ja došao na svoje, postao sam ponosni vlasnik jednog lijepog, metalik plavog automatica. Bio je star, ali ispravan, kupljen povoljno od nekog tipa iz Samobora. Sjecam se, ruke i noge su mi se tresle dok sam sjedao na njega, palio ga po prvi put i kretao u svoju prvu vožnju. Vozili smo se te sezone, kao da nam je zadnja u životu, nismo se skidali s motora, samo bi išli doma jesti i spavati. I žicati za benzin. I dalje smo sa divljenjem gledali Čedu i njegovog MZ-a, ali sad smo se osjecali ravnopravnima, sad smo i mi bili bikeri. I radili smo velike i ozbiljne ture, citavi Srednjaci, pa Knežija, pa Jarun, Precko, Špansko... sve to u jednom danu! A ponekad bi se odvažili i na put do Samobora, ili u grad, pa cak do Maksimira ili Cmroka. Ubrzo su nam apetiti porasli i htjeli smo da naši motori budu jaci, brži, bucniji. Prvi korak bio je vadenje prigušivaca iz auspuha. Tko je imao love, kupio je rezonantni auspuh u Gigantu ili kod Marka na Knežiji. Tu sam imao srece, preko bratica, starog i iskusnog bikera došao sam do Marka i dobio auspuh! Sad smo vec bili i glasni, prava mala banda, nas tri, cetiri, nocna mora susjeda, uglavnom onih starijih, penzionera, koji citave dane provode u parku igrajuci šah ili pricajuci o osmom kongresu KPJ i slicnim životno važnim temama. Sjecam se i neophodne opreme, koju je svaki ozbiljni biker iz naše ekipe imao: krpica, kljuc za svjecice i svjecica, bilo kakva. Što smo mi tad znali o toplinskoj vrijednosti, znali smo samo koliko dug mora biti navoj, znali smo da kad nece upaliti da vadimo svjecicu, obrišemo krpicom i pobrusimo ju malo brusnim papirom, a ako ga nema, može i po asfaltu, samo da je cista! I znali smo da dize moraju biti propuhane. I nema da ne upali! Redovito smo hodocastili u Metalia-Commerce, gdje su glavni izvori informacija bili dijelovi, sa opisom i cijenama u izlogu, tako da smo svi znalacki pricali o klipu 38, L-karikama, Dell'Orto frgazerima. Vrlo bitna tema je bila i kakvu mješavinu složiti, da li sa Superom ili Regularom... i tako po cijele dane, sve dok nije zahladilo i dok nas kiše (i roditelji) nisu natjerali da motore pospremimo do proljeca. A moj ljepotan je proljece docekao na novim ljevanim felgama, koje sam dobio na poklon od roditelja. U meduvremenu sam i sam nabavio neke stvari, nove rucice, brzinomjer, veliko stražnje svjetlo i mrežicu za prednji far. S prvim lijepim danima i naši ljubimci su zasjali i avantura se nastavila. Kako su se skupljali kilometri, tako su i naše želje za necim vecim, jacim i bržim bile sve jace i jace. I te sezone smo još 'nabrijavali' mopede i stavljali 'jace' svjecice i radili mješavinu samo od Supera, ali smo poceli sanjati o četrnaestici, elektroniku, BT-u. U Nami na Remizi, tad se pojavila Jawa 350, to je bio pravi pravcati motor, velik i težak, jak i mocan, obilazili smo ga kao božanstvo, dirali ga i upijali svaki njegov detalj. I svi smo ga željeli, a mogli smo ga samo sanjati. Negdje u to vrijeme je i naš idol Čedo prodao MZ i kupio auto. Yugo. Sramota. Više ga nismo vidali, ili nismo obracali pažnju na njega. Postao je obican, covjek u odijelu, u autu, vjerojatno sa poslom, ženom i djecom. I mi smo polako prodavali mopede, nadajuci se da ce kapnuti koji dinar od nekud, i da cemo kupiti kakvu staru cetrnaesticu, ali niti je bilo love, a niti razumijevanja od roditelja. Srednja škola bližila se kraju, bližio se i osamnaesti rodendan, vozacka dozvola i auto od staroga. Moped je bio vec davna prošlost, MZ ili Jawa bili su preskupi, i polako sam se pocelo miriti s time da su moji bikerski dani gotovi. Tek ponekad sam imao priliku sjesti na Jawu ili Vespu od prijatelja i napraviti koji krug po kvartu. Auto je mi je postao prevozno srestvo i glavni izvor zarade, tako da su motori definitivno bili potisnuti u drugi plan. I tu završava prica o mom djetinjstvu na motorima, o mojim željama i snovima, a pocinje prica o ostvarenju mojih snova, ali o tome cu možda napisati par rijeci nekom drugom prilikom...

Shared Favorites